Pakao (ne)moći

Piše: Meliha Meli Ramusović

Balans nemoći  u politici proizvodi vrstu moći koja, odsutna iz same sebe, postaje banalno opasan oksimoron – nemoćna moć.

I ta vrsta upitne moći nije samo nama svojstvena. Kriza srednjih godina liberalne demokratije dovela je u pitanje mnoge, do skoro, neupitne moći. Moć velikih transnacionalnih saveza, ekonomskih sistema, državnih aparatura velikih sila, sve manje je nedodirljiva.  Upad rulje u Kapitol hil, i to uživo pred očima svjetske javnosti, najavio je jednu novu vrstu nemoći kao zbunjenog junaka našeg poremećenog doba.

Ali, mi ne bi bili mi , kada naša impotentna moć ne bi imala originalnu dimeziju. Onostranosti. Ne samo onostranosti u formi apostolskih timova i antitijelima obdarenih  lidera.  Već onostranosti u odnosu na principe vladavine, u odnosu na realnu ekonomiju, zdrav razum a vrlo često,  i u odnosu na  građansku pristojnost.

S obzirom na mistično-politička dešavanja koja su uspostavila vladavinu te impotentne moći , ta onostranost nije za čuđenje. Niti je za čuđenje kako se maršalovski brendira autentičnom mješavinom evropsko-naraodskog ruha. (Auentično sopstvenoj onostranosti, a ne logici brendiranja.). Niti je za čuđenje što je, takva kakva jeste, uslijedila nakon onog decenijskog  autodestruktivnog pakla  jedne prevlike moći.

Za čuđenje bi trebalo biti što ta impotentno-onostrana moć opstaje.

Bilo bi za čuđenje kada njena impotencija ne bi ukazivala na jednu vrlo potentnu opasnost. A to je da jedna tako nemoćna vladajuća moć omogućava onoj uvijek prisutnoj, a kod nas predugo sveprisutnoj, moći  korupcije i kriminala, ne samo da opstane ( kao što je decenijama glamurozno opstajala) , već i da postane jedini sistem tamo  gdje nijednog drugog sistema nema. Nijednog drugog ovostranog nema.

A opstajanje te moći zla postaje toliko lakše, koliko se bitka protiv nje bučno-relaksirano obznanjuje.  Jer,  znamo da tišina najučinkovitije predstoji takvoj bici, ako je ta bitka onakava kakva mora biti i ako se tiče onih kojih se iznad svega mora ticati. Buka bi trebalo da slijedi tek poslije. Sem ako nije u pitanju još jedno brendiranje praznine onostranosti.

Zato onostranost impotentne moći ima posebnu težinu. Težinu antitijela.

Jer, ako nam ta vrsta moći, moći korupcije i kriminala postane okosnica, a mnogo toga u vjekovnoj ali i novijoj balkanskoj istoriji daje joj primat, onda će svaka promjena vlasti ( bivša, aktuelna ili buduća) biti novi pričest pred uvijek istu propast budućnosti.