PLIĆAK DUŠE – dnevnik II Zorana Piperovića (12)

Subota, 2.1.

21h
Na TV, djevojka pjeva staru crnogorsku pjesmu, Aj, sitan kamen do kamena. I namah se sjetih. U Skadarliji nekada davno. U društvu dvojice Kuča i bezbroj flaša piva, pjevali su je četiri puta za redom. Orkestar je pokazivao znake umora, pjevajući je još jednom, pa opet. Nijesam netalentovano bio uporan. Moram poslije toliko godina da odam pivu zahvalnost za višak talenta.

Ponedjeljak, 4.1.

14:45

Volim kada miriše na snijeg. Da, da. Nekakav mir zavlada. More pomodri u svojoj naježenosti. Oblaka nema. Samo bjelilo, osjenčeno pepeljastim nijansama, ritmično savijanje vrhova borova oko kuće, koji ugađaju ćudima mrgodnog, sjevernog vjetra.

Možda me osjećaj prevari , možda i objuži. Ovaj osjećaj da će sve da zaćuti, ispunjava me onom radošću kao kada sam prvi put osjetio čar snijega. A bila je 1964. godina. Kada smo, umjesto pijeska, na Maloj plaži, marširali, gazeći snijeg.

Mi, rođeni svi, tik uz nju.

17h

Upravo pročitah da je Đukanović odbio da potpiše opoziv ambasadora. I po strani svo moje prijateljstvo i poznanstvo sa ambasadorima Sanjom Vlahović i Duškom Jeknić. Po strani politika. Ovo. Ono.

Sa ljudske i pristojne strane, poslije onako nevještih razloga za opoziv…

Kao čovjek, drug i elementarno znaven. Kao neko ko je shvatio težinu vrlo eksplicitnih optužbi, potpisujem i ja. Jer, ako ambasador (bilo koji) ne radi svoj posao, ili ga radi na štetu države, on je izdajnik. Malo mnogo.

23h

Bio je mlad, mršav, žut u licu. Oči, staračke. Velika usta, nesrazmjerna licu, malo iskrivljenau desno, oštri i žuti zubi, činili su ga dosta starijim. Majka, mršava, rođena bez osmijeha na licu, kudrave kose, izuzetno visoka, davala je utisak žene koja je ljuta na cijeli svijet.

Niko ih nije vidio a da nijesu bili skupa. Držala ga je, dok su hodali ulicom, za ruku. Nikome se javljali nijesu. Čaršija je dugo probala, goreći od želje, da se utvrdi ko je otac.

Godine su prolazile. On nije pohađao školu. I dalje su šetali ulicama ne okrećući glave, ozbiljni, neadaptirani, i ne pokušavajući da provjere da li bi ih okolina prihvatila.

Neko vrijeme nije ih bilo. Ljudi su se raspitivali, komentarisali glasno, pitajući se gdje su. U komšiluku se moglo čuti da su vjerovatno noću, negdje otišli.

Niko ih nikada više nije vidio. Ostala je misterija što je bilo sa njima, gdje su nestali.

Znam da se dječak zvao Aco.

Utorak, 5.1.

21h

Bila je debela. Podbulost u licu, nekako je nepravilno bila nastanjena, kao da je lijeva strana od vilice, na gore, imala veće zadebljanje, išarana vidnim kapilarama. Oči, one što narod zove – buljave, vidjele su se prije nje. U šarenim dimijama sa bijelom krpom preko glave, svako jutro je žuril na rivu, čekajući sina da se vrati iz ribolova.

Vješto je satima, skupa sa njim, čistila mreže, nevjerovatno spretno vadila ribu, pomičući zamršen konac. Svi bi komentarisali ulov, vrijeme, ćudi mora, u galami si svašta moglo čuti kako to već ribari znaju pričati. Samo je ona ćutala. Ogromnim očima, koje su djelovale da se rukom mogu vratiti u očnu duplju, posmatrala je sve oko sebe.

Bila je jedina žena koja je godinama, svako jutro, među desetinama ribara. Radila njihov posao. I ćutala. Pomažući sinu.

Srijeda, 6.1.

17h

Badnji dan. Jedan jedini. U našoj tradiciji sve stane u njega. Tradicija, slava, slavna prošlost.

Radost u kući. Koja počinje zorom. I branjem badnjaka.

Badnji veče. Jedno jedino. U simboličkoj ravni Crnogorci su ovog dana ushićeniji nego što su narednog, najradosnijeg dana u hrišćanstvu. Ovo zato što im istorija miriše na 6.1.

Danas nova vremena utiču na patinu tradicionalizma na način što dolazeće generacije imaju unutrašnji naboj koji je filovan mnogo čime. Novim.

Ko ne zna što je bilo juče, neće znati što će biti sjutra.

Petak, 8.1.

21h

Divna riblja pašteta potvrđuje da Seka postaje kulinarski majstor. Sam sam za stolom bio, gledao u pučinu ispred sebe, u oblake, slušao mujezina sa Pristana.

Rastrzan sam između želje da budem sa Lukom i Sekom i Podgorice, gdje su Đorđije i njegovi. Ne mogu da nađem centar. Time – ni sebe. I zato kažem sebi, tu si gdje si. Gdje god to bilo.

Nedjelja, 10.1.

14:30h

Ma što mislio o nečijoj politici. Ili o njenim reprezentima, ne bih moga sebi priuštiti da ih svaki dan, mažem g…

Jer bih najviše o sebi kazao. Za početak, da nijesam intelektualac. Ono, mogu da budem obrazovan, ali, ne bih vaspitanje prema čitaocima pokazao. Jer, prosječno obrazovani konzument će da kaže : Ok, znam to. Daj nešto novo. A da sliči, kad vec hoćeš,makar malo,onom prvom. Za promjenu.

17h

Poslali su mi snimak, gdje neki Filipović ( možda je drugima poznat ) prebacuje, jednom političaru to što im direktor partije ide u Badnjake. Pride čestita Badnji dan i Božić.

Nema lijeka nama. Zato. Svi pravoslavni , kada hoćete da čestitate neki hrišćanski praznik, krsnu slavu. Ugrizite se za jezik. U suprotnom, izdaće te Crnu Goru.