Je li pošo ća?

Je li pošo ća?

Piše : Dubravka Jovanović

Razmišljala sam sve vrijeme da ga, tamo njega, ignorišem, kad je arivao u pitomu Boku Kotorsku na samit  u Tivat, da nam „pruži pomoć“ sa svojim „divnim i finim momcima“, ako se ne daj Bože što zaždi, ili udri potres.
Da se bratu ruke da, a sestre će već Talijani zbrinut, kako je režiser, dramaturg, tekstopisac, scenograf, kostimograf i prevarant, sve u jednom geniju izrežirao prije puta na veliku konferenciju.
Sad kad sam se uvjerila da je pasao, ali „ko zna, ah, niko, ništa ne zna, krhko je znanje“ nikad se ne zna, morala sam se švogat (rasteretit), a najdjelotvorniji lijek je za mene riječ.
Naravno, mi Crnogorke i Crnogorci je imamo i držimo do riječi ako se nijesmo prevrnuli, a mnogi jesu, za kalijergu u vlasti u koju se dobro upane jer je duboka,  pa se teško iz nje diže i mnogima od njih ostane kriva škina (kičma), ako im je ikad i stojala pravo, jer su neki rođeni bez nje.
Suma tante, čitala sam mudrosti srbijanskoga  Atile, ( nego će se Atila prevrnut u kapošanto), na samitu, prije i poslije dolaska u Crnu Goru.
Bolje reći na more, na koje mu Srbija nikada neće i ne može dobiti izlaz. Džabe ga srpskim zovu. More „umije da pliva“ i od te mu rabote nikada, dok je svijeta i vijeka neće biti ništa.
Između ostaloga reko je kako  je ipak u nedoumici oće li ili ne put ove bande, morske i gorske, koja mu je rak rana, jer nije njegova. Junačio se svojim Informerima kako će nam ovamo  špjegat sve u turin. U lice će nam reći sve što ima. Ta ljudina, sad već dobro prepanuta, pravdala se i branila svoju raštimovanu vojsku besprizornih ćacija.

Nebeski je to čoEk ipo. A da su stvarno nebeski dokazuju im letovi i sletovi. Prvo helikopterskoga popa koji džadom a ni „srpskim morem“ nije mogao. Morao je pop ipak zrakom u cetinjski manastir, kako to niko nikad nije učinio, a vjerujem niti će ikad, prethodno okadivši svoju pastvu i ostale Crnogorke i Crnogorce suzavcima, mecima gumenim i ostalom svetom vodicom.
Nebeski s neba, ovoga puta čarterom sa „dobrim momcima“, da nam se nađu, zlu ne trebalo.
Prije leta i lošega scenarija s „dobrim mladićima“ nazovi film,  nam je darovao da se čuje prava „istina“ o Crnoj Gori i njenim ljudima.
Da nam istorijske i svake druge podatke „istinom“ pokaže i dokaže  ta inteligencija, prava ne falsa. Za taj soj, odnosno nesoj se ne može reći: ni takva im je svaka istina. Jer je nemaju i ne znaju što je istina, čast, obraz i poštenje.
Svi su vazda krivi, samo ne On i njegovi.
Svi prvi počinju kavgu, samo ne On i njegovi.
Svi su u zabludi i svi su neprijatelji, samo ne On i njegovi.
Svi Srbi tamo i ovamo su progonjeni.
Svi zdravi studenti i ineligencija su bagra, samo ne On i njegovi.

Ipak je pasao ća, a dobro se divertio na more i sa Lovćenskoga oltara tratao delicijama i papaladom na koju je Evropa pala, garnirano sa pogledom s Kuka na zaliv et night. Kao zlatni pontapet blistala je Boka evropejcima a On je jado jedva guštao, jerbo zli jezici zbore da se nabumbio lozove i crmničkoga vina. Na tratamenat za visoke goste je bilo tičijega mlijeka a kačamak, popeci, bifteci, japraci, priganice i palačinke u juhi od lozovače su dominirali.
Guštali su visoki gosti sve nas prizivajući u Evropu i prije nego što mislimo i učinimo ono što se od nas traži. A kako i ne bi. Poslije ljepote koju su doživjeli i gostoprimstva kojeg  samo Crnogorci čazbeni umiju da im pruže na gvantijeri (tacni) duše.
Guštao je i On a sve mu je ostalo u grlo od đelozije puste i od muke što njegovo nije.
I koliko god da su Crnogorci gostoprimni i širokoručni, što bi narod rekao, ja ću po bokeški, ipak  nije skapulao od najgrđih uvreda.
I nebitno je da li su transparenti po gradovima počev od Kotora, Budve, Tivta do Cetinja, pisani falsom inteligencijom ili uživo.
A da nijesu njegovi na vlast u Crnoj Gori, svi bi bili realni i visili bi baš kao bandijere po gradovima Crne Gore.
Ne voli te ni tvoj ni crnogorski narod. Niko te ne voli!
Za kraj upotrijebit ću bokeški izraz, glagol koji sve govori. Tebe treba prepišat i ništa više ni manje!