PJESNIČKE REFLEKSIJE I ŠAHOVSKI UM DRAGANA POPADIĆA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Na spoju Mediterana, u zalivu nekadašnjih kmetova i gospodara, Tivat krije jednog od svojih posebnih pjesnika—Dragana Popadića. Njegov život, prožet pjesničkim senzibilitetom, šahovskim promišljanjima i dugogodišnjim vođenjem Radio Tivta, čini ga čovjekom koji svojim riječima i djelima ispisuje stranice života ovog grada. Dragan Popadić, sa svojim jedinstvenim stilom, kroz poeziju stvara posebne niti Tivta, donoseći dašak Mediterana u svaki stih i svaku misao. Magija šaha koja ga krasi utkala je u njemu snagu intelekta, razvijajući sposobnost da pažljivo promišlja o svakom potezu, bilo na šahovskoj tabli ili u životu. Svaka partija šaha odražava se u njegovim stihovima, đe promišljanje i intuitivnost idu ruku pod ruku, dok njegov život, često grub poput planinskog vjetra a ponekad obasjan prolaznim trenucima sreće, oslikava stvarnost koju prenosi kroz poeziju. Njegove riječi i misli su poput šahovskih figura—ponekad hrabre i odlučne, ponekad osamljene i krhke, ali uvijek s ciljem da ostave trag u vremenu.

GORA

Nisu sve tuge iste

i nisu sve boli jednake.

Velika bješe žalost

naroda izraeljskog,

što na vodama vavilonskim

sjeđaše i plakaše,

sjećajući se Jerusalima.

 

Al’ mene bole

rane moje Gore,

mrčne i same

u ovom čudnom vremenu

kad se i veliki straše.

 

Nek’ nebo pomogne

da se ne ostvare

moje slutnje.

Pjesma “Gora” evocira duboke emotivne slojeve i istorijske reminiscencije, uvodeći čitataoca u atmosferu tuge i straha. Autor otvara stihove univerzalnim refleksijama o boli i žalosti, odmah ih kontrastirajući. Tuga nije ista za svakoga, baš kao što ni bol nema uvijek jednaku težinu—taj osjećaj relativnosti i individualnosti patnje predstavlja prvi tematski sloj pjesme. Kroz biblijski motiv izraelskog naroda na vodama Vavilona, autor priziva arhetipsku tugu progonstva i gubitka domovine, što snažno rezonira kroz istoriju i kolektivnu svijest. Ova aluzija na drevnu patnju postaje metafora za lično iskustvo autora. Time se stvara veza između mitske prošlosti i savremenih osjećaja izgubljenosti i boli. U drugom dijelu pjesme, autor prelazi na ličnu perspektivu, prepoznajući svoje rane, rane svoje “Gore”. Ovđe “Gora” poprima dvostruko značenje—može biti simbol geografskog prostora, možda domovine, planine ili zavičaja, ali i unutrašnjeg osjećaja tuge, tuge koja je duboko ukorijenjena u autorovoj duši. “Mrčne i same” Gora odražava tamu i izolovanost koja oslikava stanje u kojem se autor nalazi. Izraz “u ovom čudnom vremenu / kad se i veliki straše” dodatno naglašava osjećaj nesigurnosti i straha pred neizvjesnošću savremenog trenutka. Ta atmosfera se širi izvan granica lične tuge i postaje opšta zabrinutost za budućnost. Autorov strah od nepoznatog i nadolazećeg ukazuje na dublje osjećaje nesigurnosti u svijetu koji je izgubio stabilnost i u kojem čak i moćnici pokazuju strah. Zaključni stihovi, “Nek’ nebo pomogne / da se ne ostvare / moje slutnje,” donose trenutak nade, ali i bojazni. U molitvi za neostvarenjem sopstvenih predosjećanja, osjeća se želja za transcendencijom, za pomoći izvan ljudskog dosega, za čudom koje može spriječiti nadolazeće nevolje. Ovi stihovi nose i tonu bespomoćnosti pred onim što dolazi, ali i poziv na višu silu, na vjeru u nešto veće. Pjesma “Gora” na taj način uspostavlja most, između mitske biblijske tuge i savremenih strahova. Autorova poetika se ogleda u jednostavnosti izraza, ali i dubini emocija koje dozivaju univerzalne osjećaje tuge, gubitka i nade. Kroz “Goru”, on prikazuje svoja unutrašnja previranja, dok istovremeno ostavlja prostor za čitaocevu refleksiju, čineći pjesmu moćnom kontemplacijom o ljudskom stanju i neizvjesnosti budućnosti.

ČOVJEČE

Čovječe,

možda si hodio do zvijezda

i vratio se.

Al’, tamo ništa ne nađe

do sebe samog.

 

I pravo veli

Nenac, veliki knez bosanski:

Čovjek može vidjeti ono što nije vidio,

čuti ono što nije čuo,

okusiti ono što nije okusio,

biti tamo gdje nije bio.

 

Al’, uvijek i svagda

samo sebe može naći

Il ne naći.

 

Zato ne budi gord,

čovječe.

Voli trenutak u kome jesi

i usne koje te ljube,

kako veli

Vlk od Humske,

zemlje plemenite.

Pjesma ČOVJEČE reflektuje duboku filozofsku kontemplaciju o ljudskom putovanju i samospoznaji. Autor obraća se čovjeku, naglašavajući potragu za samim sobom kao suštinskim iskustvom života. Već u uvodnim stihovima, autor prepoznaje ljudsku težnju za nečim većim—simbolički prikazanom putem “hodanja do zvijezda”—ali ističe paradoks tog putovanja. Čovjek, iako može istražiti nepoznato, na kraju se suočava samo sa sopstvenim odrazom. Motiv samospoznaje dodatno se produbljuje kroz citat bosanskog kneza Nenaca, koji naglašava sposobnost čovjeka da iskusi ono što nikada prije nije spoznao: vidjeti, čuti, okusiti i biti na novim mjestima. Ovi stihovi naglašavaju ljudsku radoznalost i sposobnost da dosegne izvan sopstvenih granica. Međutim, autor ističe da, bez obzira koliko čovjek istražuje svijet oko sebe, na kraju uvijek ostaje suočen sa samim sobom, sa vlastitom suštinom.

U nastavku pjesme autor postavlja pitanje mogućnosti samootkrivanja: čovjek može “samo sebe naći / Il ne naći.” Ovi stihovi odražavaju dilemu ljudske egzistencije—jedni će kroz životno iskustvo dosegnuti dublje razumijevanje sebe, dok će drugi ostati izgubljeni i bez pravog uvida u sopstvenu prirodu. Ovđe se otvara pitanje smisla postojanja i unutrašnje borbe koja često prati čovjeka u njegovom traganju za istinom. Završni stihovi nose savjet čovjeku: “Zato ne budi gord, / čovječe.” Kroz ove riječi, autor upozorava na opasnost od ponosa i egoizma koji mogu spriječiti čovjeka da prihvati jednostavne, ali dragocjene trenutke života. U tom kontekstu, ljubav i prisutnost u sadašnjem trenutku postaju ključni, kao što je to naglasio i “Vlk od Humske, / zemlje plemenite.” Ovaj motiv priziva srednjovjekovnu mudrost i plemenitost koja prepoznaje vrijednost jednostavnih radosti i ljudskih odnosa. Autor na kraju nudi poruku da, uprkos svemu što čovjek može postići, prava vrijednost leži u sposobnosti da cijeni trenutke i ljude koji su dio njegovog života. Ova pjesma, kroz svoje jednostavne i snažne stihove, poziva čitaoca na dublje promišljanje o suštini ljudskog iskustva, na prihvatanje sopstvene nesavršenosti i na zahvalnost za ljubav i život u svim njegovim oblicima.

SUPRUZI SLAVICI

Kad ptice čujem

u zoru ranu

gdje pjesme poju

k’o raj da zvoni,

mis’o mi tada

tebi poleti.

I pjesma ova

lijepa do bola,

što rajska vrata

bez ključa širi,

nije ti ravna,

ljepoti tvojoj,

mudrosti, umu,

pogledu bistrom.

Ne bih se tada

sa Bogom mijenj’o,

i sva nebesa

što lako stvori

bila bi mala

spram misli moje.

Stide se ptice

što pjesme blijede

spram tvoga

blijedog,

blistavog lica.

Il’ samo mislim

da tako jeste,

zbunjen pred tobom

k’o đačić neki

što slova sriče

tek na početku.

Ko da je važno

šta stvarno jeste

u svijetu ovom

što stvaran nije,

jer opsjena možda

sve ovo bješe.

Al’ ljubav moja

opsjena nije,

i stvarnija je

od svijeta ovog

što ljubav stvara.

I zato u zoru,

kad ševa prhne,

i ptice poju,

k’o raj da zvoni,

misao moja

tebi poleti,

u nadi da će

do tebe doći.

Pjesma SUPRUZI SLAVICI donosi lirsku ispovijest ljubavi, nježnosti i divljenja, u kojoj pjesnik izražava svoja najdublja osjećanja prema voljenoj supruzi. Kroz bogatu i emotivnu metaforiku, pjesnik stvara sliku prirode kao simbola ljubavi i unutrašnjih emocija, naglašavajući značaj i ljepotu trenutka prožetog ljubavlju. Pjesma počinje slikom zore, buđenja prirode i ptičije pjesme, koja evocira osjećaj svježine i čistoće. Zvuk ptica u zoru pjesnik doživljava kao zvonjavu raja, nagovještavajući duhovnu dimenziju ljubavi koju osjeća. U tom trenutku, misao mu odleće ka voljenoj Slavici, pokazujući da je ona centar njegovog svijeta, inspiracija i razlog za postojanje. Kroz naredne stihove, pjesnik nastavlja poređenje voljene sa rajem, pticama i njihovim pjesmama, ali je jasno da je pjesnička pjesma “lijepa do bola” ipak inferiorna pred njenom ljepotom. On koristi hiperbolički izraz “nije ti ravna! da istakne ne samo njenu fizičku lepotu već i mudrost, um i bistar pogled, čineći time da ona postane oličenje savršenstva u njegovim očima.

Centralni dio pjesme donosi osjećaj zahvalnosti i zadovoljstva u ljubavi—pjesnik priznaje da se ne bi mijenjao sa Bogom i da mu ni nebesa ne bi bila dovoljna u poređenju sa mislima koje ima o Slavici. Ova grandioznost izraza otkriva dubinu pjesnikove ljubavi i osjećaj potpunosti koji mu ona pruža. U stihovima đe “ptice se stide” pred njenim “blistavim licem”, pjesnik koristi metaforu da prikaže kako čak i najljepši prizori prirode blijede pred njenim prisustvom. Ovaj motiv naglašava pjesnikovu očaranost i divljenje koje osjeća prema njoj, ali istovremeno odražava njegovu nesigurnost i skromnost. On se pred njom osjeća kao “đačić neki” koji tek uči slova, što naglašava njegovu potrebu da se izrazi na pravi način, ali i ojsećaj divljenja pred njenom veličinom. Pjesma se zatim bavi temom stvarnosti i iluzije u kojoj pjesnik preispituje šta je zaista stvarno. On priznaje da možda cio svijet oko njega jeste opsena, ali da ljubav koju osjeća prema Slavici nije. U tom smislu, ljubav postaje jedina istinska i nepromjenljiva sila u njegovom životu, stvarnija od svega što ga okružuje. Ovaj kontrast između prolaznosti sveta i trajnosti ljubavi ističe duboku emotivnu i filozofsku dimenziju pesme. Zaključak pjesme vraća se početnoj slici zore i ptičijeg pojanja, stvarajući krug koji nagovještava cikličnost misli i osjećanja pjesnika. On izražava nadu da će njegove misli stići do voljene, naglašavajući vjeru u snagu ljubavi kao mosta između njih. Kroz ovu pjesmu, pjesnik uspijeva da dočara osjećaj ljubavne ekstaze, ali i ranjivosti, pokazujući da su ti trenuci divljenja i nade ono što čini suštinu njegovog doživljaja sveta. Pjesma SUPRUZI SLAVICI je izraz istinske posvećenosti i zahvalnosti prema voljenoj osobi. Autor koristi prirodne slike i filozofske refleksije da stvori atmosferu u kojoj se emocije prepliću sa mislima o prirodi stvarnosti i ljubavi. Njena ljepota leži u iskrenosti osjećanja i jednostavnosti izraza, što čini da svaki stih odjekuje sa dubokom, univerzalnom emocijom. Kroz ovu pjesmu, pjesnik stvara intimnu posvetu svojoj supruzi, istovremeno nudeći čitaocu priliku da osjeti snagu ljubavi koja prevazilazi granice svakodnevnog i materijalnog.

OSTAVLJENI NE LJUBE VIŠE

Bokom opet tutnje kiše

i modro nebo moru  prijeti.

Ostavljeni ne ljube više

teže je živjet no mrijeti.

 

Zaliv s teškom mukom diše

noć pada ko mreža gusta.

Ostavljeni ne ljube više

i ćute njina grka usta.

 

Kraj okna poet strofu piše

gdje vrapci gnjezdo su svili.

Ostavljeni ne ljube više

ako su ikad i ljubili.

 

Pjesma OSTAVLJENI NE LJUBE VIŠE nosi u sebi duboku melanholiju i tugu, koristeći pejzažne slike Bokokotorskog zaliva kao metaforu unutrašnjeg bola. Autor evocira atmosferu kišnog pejzaža, đe prirodni elementi postaju simboli emocionalnih stanja subjekta koji se suočava s napuštenošću i gubitkom ljubavi. U prvoj strofi, zvuk kiše koja “tutnji” Bokom i “modro nebo” koje prijeti moru oslikavaju osjećaj nemira i napetosti. Ova prizvana oluja nije samo prirodna, već je i unutrašnja—odraz emocionalnog previranja i nesigurnosti. Motiv “ostavljeni ne ljube više” sugeriše trajnu promjenu u onima koji su pretrpjeli gubitak, dok izjava “teže je živjet no mrijeti” naglašava intenzitet patnje. Ovako snažan izraz otkriva osjećaj beznađa, đe život bez ljubavi postaje teret. U drugoj strofi, pjesnik dalje produbljuje turobnu atmosferu zaliva koji “s teškom mukom diše,” dok noć “pada ko mreža gusta.” Te slike dočaravaju osjećaj gušenja i izolacije, đe noć postaje sinonim za neizvjesnost i emocionalni mrak. “Grka usta” ostavljenih simbolizuju nemogućnost da se izrazi bol, što dodatno pojačava osjećaj unutrašnje patnje i tuge. Tišina njihovih usana ukazuje na povučenost i odsustvo nade.

Treća strofa uvodi lik pjesnika koji piše “kraj okna,” evocirajući sliku usamljenog stvaralaštva. Dok vrapci sviju gnijezdo u blizini, oni simbolizuju prirodni tok života i nastavak postojanja, što je kontrast sa statičnošću i emocionalnom prazninom onih koji su ostavljeni. Stih “ako su ikad i ljubili” uvodi sumnju i refleksiju o prošlosti—da li je ljubav uopšte bila stvarna, ili se gubitkom pretvorila u nešto nestvarno i daleko? Ova refleksija dovodi do dubljeg preispitivanja same suštine ljubavi i njenog postojanja u kontekstu bola i napuštenosti. Pjesma OSTAVLJENI NE LJUBE VIŠE tako postaje kontemplacija o prirodi ljudske patnje i ljubavi, đe se kroz pejzaž Bokokotorskog zaliva oslikava unutrašnja drama onih koji više ne mogu voljeti. Koristeći jednostavne, ali snažne slike prirode, autor uspijeva da stvori atmosferu melanholije koja dotiče univerzalne teme ljudske egzistencije—izgubljenu ljubav, osjećaj usamljenosti i težinu života bez nade. Na kraju, pjesma ostavlja čitaoca sa osjećajem da je napuštenost više od prolaznog bola—ona postaje stanje postojanja, obilježeno tišinom i odsustvom ljubavi.

 

KONSTANTINU KAVAFIJU

 

Konstantine znaj,

 

varvari nisu rješenje.

 

Ne zato što nisu došli

 

dok su ih Rimljani čekali

 

u svečanim odorama.

 

Već zato što nema rješenja.

 

Konstantine znaj,

 

nema rješenja.

Pjesma KONSTANTINU KAVAFIJU donosi duboko filozofsku poruku, oslanjajući se na aluzije na poznatu Kavafijevu poemu “Čekajući varvare”. U ovim stihovima, pjesnik se obraća Konstantinu, imenujući ga i prizivajući njegovo nasljeđe kao pjesnika koji je kroz svoju poeziju često preispitivao smisao ljudskih očekivanja i uzaludnih nadanja. Motiv varvara, koji u pjesmi predstavljaju neispunjeno očekivanje, simbolizuje čežnju za promjenom ili rješenjem koje nikada ne dolazi. Pjesnik naglašava da “varvari nisu rješenje”—ne zbog njihovog nedolaska, već zato što sama ideja rješenja u sebi nosi iluziju. Poređenje sa Rimljanima koji su čekali “u svečanim odorama” otkriva apsurdnost te situacije: uprkos pripremi i nadi, rješenje nije stiglo, a očekivanje se pretvorilo u prazninu. Stihovi “Konstantine znaj, nema rješenja” ponavljaju tu bezizlaznost i otkrivaju pesimizam pjesnika prema mogućnosti promjene. Na taj način, pjesnik nudi dublju refleksiju o ljudskoj prirodi i svijetu u kojem živimo, svijetu u kojem su velika očekivanja često zasnovana na pogrešnim pretpostavkama. Ovi stihovi nose i notu mudrosti i tuge—priznanje da život nije uvijek skladan i da odgovori koje tražimo možda nikada neće biti pronađeni. Strofa se završava jednostavnošću, ali i težinom istine koja odjekuje: “Konstantine znaj, nema rješenja.” Ovo obraćanje Kavafiju, kao simbolu mudrosti i pjesničke refleksije, predstavlja svojevrsni dijalog sa prošlošću i promišljanje o nepromjenjivim aspektima ljudskog iskustva. Pjesnik nam time ostavlja u nasljeđe misao o neizvjesnosti života i činjenici da rješenja za velika pitanja ponekad jednostavno ne postoje, čak i kada ih najviše priželjkujemo.

 

MALOVJERNI, ZAŠTO STE POSUMNJALI

 

Malovjerni, zašto ste posumnjali?

 

Sa Njim ste jeli i pili.

 

Sa Njim zore dočekivali.

 

Na Njegovim grudima spavali.

 

Iz Njegovih usta Riječ slušali.

 

U Njegovim se očima ogledali.

 

Njegove sandale vezivali.

 

Njegove haljine bjelili.

 

U Njegove rane prste stavljali.

 

Malovjerni, zašto ste posumjali?

 

Pjesma MALOVJERNI, ZAŠTO STE POSUMNJALI preispituje ljudsku prirodu i krhkost vjere, koristeći vjersku simboliku i prizore iz hrišćanske tradicije. Autor se obraća malovjernima, tj. onima koji su sumnjali, i kroz niz snažnih slika pokušava osvijetliti paradoks njihove nevjere, uprkos neposrednom iskustvu sa božanskim. Naslov pjesme, Malovjerni, zašto ste posumnjali?, već u startu postavlja pitanje koje nosi centralnu temu stihova. Pitanje nije samo retoričko, već i optužujuće, kao poziv na introspekciju i preispitivanje. Autor se obraća onima koji su bili bliski sa božanskim, koji su, uprkos tome, posumnjali i izgubili vjeru. Slike koje slijede u pjesmi ističu tu bliskost s božanskim. Prizori zajedničkog “jedenja i pijenja”, “dočekivanja zora”, i “spavanja na Njegovim grudima” evociraju intimu i duboku povezanost. Autor podsjeća na trenutke bliskosti i zajedništva, čineći nevjeru malovjernih još nerazumljivijom. Ovi stihovi prizivaju slike apostola i njihovog odnosa sa Isusom, što daje pjesmi biblijski ton i univerzalnost. “Riječ” koju malovjerni slušaju iz “Njegovih usta” i njihovo “ogledanje u Njegovim očima” predstavljaju trenutke kada je božanska istina bila direktno prisutna i dostupna. Ovi stihovi naglašavaju da su malovjerni imali priliku da se suoče sa samom suštinom božanskog, ali su uprkos tome dozvolili da sumnja uđe u njihova srca.

Završni prizori, đe malovjerni “Njegove sandale vezuju”, “Njegove haljine bjele” i “u Njegove rane prste stavljaju”, donose slike posvećenosti i bliskog služenja. Posebno slika stavljanja prsta u rane evocira poznati biblijski motiv sumnje apostola Tome, koji je tražio fizički dokaz da bi vjerovao. Ova slika je posebno snažna jer predstavlja kulminaciju bliskosti i dodira sa božanskim, ali i suštinsku dilemu ljudske prirode—potrebu za dokazom i istovremeno ranjivost pred sumnjom. Pjesma MALOVJERNI, ZAŠTO STE POSUMNJALI kroz jednostavne, ali snažne slike preispituje suštinu ljudske vjere i sposobnost da vjerujemo čak i kada smo direktno suočeni sa božanskim. Autor koristi prizore iz hrišćanske ikonografije da istakne unutrašnju borbu između vjere i sumnje, pokazujući koliko je teško održati vjeru, čak i kada smo najbliži svetom. U ovoj pjesmi, malovjernost se prikazuje ne kao običan nedostatak, već kao ljudski paradoks—nedosljednost između iskustva i unutrašnjeg uvjerenja, koji često određuje ljudsku sudbinu.

 

VJEČITI TRAGAČI

Vječiti tragači

 

još se nisu umorili.

 

Budni spavači

 

ceste nam otvorili.

 

 

I svaka cesta

 

njihova sestra.

 

I svaki lug

 

njihov drug.

 

 

S mjesecom druguju.

 

sa zvjezdama tuguju.

 

Kratak im vijek,

 

vino im lijek.

 

 

Medje nam ruše

 

te tople ciganske duše.

 

I idu nikad siti,

 

tragači vječiti.

 

 

Pjesma VJEČITI TRAGAČI donosi sliku nomadskog duha, slobodnih duša koje su uvijek u potrazi, neprestano u pokretu i povezane sa prirodom. Autor koristi metafore i slike koje evociraju osjećaj nesputanosti i trajne potrage, naglašavajući slobodu, ali i tugu koja prati one koji se ne zadržavaju na jednom mjestu. Već u prvom stihu, izraz “vječiti tragači” sugeriše neprekidnu potragu za nečim višim, dubljim, za istinom ili možda za smirenjem koje im izmiče. Ovi tragači su “budni spavači,” što odražava paradoks njihova postojanja—oni su u stanju stalne budnosti, ali su i dalje odvojeni od svijeta. Ovaj kontrast naglašava njihovu posebnost, ali i određenu otuđenost od svakodnevnog života. Motiv ceste se pojavljuje kao simbol slobode i povezanosti sa svijetom, a “cesta je njihova sestra.” Ova personifikacija ceste odražava osjećaj bliskosti sa svim putovima, sugerišući da su vječiti tragači u harmoniji sa otvorenim prostorima i stalnim promjenama. Njihov život je usklađen sa prirodom, pa je “svaki lug njihov drug,” što stvara osjećaj zajedništva sa prirodnim okruženjem i njegovim mijenama.

U trećoj strofi, autor slika tragače kao bića koja “s mjesecom druguju, sa zvjezdama tuguju.” Ova metafora ukazuje na njihovu povezanost sa noćnim nebom, sa nebeskim tijelima koja simbolizuju prolaznost i udaljenost. Mjesec i zvijezde postaju saputnici i srodnici u njihovoj potrazi, ali i simboli čežnje i tuge. Stih “Kratak im vijek, vino im lijek” donosi osjećaj prolaznosti života i traženje utjehe u jednostavnim zadovoljstvima. Vino ovdje simbolizuje privremeno olakšanje, bijeg od stvarnosti i težine njihove sudbine. U završnim stihovima, tragači su prikazani kao oni koji “medje nam ruše,” što sugeriše da prelaze granice i probijaju barijere, ne priznajući ograničenja prostora i normi. Oni su “topli ciganske duše,” što evocira arhetipsku sliku Ciganina kao slobodnog lutalice, ali i nosi konotacije topline i životne radosti. Međutim, iako su uvijek u pokretu, ovi tragači ostaju “nikad siti”—njihova potraga nikada ne prestaje, jer možda ni sami ne znaju šta tačno traže. Pjesma VJEČITI TRAGAČI kroz ritmične i jednostavne stihove dočarava slobodu, tugu i neprestanu čežnju onih koji su uvijek na putu. Autor koristi motive prirode i nomadskog života da bi naglasio kontrast između kretanja i trajnog nemira, između slobode i melanholije. Tragači ostaju simboli vječne potrage za smirenjem i suštinom života, uvijek između snova i stvarnosti, između čežnje za nečim boljim i svjesnosti o prolaznosti svega što ih okružuje.

Poezija Dragana Popadića odiše specifičnim spojem emocionalne dubine i intelektualne promišljenosti, što je rezultat njegovih pjesničkih refleksija i dugogodišnje ljubavi prema šahu. Kroz svoje stihove, Popadić uspijeva da izrazi suptilne nijanse ljudskih osjećanja, ali i da kroz strategije i poteze šahovske igre prikaže životne dileme i borbe. Njegova poezija odražava mediteranski duh Tivta, kao i filozofsku kontemplaciju o ljudskoj prirodi i prolaznosti vremena. U stihovima Dragana Popadića osjeća se povezanost sa morem, zalivom i planinom, ali i sa svakodnevnim životom i ljudima koje sreće u svom gradu. Njegovi stihovi često istražuju teme ljubavi, gubitka, prolaznosti i nade, dok šahovske refleksije unose dimenziju strategije i razmišljanja o životnim potezima. Popadić se ne boji da istražuje kompleksnost ljudskog duha, kombinirajući jednostavnost i dubinu izraza sa mudrošću koja proizlazi iz njegove šahovske pronicljivosti. Kao pjesnik, ali i kao nekadašnji dugogodišnji direktor Radio Tivta, Popadić je uspio da ostane u bliskom kontaktu sa zajednicom, prenoseći kroz svoje stihove i tekstove duh grada i emocije njegovih stanovnika. Njegova poezija nije samo književni izraz već i način komunikacije sa ljudima, odraz univerzalnih osjećanja i ličnih introspekcija. Za one koji žele da se bolje upoznaju sa njegovim radom i da prate njegove najnovije misli, blog na Blogspotu, Dragan Popadić, pruža priliku da se direktno uroni u svijet njegovih refleksija, stihova i promišljanja. Na tom prostoru, Popadić dijeli svoja razmišljanja o životu, šahu, poeziji, ali i o promjenama i izazovima s kojima se suočavamo, uvijek zadržavajući autentičnost i lični pečat koji ga čini posebnim među savremenim autorima.