Home Blog Page 26

Miličić: Nećemo pristiti na uslovljavanja, parlament nastavlja da radi

1
Mirko Miličić Foto: NSD
Ustavne promjene i evropski put Crne Gore pred novim izazovom nakon odluke opozicije da ne učestvuje u dijalogu sa parlamentarnom većinom

Miličić: Nećemo pristiti na uslovljavanja, parlament nastavlja da radi

Parlamentarna većina će nastaviti da radi i usvaja zakone, zatvara poglavlja i ispunjava cilj koji je pred nas stavilo 80 odsto građana Crne Gore, a građani će vrlo brzo, na izborima, imati mogućnost da ocijene svačiji rad, kazao je Miličić Pobjedi

Autor: Irena Milović

Odgovornost za aktuelni politički zastoj dio parlamentarne većine, koju predstavlja Nova srpska demokratija(NSD), ne vidi na svojoj strani, već, kako kažu, u potezima opozicije, koja je odbila dalji dijalog. Iz te stranke poručuju da razlikuju politički kompromis od, kako kažu „ucjena“, i da neće prihvatiti uslovljavanja koja bi, kako tvrde, blokirala rad institucija i evropski put Crne Gore.

To je, između ostalog, u izjavi za Pobjedu kazao potparol NSD-a Mirko Miličić upitan da saopšti kako parlamentarna većina namjerava da prevaziđe najave opozicije da neće učestvovati u dogovorima i kako će obezbijediti potrebnu podršku za ustavne promjene, odnosno da li je spremna na političke ustupke ili se prvenstveno očekuje posredovanje evropskih partnera.

Na isti upit iz Demokratske Crne Gore su kazali da je „preuranjeno da se izjašnjavaju o mogućim potezima i ustupcima dok ne budu poznati jasni detalji“, dok iz Pokreta Evropa sad i Bošnjačke stranke do zaključenja teksta nijesu odgovorili.

Nakon što je 24. septembra u Skupštini izostalo glasanje o inicijativi opozicije za smjenu predsjednika parlamenta Andrije Mandića, politički dijalog vlasti i opozicije ponovo je, čini se, ušao u ćorsokak iako pitanje političkog dogovora postaje posebno važno zbog ustavnih promjena koje treba usvojiti, a za koje je potrebna dvotrećinska većina, ali i ambicije Crne Gore da do kraja godine zatvori 18 preostalih pregovaračkih poglavlja.

Evropski partneri već duže pozivaju vlast i opoziciju na političku stabilnost i saradnju, a iz opozicije kategorički ostaju pri stavu da bez rješavanja ove političke krize neće biti ni institucionalne saradnje.

Sa druge strane, iz Nove srpske demokratije najavljuju da će parlamentarna većina nastaviti sa usvajanjem zakona i zatvaranjem pregovaračkih poglavlja, uz poruku da će građani na izborima imati priliku da ocijene rad svih političkih aktera.

– Prije svega, ovo je pitanje za opoziciju, jer su upravo iz njihovih redova saopštili da ne žele nikakav dijalog. Ja bih samo istakao razliku između političkih kompromisa i ucjena. Parlamentarna većina će nastaviti sa radom i usvajanjem zakona, zatvaranjem poglavlja i ispunjavanjem cilja koji je pred nas stavilo 80 odsto građana Crne Gore, a građani će vrlo brzo, na izborima, imati mogućnost da ocijene svačiji rad – kazao je Miličić za naš list.

Potparol NSD-a odgovornost za trenutnu situaciju prvenstveno vidi na strani opozicije, navodeći da je upravo iz njenih redova saopšteno da ne želi dijalog.

– Opozicija je, nažalost, u ključnom trenutku za evropski put Crne Gore, inscenirala političke tenzije, pretrpjela politički poraz 24. septembra i nažalost i dalje insistira na politici ucjena. Ovo smo već jednom mogli da vidimo prilikom krize koju su izazvali nakon usvajanja Zakona o unutrašnjim poslovima i Zakona o ANB-u, nakon čega su se potpisima na sporazum jasno obavezali kako da zajedno sa većinom rade na svim elementima od važnosti za proces pristupanja EU – kazao je Miličić.

Prema njegovim riječima, sada je jasno koliko ti potpisi vrijede, jer su, kako kaže, predstavnici opozicije iskoristili prvu priliku da pokušaju da u taj sporazum, koji niko iz većine nije prekršio, unesu nove ucjenjivačke elemente.

– Većina ne postavlja nikakve uslove, tražimo da se držimo potpisanog, tako da, naša ruka pomirenja je ispružena, ali isto tako nećemo pristajati na ucjene i vraćanje u mračnu prošlost – zaključio je Miličić.

U međuvremenu je šef poslaničkog kluba Demokratske partije socijalista Andrija Nikolić najavio da će opet predložiti inicijativu za smjenu Mandića i istakao da opet očekuju opstrukciju.

Nikolić, kako je rekao, ne očekuje da će Demokratska narodna partija staviti potpis na inicijativu o razrješenju Mandića.

– Očekujem da će Milan Knežević nastaviti sa opstrukcijom, savršeno svjestan da postoji većina za to da Mandić ne bude predsjednik parlamenta. Očekujemo opstrukciju, predložićemo inicijativu, ne očekujem da kolege iz DNP daju zeleno svjetlo za prohodnost te inicijative. Ali valjda u većini ima još zrelih, koji će između evropskog puta i Mandića izabrati ovo drugo – istakao je Nikolić.

On je ocijenio da je „lopta na strani većine“, te naglasio da će biti istrajni kada je riječ o smjeni predsjednika Skupštine.

– Bićemo veoma istrajni na ovoj temi. Mislim da nema potrebe da mi bilo kome dokazujemo naše evropejstvo, a neka većina odluči što joj je važnije – poručio je Nikolić.

Zbog toga je juče reagovao potpredsjednik DNP-a Milun Zogović ističući kako je stvarna namjera DPS-a da zaustavi evropski put Crne Gore i da tu više nema nikakve dileme.

– Priča o smjeni Andrije Mandića, samo je alibi za njihove stvarne namjere. Potvrđuje se i ovog puta da je DPS bio i ostao antievropska partija. Organizovani kriminal, korupcija, urušavanje državnih institucija, zloupotreba službenog položaja i nezakonito bogaćenje su jedine „vrijednosti“ za koje su se iskreno zalagali godinama. Postignuti rezultati na tom polju lako su vidljivi i mjerljivi – rekao je Zogović.

On kaže i kako upravo „zbog nekompatibilnosti tih njihovih vrijednosti sa evropskim vrijednostima sada žele da zaustave evropski put Crne Gore“.

– Toj defektnoj ideologiji draži su kriminal i korupcija od članstva u EU. Bliži im je Zagreb od Podgorice, a Hrvatska draža od Crne Gore. Od njihovog političkog štetočinstva naše društvo se ne može oporaviti godinama, a oni bi i dalje da barjače. I podmladak bi da drži moralne tirade po uzoru na njihovog šefa koji je guleći kožu ovom narodu prošao razvojni put od vunjenog pulovera do sjaja i glamura, do stotina miliona – naveo je Zogović.

DPS je optužio i da bi, kako je rekao, da sude drugima za ono što se dešavalo kada su oni bili vlast.

– Danas kada i javno biraju opstrukciju EU puta zapravo šalju poruku Briselu da su ih sve vrijeme zamajavali i da nikada nijesu iskreno bili za EU integracije. Poruka da su im EU integracije bitne samo kada su pod njihovom kontrolom najbolja je potvrda te teze – zaključio je Zogović.

„Narod“ nema adresu, potpis ni odgovornost

1
Dragan B. Perović (Foto: Pobjeda)

Dragan B. Perović o proizvodnji „narodne volje“ i putu ka 1918. godini

„Narod“ nema adresu, potpis ni odgovornost

Godine 1867, dok se knjaz Nikola nalazi na putu za Pariz, u Crnoj Gori se pojavljuje proglas navodnog „Srpskog narodnog društva“. Društvo nije postojalo, ali proglas govori u njegovo ime i saopštava što navodno želi čitav narod: „Sav narod crnogorski jednodušno želi da se sa Srbijom spoji i sjedini“. Od tog primjera vodi nas kroz propagandni rat protiv knjaza Nikole, Petrovića i samog „crnogorstva“, do falsifikovanog tajnog ugovora Crne Gore i Austro-Ugarske, a zatim do dokumenata iz 1918. koji govore o novcu, političkoj organizaciji, uputstvima i postavljanju „naših ljudi“ na mjesta nove vlasti.

Suštinu tzv. Podgoričke skupštine, kao prelazne etape Načertanija, ogleda se izjavi Sava Fatića (potpredśednika Podgoričke skupštine, inače predstavnika socijalista, u stvari, bijelih komunista): „Ja ve molim, gospodo, da stavimo na stranu istoriju Crne Gore. Što se pak tiče njezine političke istorije, ja je dijelim na dva dijela: na onu do juče i od juče. Mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi!”. Ovom famoznom izjavom faktički je dat start za završne radove dugo pripremanog procesa asimilacije i potpunog uništenja Crne Gore – ocijenio je u intervjuu za Antenu M publicista, kulturolog i istoričar književnosti Dragan B. Perović.

On je, u prvom dijelu razgovora za Antenu M govorio o tajnim mrežama političkog uticaja u Crnoj Gori – agentima i povjerenicima, pridobijanju uticajnih ljudi novcem i položajima i školovanju crnogorske đece u Srbiji kao dugoročnoj političkoj strategiji, a u drugom dijelu ta politika izlazi iz tajne prepiske i dobija javno lice.

Godine 1867, dok se knjaz Nikola nalazi na putu za Pariz, u Crnoj Gori se pojavljuje proglas navodnog „Srpskog narodnog društva“. Društvo nije postojalo, ali proglas govori u njegovo ime i saopštava što navodno želi čitav narod: „Sav narod crnogorski jednodušno želi da se sa Srbijom spoji i sjedini.“

– Narod nema adresu. Nema potpis. Nema odgovornost – kaže Perović.

Od tog primjera vodi nas kroz propagandni rat protiv knjaza Nikole, Petrovića i samog „crnogorstva“, do falsifikovanog tajnog ugovora Crne Gore i Austro-Ugarske, a zatim do dokumenata iz 1918. koji govore o novcu, političkoj organizaciji, uputstvima i postavljanju „naših ljudi“ na mjesta nove vlasti.

Ipak, Perović ne svodi slom Crne Gore samo na djelovanje spolja. Jedno od najneugodnijih pitanja ovog razgovora ostavlja Crnogorcima: „Šta su Crnogorci radili sami sebi?“

Kada tajne operacije koje organizuje Srbija dobijaju javno lice?

– Godina je 1867. Knjaz Nikola odlučuje da otputuje u Pariz. U Crnoj Gori vlada kolera. Spoljnopolitička situacija je složena.

Nikola pokušava da ojača veze sa Francuskom i da otvori pitanje crnogorskih granica i položaja Hercegovine.

Upravo tada pojavljuje se proglas navodnog „Srpskog narodnog društva“ u Crnoj Gori.

Problem je samo jedan. Takvo društvo nije postojalo.

Ali tekst govori u njegovo ime. I ne govori oprezno. Knjaz Nikola se optužuje da je izdao narod. Da troši narodni novac. Da je Crnu Goru ostavio u bolesti i gladi. Da vlada tiranski. Da radi protiv „srpskog opšteg interesa“.

I na kraju dolazi ključna poruka: „Sav narod crnogorski jednodušno želi da se sa Srbijom spoji i sjedini.“

To je školski primjer političke propagande.

Prvo napravite organizaciju. Zatim toj organizaciji date ime koje zvuči kao da predstavlja narod. Onda u njeno ime proglasite šta narod navodno želi. I na kraju sopstveni politički cilj predstavite kao spontanu volju stanovništva.

U pamfletu se ne napada Nikola samo kao čovjek. Napada se njegova politička legitimnost. To je ključna razlika.

Da je proglas sadržao samo uvrede na račun knjaza, bio bi još jedan primjer dvorske i dinastičke borbe. Ali ođe je struktura mnogo ozbiljnija.

Prvo se tvrdi da vlast ne poštuje narod. Zatim da je ekonomski upropašćen. Zatim da vladar izdaje „opšti interes“. A onda se nudi rješenje: Crna Gora treba da se sjedini sa Srbijom.

Drugim riječima, nezadovoljstvo pojedincem pretvara se u argument za promjenu državnog položaja zemlje. To je propagandno mnogo efikasnije. Jer ako ubijedite ljude da problem nije samo loš vladar nego sama politička konstrukcija države, onda ste već promijenili predmet rasprave.

Koliko je za političku propagandu važno da se određeni zahtjev predstavi ne kao stav pojedinca ili političkog centra, već kao spontana volja „naroda“?

– Pamflet se ne potpisuje imenom konkretnog autora jer bi tada to bilo samo mišljenje jednog čovjeka. Mnogo je snažnije kada govori „narod“.

Narod nema adresu. Nema potpis. Nema odgovornost. Ne možete ga pozvati na saslušanje. Ne možete ga pitati ko ga je ovlastio da govori u ime svih.

Zato propaganda veoma voli kolektivnog autora.

„Narod traži.“ „Narod želi.“ „Narod je ogorčen.“ „Narod više neće da trpi.“

Takve rečenice zvuče moćno, čak i kada ne postoji nijedan dokaz da iza njih stoji većina ljudi.

Upravo to vidimo 1867.

Pamflet izgovara politički zahtjev u ime „svega naroda“. A iza kulisa pojavljuju se sasvim konkretni ljudi.

Knjaz Nikola sumnjao je da iza pamfleta stoje ljudi povezani sa politikom Srbije. Posebno je sumnjao na Nićifora Dučića. Ta sumnja nije bila bez osnova.

U feljtonu „Špijunski rat između Srbije i Crne Gore“, objavljivanom još 1990/91, naveli ste prepisku Nićifora Dučića i Ilije Garašanina. Šta nam ta dokumenta otkrivaju o načinu političkog djelovanja prema Crnoj Gori?

– Dučić poslije sukoba sa knjazom Nikolom napušta Crnu Goru i obraća se Garašaninu. U pismima govori da će nastaviti da djeluje protiv Nikoline politike i da će „mudro i predostrožno“ raditi na tome da ljudi u Crnoj Gori budu usmjereni prema Srbiji.

Garašanin mu zauzvrat daje jasne instrukcije: Treba djelovati na Hercegovinu; Treba djelovati na ljude u Crnoj Gori; Treba im govoriti da dolazi trenutak kada će se „svo Srpstvo“ sliti u jedno; Treba „pribrati žice“ i biti spreman da se njima povuče kada dođe odgovarajući trenutak.

To više nije pretpostavka o političkom raspoloženju. To je organizovani rad.

Najzanimljiviji dio dolazi kada se javni proglas uporedi sa povjerljivim pismima. Poruke su gotovo iste.

U oba slučaja Nikola je predstavljen kao čovjek koji djeluje protiv šireg interesa. U oba slučaja samostalna politika Crne Gore tretira se kao problem. U oba slučaja rješenje se vidi u čvršćem vezivanju za Srbiju. U oba slučaja Crnogorcima se objašnjava da je njihova budućnost u većoj zajednici.

Iz svega ovoga jasno možemo zaključiti da između sadržaja prepiske i pamfleta postoji toliko podudarnosti da je teško govoriti o slučajnosti.

Kada se tajna instrukcija i javni proglas podudaraju, onda se više ne radi samo o nezadovoljstvu naroda. Radi se o proizvodnji političke poruke.

Je li ovaj proglas bio usamljen slučaj ili se isti obrazac ponavlja i u drugim propagandnim tekstovima tog vremena?

– Gotovo istovremeno pojavljuje se i drugi tekst. Ovoga puta navodno se Bugari obraćaju Crnogorcima.

Poruka je ponovo slična. Crnogorci ne treba ništa samostalno da preduzimaju. Treba da gledaju prema Srbiji. Treba da čekaju znak. Treba da povežu svoje interese sa interesima Srbije.

Sve ostale velike sile predstavljaju se kao nepouzdane ili neprijateljske. A Srbija se postavlja kao prirodni politički centar cijelog procesa.

To je već razvijen propagandni obrazac. Jednom govori „narod u Crnoj Gori“. Drugi put govore „Bugari“. Ali politička poruka je ista. Crna Gora ne treba da vodi sopstvenu politiku. Treba da se uklopi u politiku koju vodi Srbija.

Zato se kao najopasniji crnogorski spoljnopolitički grijeh smatra samostalnost.

U tekstovima i prepisci iz tog perioda stalno se ponavlja ista stvar. Problem nije samo u tome šta Nikola radi. Problem je što djeluje samostalno.

Ako ide prema Parizu, sumnjiv je. Ako pokušava da ojača veze sa Francuskom, sumnjiv je. Ako hoće da sam pregovara o Hercegovini i granicama, ugrožava „opšti interes“.

To je možda najvažniji element cijele propagandne matrice.

Samostalna politika Crne Gore unaprijed se predstavlja kao izdaja šireg interesa.

Dimo Vujović, čiji rad smo koristili, upravo tako sažima tadašnju situaciju: svaki samostalni spoljnopolitički korak knjaza Nikole osuđivan je kao neprijateljski prema Srbiji i kao izdaja zajedničke stvari.

To je veoma efikasan politički mehanizam. Jer država više nema pravo na sopstveni interes. Čim ga pokaže, ona postaje sumnjiva.

Rusija i Srbija djeluju u istom pravcu, ali sa različitim interesima?

– U ovoj epizodi ne pojavljuje se samo Srbija. Pojavljuje se i Rusija. I to je važno.

Crnogorski politički mit dugo je počivao na predstavi o Rusiji kao prirodnom, gotovo bezuslovnom zaštitniku.

Dokumenti pokazuju mnogo složeniju sliku.

Ruski konzuli imaju sopstvene interese. Srbija ima svoje. U pojedinim periodima ti interesi se podudaraju. A Crna Gora tada lako postaje predmet zajedničkog pritiska.

Dučić održava veze sa ruskim konzularnim predstavnicima. Prima podršku. Istovremeno je povezan sa Garašaninom. Njegov rad odgovara i jednoj i drugoj strani.

To je još jedna pouka koju Crna Gora teško prihvata. Velike države ne djeluju iz ljubavi. Ni kada koriste jezik bratstva. One djeluju iz interesa.

I vojvoda Mirko je prepreka koju treba ukloniti iz jednačine?

– U pamfletima se posebno napada vojvoda Mirko. To nije slučajno.

Već smo viđeli da ga Piroćanac smatra jednom od glavnih prepreka politici Srbije u Crnoj Gori.

U proglasima protiv Nikole i Mirka koriste se krajnje teške optužbe. Mirko se predstavlja kao tiranin. Kao čovjek koji tlači narod. Kao neko čije uklanjanje postaje preduslov političke promjene.

A onda u avgustu 1867. umire. Zvanično – od kolere. Ali već tada postoje sumnje.

Francuski konzul Vijet smatrao je da okolnosti smrti ostavljaju prostor za drugačije tumačenje i prenio je sumnju da je Mirko mogao biti otrovan.

Tu treba biti veoma oprezan. Nema osnova da se kao utvrđena činjenica tvrdi da je vojvoda Mirko otrovan.

Postoji istorijska sumnja. Postoji diplomatsko svjedočenje. Postoje politički interesi kojima je njegova smrt odgovarala.

Ali između sumnje i dokazane činjenice postoji velika razlika. Ozbiljna istorija mora da je sačuva.

Kako je politička poruka koja dolazi spolja postajala uvjerljiva unutar same Crne Gore?

– Najveća vrijednost ovih dokumenata nije u tome što pokazuju da je neko iz Srbije ili Rusije pokušavao da utiče na Crnu Goru. To nije istorijska senzacija. Sve države pokušavaju da utiču na druge.

Mnogo je važniji metod.

Poruka spolja postaje mnogo efikasnija kada dobije domaćeg prenosioca. Ako istu tvrdnju izgovori strani ministar, ljudi su sumnjičavi. Ako je izgovori domaći sveštenik, glavar, emigrant, profesor ili navodno „narodno društvo“, zvuči autentično.

Zato je domaći posrednik presudan. On daje stranoj političkoj ideji lokalni glas. Tada propaganda prestaje da izgleda kao propaganda. Počinje da izgleda kao unutrašnji politički stav.

Kako se krajem XIX vijeka mijenja priroda propagande prema Crnoj Gori? Da li se sa napada na knjaza Nikolu i dinastiju Petrović prelazi na nešto mnogo šire – osporavanje crnogorske političke i istorijske posebnosti, pa čak i samog „crnogorstva“?

– Pamfleti su bili samo početak. Kako se razvijala štampa, razvijao se i novi prostor političkog rata.

Krajem XIX vijeka kampanja protiv knjaza Nikole i dinastije Petrović postaje mnogo šira. Pojavljuju se novine. Brošure. Pamfleti. Politička emigracija. I cijela industrija diskreditacije.

Posebno je značajno djelo „Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović-Njegoševog doma – skupio i izdao Glavni odbor crnogorske emigracije (1898)”. (https://plus.cobiss.net/cobiss/cg/cnr_latn/data/cobib/2858512/cnbct ) Djelo je štampano u Osijeku, najvjerovatnije „o trošku generalisima Milana Obrenovića (a možda vlade i režima)” i pod nadzorom tajne službe srpske vlade. Zamišljena kao višetomno delo (ova knjiga nosi oznaku sveska 1), izašla je samo jedna knjiga.

U tom tekstu nije napadnut samo Nikola. Napadaju se svi Petrovići, odnosno Crna Gora i sve ono što je „autentično crnogorsko”. Detaljnije o ovome djelu može se upoznati preko tekstova Marijana Maša Miljića „Crnogorska politička emigracija do I svjetskog rata” (https://montenegrina.net/crnogorska-politicka-emigracija-do-i-svjetskog-rata-marijan-miljic/ ) i Vladimira Jovanovića „CRNOGORSTVO – Od Njegoša do naših dana” (https://www.antenam.net/clanak/76972-crnogorstvo-od-njegosa-do-nasih-dana-1 ).

Izdvajamo samo par navoda iz ovoga emigrantskog „albuma“. „Zašto da mu (Nikoli, prim. D. B. P) dozvoljavamo više da svojoj neopravdanoj gramzivosti žrtvuje srpske interese, i svojim intrigama da staje na put prisajedinjenju Crne Gore uz Srbiju!?

Po njihovom mišljenju Nikola ne zaslužuje mjesto vladara, a Sveti Petar Cetinjski je lažni „šareni svetac bez nosa”, koji je od strane Njegoša, po uputima Sima Milutinovića Sarajlije, na bezbožan način proglašen za svetitelja.

Petrovići su od strane autora počašćeni sljedećime epitetima: “Narodna kuga”, “božja kazna”, “Pilati”, “otrovi”, “zvjerad u čovječjoj koži”, “otuženi i prepredeni zlikovci” koji su krv “zločinački na svako crnogorsko ognjište prosuli”, “sramotna i hajdučka kuća”…

Petar II je “grobar srpskog imena”, “krvožedni i gadni mitronosac”, “franzovi krvolok”, “krivokletnik”.., “glava pod bradom bez obraza”, “glava pod mitrom bez časti”, “glava pod mantijom bez pojma o bogu”, “najsramotniji hrišćanski sveštenik, koji je do sada zemlju gazio”, “franzavi bezakonik u mantiji”, “vtori Aleksandar Bordžija”… Ni Njegoševo veličanstveno djelo „Gorski vijenac” nije bolje prošlo: „Izgleda Visočanstvo, kao da Vi, odviše zaboravljate da se “Gorski vijenac” pisao u ono vrijeme, kad je uopšte svaki Crnogorac manje – više glup, prost i fanatik bio, te nije znao ni umeo da ocijeni šarlatanstvo, laži i zločinstva vladike Rada, koji je pokušao da pisanjem “Gorskog vijenca”, ukrije od potomstva svoja gnusna izdajstva i nevaljalstva”.”

Povrh svega, Njegoš je optužen da je začetnik ubitačnog crnogorskog separatizma! Zato su i poručili vladici Radu: „Neka počiva na Lovćenu, jer zbilja, kao da mu je sam Bog naredio da na samrtnom času izabere to mjesto za vječiti boravak među zvjerovima i na tom svijetu, kao što je sam bio zvijere i razvratnik na ovome.”

Vojvoda Miljan Vukov Vešović za emigrante je “žbir Petrovića” koji je napravio od Vasojevića “crnogorske čivute”.

U jednom trenutku meta više nije samo knjaz Nikola i njegova politika, već i samo „crnogorstvo“. Kada i zašto ono postaje predmet napada?

– Navodeći srpske veličine, vitezove i junake, emigranti imperativno zahtijevaju od knjaza Nikole I (kojega su na nekom svom suđenju bili osudili na smrt) sljedeće: „Na koljena, pigmeju, pred ovim veličinama!”

Na kraju pitaju Nikolu: „A šta je i šta znači to Vaše izmišljeno ‘CRNOGORSTVO”? Za njh je „Crnogorstvo“ „kobni i izdajnički izmišljeni naziv”, jer je Crna Gora „jedna časna srpska provincija”.

Vjerovatno je to bila reakcija na tekstove u „Glasu Crnogorca“, koji se odnose na Crnogorstvo! Uprošćeno se to svodilo na poruku: „Ko Crnogorstvu ne bio vjeran, Bogom i ljudima svuđ bio ćeran!“

Tekst o Crnogorstvu, kao najavi državnog programa – „Crnoj Gori je životno načelo Crnogorstvo“, objavljen je u broju 5, u neđelju 29. januara 1884, na naslovnoj stranici Glasa Crnogorca. U uvodu se najavljuje da bez Crnogorstva kao životnog načela Crna Gora ne bi mogla živjeti. Ostale bi stijene, krši i šume, možda bi moglo biti i više naroda, možda bogatijeg i čak prosvjetljenijeg – „ali to više ne bi bila Crna Gora, kad u njoj ne bi bilo Crnogorstva“. „Što se tiče Crnogorstva, ono nije samo junaštvo nego i čojstvo (humanost). U njemu su, dakle, dva elementa, koji, samo kad su u slozi, sastavljaju ideal Crnogorstva.“

I samo „crnogorstvo“.

To je novi nivo. Više se ne tvrdi samo da je aktuelni vladar loš. Sada treba dokazati da je cijela istorijska vertikala Crne Gore pogrešna.

Napada se prošlost da bi se promijenila budućnost?

– To je možda najvažnija tačka cijelog ovog pregleda.

Da biste ukinuli jednu državu, nije dovoljno napasti njenu sadašnjost. Mnogo je korisnije napasti njenu prošlost.

Ako uvjerite ljude da njihova država nema stvarnu istorijsku legitimnost, onda njeno ukidanje više ne izgleda kao gubitak. Izgleda kao ispravljanje istorijske greške.

Zato propaganda protiv Petrovića nije samo dinastička propaganda.

Kada su Petar I, Njegoš, knjaz Danilo i Nikola predstavljeni kao prepreke „opštem interesu“, tada se ruši i simbolički temelj crnogorske državnosti.

Kada se posebna crnogorska politika nazove separatizmom, onda se Crna Gora više ne posmatra kao država koja treba da odlučuje o sebi. Posmatra se kao dio nečega većeg koji odbija da prihvati svoje „prirodno“ mjesto.

A kada se to ponavlja dovoljno dugo, propaganda počinje da izgleda kao istorija.

Kako se početkom XX vijeka mijenjaju metode propagandnog rata protiv Crne Gore?

– Pamflet može da uvjerava. Novinski tekst može da napada. Ali dokument ima posebnu moć. Dokument izgleda kao dokaz.

Zato će sljedeća faza propagandnog rata biti još opasnija. Više neće biti dovoljno reći da je kralj Nikola izdajnik. Trebaće pokazati „dokaz“.

Tako će se početkom XX vijeka pojaviti navodni tajni ugovor Crne Gore i Austro-Ugarske. Dokument koji nije postojao.

Ali koji će godinama biti korišćen kao da je autentičan.

Ponavljaće se u štampi. Preštampavati. Prevoditi. Slati u inostranstvo. Koristiti za kompromitovanje Crne Gore i njenog vladara.

I upravo tu propaganda prelazi svoju najopasniju granicu.

Od političke interpretacije ide ka proizvodnji činjenice koja nikada nije postojala. A kada se takvoj propagandi pridruže novac, organizacija i vojna sila, približavamo se 1918.

Znači da 1918. nije počela 1918?

– Kada se danas govori o 1918. godini, lako se stvara utisak da se Crna Gora našla pred iznenadnim izborom.

Kao da je završio Veliki rat, narod se okupio, odmjerio dvije političke mogućnosti i odlučio.

Istorija je bila mnogo složenija.

Do novembra 1918. iza Crne Gore su već bile decenije političkih sukoba, dinastičkog rivalstva, agenturnog djelovanja, propagandnih kampanja, pokušaja pridobijanja glavara, rada sa omladinom i emigracijom, kao i sistematskog predstavljanja svake samostalne crnogorske politike kao prepreke „opštem“ nacionalnom cilju.

Zato 1918. nije moguće razumjeti ako počnemo od Podgorice.

Treba početi mnogo ranije.

Jer ono što se te godine dogodilo na političkom planu imalo je dugu predistoriju u borbi za to kako Crnogorci treba da razumiju sebe, svoju dinastiju, državu i budućnost.

Kada propaganda protiv knjaza Nikole prerasta u pokušaj kompromitovanja same Crne Gore kao države?

– Do kraja XIX i početka XX vijeka propagandni rat protiv knjaza, kasnije kralja Nikole, više nije bio sporadičan. Postao je sistem.

Politička emigracija u Srbiji, novine, pamfleti i različiti politički krugovi sve intenzivnije predstavljaju Petroviće kao prepreku ujedinjenju.

Nikola nije samo loš vladar. On postaje „separatista“. Crnogorska dinastija nije samo konkurentska dinastija. Ona postaje prepreka „narodnom jedinstvu“.

A Crna Gora nije više predstavljana kao država koja odlučuje o svojoj budućnosti.

Sve češće se tumači kao dio šire cjeline koja tek treba da prihvati ono što joj se predstavlja kao istorijska sudbina.

Kada se jednom prihvati takva početna pretpostavka, sve ostalo postaje lakše.

Ako Crna Gora nije politički subjekt nego privremeno odvojeni dio „cjeline“, onda njeno ukidanje više nije ukidanje države.

Postaje „ujedinjenje“.

Pomenuli ste navodni tajni ugovor Crne Gore i Austro-Ugarske. Kako je taj dokument korišćen protiv kralja Nikole i crnogorske državne politike?

– Propaganda ima ograničenje. Možete godinama tvrditi da je neko izdajnik. Možete ga optuživati da radi za Austriju. Možete njegovu državnu politiku proglasiti separatizmom. Ali u jednom trenutku javnost traži dokaz.

Tada se pojavljuje mnogo opasniji instrument. Falsifikovani dokument.

Jedan od najvažnijih primjera u materijalu koji sam istraživao jeste navodni tajni ugovor između Crne Gore i Austro-Ugarske.

Prema utemeljenom istraživanju Rista J. Dragićevića, objavljenom 1968. godine, takav ugovor nije postojao.

Ipak, početkom XX vijeka u javnosti je plasiran tekst kojim je trebalo dokazati da kralj Nikola vodi tajnu politiku sa Bečom. Taj nepostojeći dokument, sastavljen sa znanjem srpske vlade, vjerovatno je koordinisan sa Rusijom. Ruski poslanik na Cetinju je „povjerljivo“ obavještavao saveznike o postojanju „Ugovora“. Potvrdu tome nalazimo u podatku da je ruski poslanik na Cetinju 1913. godine otkrio da postoji plan za proćerivanje kralja Nikole iz Crne Gore!

Navodna konvencija objavljena je 1912. godine i godinama je korišćena za kompromitovanje crnogorske politike i njenog vladara.

Ođe dolazimo do najopasnije faze propagande. Lažna tvrdnja može biti osporena. Ali kada joj date izgled dokumenta, ona dobija autoritet arhiva.

Kako je moguće da laž tako lako postane „istorijska činjenica“?

– Mehanizam je jednostavan.

Jedan list objavi dokument. Drugi ga preuzme. Treći navede prvi kao izvor. Zatim se tekst prevede. Pojavi se u drugoj zemlji. Onda se iz te druge zemlje vrati kao „strani izvor“. I poslije nekoliko krugova više niko ne zna đe je nastala prvobitna tvrdnja.

Sada postoji deset mjesta koja jedno drugo citiraju.

U materijalu je upravo tako opisan put navodnog tajnog ugovora. Tekst se objavljuje, prevodi, preuzima preko američke štampe i ponovo vraća u crnogorski i balkanski javni prostor.

To je propagandna tehnika koja djeluje gotovo savremeno.

Danas bismo rekli da je informacija „viralna“. Tada su bile potrebne novine i brošure. Princip je isti. Ponavljanje proizvodi vjerodostojnost.

Kakve je stvarne političke i ratne posljedice imao falsifikovani „tajni ugovor“? Koliko je proizvedena sumnja u kralja Nikolu uticala na odnos saveznika prema Crnoj Gori tokom Prvog svjetskog rata, a koliko su tome doprinijele i odluke samog crnogorskog vladara?

– Falsifikat bi bio samo jedna ružna epizoda političke propagande da nije imao stvarne posljedice.

Navodni tajni ugovor korišćen je i tokom Prvog svjetskog rata da bi se kralj Nikola predstavio kao nepouzdan saveznik i čovjek sklon tajnim dogovorima sa Austro-Ugarskom. Zanimljivo je da je pravi, stvarni tajni ugovor sa Austrijom potpisala Srbija, krajem XIX vijeka!

Kada je počeo rat, protivnici kralja Nikole su čitanjem navodnog tajnog ugovora s Austrijom demoralisali crnogorsku vojsku. „Vlada kraljevine Crne Gore i kralj Nikola nijesu ni mogli pomisliti da u drugoj polovini 1915. godine, kada su i Srbija i Crna Gora bile skoro na izdisaju, baš zbog ovoga falsifikovanog „ugovora” saveznici ne samo što ne šalju pomoć u oružju, municiji, odijelu i hrani za crnogorsku vojsku, već često i ne odgovaraju na njihove mnogobrojne molbe i zapomaganja.”

Tu propaganda prelazi granicu javnog mnjenja. Ulazi u diplomatiju. U rat. U procjenu saveznika.

U pitanje kredibiliteta države. I tada više nije važno samo što građani misle o svom vladaru. Važno je što o njemu misle strane vlade.

Jednom kada je sumnja proizvedena, svaka naredna politička odluka počinje se tumačiti kroz nju.

No, moramo par stvari pojasniti. Uhvaćen na rusku udicu, sa nerealnim ambicijama, Nikola je uz pritisak Rusije napravio nekoliko grešaka. Prvo je, potpisao ugovor o Balkanskom savezu koji su činile: Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska protiv Osmanskog carstva. Zamislite, u ugovoru sa Bugarskom piše: „Crna Gora se obavezuje da prva otpočne rat da bi što više snaga privukla na sebe!” I privukla je.

Kad je počeo Prvi svjetski rat Nikola čini drugu, sudbonosnu, katastrofalnu grešku. Dozvolio je da komandu nad crnogorskom vojskom preuzme srpski pukovnik Petar Pešić (ovo je isto bilo u Piroćančevim instrukcijama, ne dozvoliti da crnogorska vojska sama djejstvuje). Time je „praktično iskopana grobnica crnogorskoj državi“, jer je Pešić ispunio zadatak – odveo crnogorsku vojsku i državu u propast.

Šta se sa crnogorskim političkim pitanjem događa nakon odlaska kralja Nikole i vlade u izgnanstvo 1916. godine? Kada počinju organizovane pripreme za bezuslovno ujedinjenje sa Srbijom i kakvu je ulogu u okupljanju i djelovanju prounionističkih crnogorskih krugova imala srpska vlada?

– Kada je Austro-Ugarska početkom 1916. okupirala Crnu Goru, kralj Nikola i vlada otišli su u inostranstvo. To je bio vojni poraz, ali i politička katastrofa.

Država ostaje bez sopstvenog centra vlasti na teritoriji. Dinastija je van zemlje. Politički protivnici dobijaju prostor. A pitanje budućnosti Crne Gore sve manje se rješava na Cetinju.

Istovremeno, među crnogorskim političkim emigrantima razvija se organizovani pokret za ujedinjenje.

Istoričar Srđa Pavlović navodi da je srpska vlada podržavala političko organizovanje prounionističkih crnogorskih krugova još tokom rata i da je ta aktivnost bila dio priprema za poslijeratni rasplet.

Dakle, ni politička organizacija koja će 1918. tražiti bezuslovno ujedinjenje nije nastala u nekoliko novembarskih dana. I ona ima predistoriju.

Uoči i tokom Prvog svjetskog rata na Crnu Goru se sručila bjesomučna propaganda.

Koliko dokumenti iz 1918. mijenjaju sliku o ujedinjenju kao spontanom izrazu političke volje u Crnoj Gori? Šta nam izvještaji o novcu, uputstvima, organizatorima i postavljanju „naših ljudi“ govore o načinu na koji je pripreman i sprovođen taj proces?

– Tu dolazimo do dokumenata koje je posebno vrijedno čitati.

Batrić Jovanović je, koristeći dokumentaciju o događajima 1918, citirao izvještaje o djelovanju organizatora u Crnoj Gori.

U materijalu koji je pred nama navodi se da je Janko Spasojević u novembru 1918. donio 200.000 dinara za politički rad pristalica ujedinjenja.

Svetozar Tomić izvještava Vrhovnu komandu da rad Izvršnog centralnog odbora napreduje veoma dobro.

U drugoj depeši traži se još novca. Ne desetine hiljada. Milion franaka. I to, zbog hitnosti, avionom.

Nekoliko dana kasnije ponovo stiže zahtjev: „Potreba za novcem sve veća. Molimo da se novac pošalje aeroplanom.“

Ovo su dokumenti koje ne treba zatrpavati komentarom. Treba ih puštiti da govore. Jer pokazuju da se politički proces nije odvijao samo u atmosferi ideala o južnoslovenskom ujedinjenju.

Postojala je organizacija. Postojao je novac. Postojala je logistika. Postojala su uputstva.

Šta dokumenti govore o tome kako je na terenu uspostavljana nova vlast u Crnoj Gori 1918. godine?

– Tomić izvještava da je u nekoliko okruga vlast uspostavljena „u smislu ranije izdatih uputstava“ i da su na čelu oblasti i srezova postavljeni: „naši ljudi i pristalice pokreta.“

Ko su „naši“? I čiji je to politički prostor?

Takva formulacija otvara mnogo ozbiljnije pitanje od same podjele na bjelaše i zelenaše.

Pokazuje da se u Crnoj Gori 1918. ne odvija samo spontano izjašnjavanje stanovništva. Odvija se organizovanje političke infrastrukture.

To ne znači da ideja ujedinjenja nije imala stvarnu podršku u Crnoj Gori. Imala je. To je istorijska činjenica koju nema smisla negirati. Mnogi Crnogorci iskreno su željeli zajedničku državu sa Srbijom i šire južnoslovensko ujedinjenje.

Ali postojanje stvarne podrške jednoj ideji ne znači da su načini njenog političkog sprovođenja nevažni. Upravo suprotno.

To je ključno pitanje.

Kako danas, nakon svega što dokumenti pokazuju o događajima koji su joj prethodili, treba posmatrati Podgoričku skupštinu i odluke koje je donijela?

– U novembru 1918. održana je tzv. Velika narodna skupština u Podgorici. Njene odluke bile su radikalne.

Kralj Nikola i dinastija Petrović-Njegoš zbačeni su. Proglašeno je (prisa)jedinjenje Crne Gore sa Srbijom. Nedugo zatim nastaje Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

O karakteru, legalnosti i reprezentativnosti te skupštine vodi se spor praktično od njenog održavanja.

I jugoslovenska istoriografija nudila je različita tumačenja, što je predmet posebnih istoriografskih analiza. Osnovno je, ipak, da je ona bila i nelegalna i nelegitimna, sa stanovišta prava. Suštinski, po načinu sprovođenja i posljedicama odluka, to je bio čin nasilne aneksije Crne Gore.

Međutim, ozbiljan pristup ne bi trebalo da počiva na tvrdnji da su svi učesnici bili agenti ili da niko u Crnoj Gori nije želio ujedinjenje.

To bi bilo jednako pojednostavljeno kao tvrdnja da je skupština bila nesporni izraz volje cijele zemlje.

Pravo pitanje glasi: U kakvim je političkim, vojnim i organizacionim uslovima takva odluka donijeta?

Ispada da nije postojala samo jedna Crna Gora?

– To je posebno važno. Crna Gora 1918. nije bila politički jedinstvena. Postojali su ljudi koji su željeli zajedničku državu, ali uz očuvanje crnogorske državne i dinastičke posebnosti.

Postojale su pristalice kralja Nikole.

Postojali su protivnici njegove vladavine koji nijesu nužno željeli nestanak države.

Postojao je snažan prounionistički pokret.

Postojali su ljudi iscrpljeni ratom kojima su velika politička pitanja bila manje važna od hrane i povratka normalnom životu.

Upravo zato je opasno cijelu istoriju svesti na dvije boje. Bijelu. I zelenu.

Iza njih su bili različiti motivi, interesi i predstave budućnosti. Ali jedna činjenica ostaje. Poslije odluka iz 1918. Crna Gora više nije imala sopstvenu dinastiju, međunarodni subjektivitet ni državne institucije kakve je imala prije rata.

Možemo li, bez pojednostavljivanja istorije i povlačenja prave linije od Načertanija do 1918, ipak govoriti o kontinuitetu određenih obrazaca političkog djelovanja prema Crnoj Gori?

– Sada možemo pogledati unazad. Šta je Piroćanac pisao pedesetak godina ranije? Govorio je o „separatističnim težnjama“ crnogorskog dvora. Predlagao je pridobijanje glavara. Periodične novčane pomoći. Školovanje đece u Srbiji. Uticaj na Brda. Ograničavanje samostalnog političkog djelovanja Crne Gore. Djelovanje na narod mimo vladara.

Decenijama kasnije ponovo nalazimo slične elemente: organizovane političke mreže; novac; ljude na terenu; propagandu protiv dinastije; diskreditovanje samostalne politike; i ideju da posebna Crna Gora predstavlja prepreku višem nacionalnom cilju.

To ne znači da možemo povući pravu liniju iz 1844. do 1918. i tvrditi da se istorija odvijala prema unaprijed napisanom scenariju. Nije. Između su se mijenjale dinastije. Vlade. Međunarodni savezi. Ratovi. Ruska politika. Austrougarska politika. Francuski i britanski interesi. I sami odnosi Srbije i Crne Gore.

Ali obrazac političkog djelovanja vrijedi pratiti.

Jer se pojedini njegovi elementi uporno vraćaju i prisutni su do današnjih dana. U svojoj osnovi nepromijenjeni.

Kada govorimo o slomu crnogorske države, koliko uz djelovanje drugih moramo govoriti i o odgovornosti same Crne Gore? Da li je njen najveći problem bio u tome što nije dovoljno jasno definisala i štitila sopstvene državne interese?

– Vratimo se zato početnom pitanju ovog razgovora. Je li problem bio u tome što je Garašanin imao plan? Ne.

Svaka ozbiljna država pokušava da definiše svoje interese.

Problem Crne Gore bio je mnogo dublji. Naveo bih stav Čedomira Bogićevića: „Nedvosmislen je zaključak da je isključivi krivac za slom Crne Gore – ona sama, bez političko-strategijskih ciljeva ulaska u rat, neracionalnim uvlačenjem u ratnu psihozu od strane Narodne skupštine, te srbovanje kralja Nikole, koje je uništilo sve crnogorske krvavo stečene tekovine, i na kraju stavljanjem slavne crnogorske vojske pod Vrhovnu komandu srpskih vojnih komandanata.”

Prečesto je Crna Gora vjerovala da će tuđi „opšti interes“ automatski uključivati i njen. Prečesto je bratsku retoriku miješala sa državnom politikom. Prečesto je računala da će žrtve koje podnese za druge jednoga dana biti vraćene političkom zahvalnošću.

Istorija ne poznaje takvu vrstu automatizma. Države ne nagrađuju druge države zato što su bile plemenite. One štite interese.

A ako ih vi ne definišete, neko drugi će ih definisati umjesto vas. To se i desilo!

Kada govorite o odgovornosti same Crne Gore za sopstvenu sudbinu, na koga konkretno mislite i šta je ljude unutar Crne Gore vodilo da učestvuju u politikama koje su išle protiv njene državne samostalnosti?

– Najlakše bi bilo cijelu ovu priču završiti riječima: Za sve su krivi drugi. To bi bilo udobno. Ali ne bi bilo ozbiljno.

Nijedna spoljna politika ne može dugo uspješno djelovati u nekoj zemlji ako u njoj ne pronađe ljude spremne da joj pomognu.

U našoj istoriji takvih ljudi nije nedostajalo.

Neki su djelovali iz uvjerenja. Za njih je ujedinjenje bilo iskreni ideal. Neki iz dinastičkog neprijateljstva. Neki zbog lične sujete. Neki zbog položaja. Neki zbog novca. Neki zato što su vjerovali da mala Crna Gora nema budućnost. A neki vjerovatno nijesu ni razumjeli dugoročnu posljedicu onoga što rade.

U osvit Prvog svjetskog rata neprijateljima su na usluzi bile mnoge prodane duše iz Crne Gore. Srpski akademik Gligor Stanojević pisao je: „Da se Crna Gora ponašala u skladu sa svojom ekonomskom moći davno bi je nestalo sa geografske karte.“ Međutim, nestala je, kada su neki njeni podanici otkrili ekonomsku granu od koje se dobro profitira, a to je izdaja i prodaja sopstvene zemlje. Zanimljivo, baštinici njihovih nedjela, žele danas od „profitera“ napraviti simbole novog, iskrivljenog „rodoljublja“ i iščašene „časti“.

Zato istorijski problem nije samo pitanje šta su drugi radili Crnoj Gori. Mnogo bolnije pitanje je: Šta su Crnogorci radili sami sebi?

| Izvor: Screenshot YT

Kako se dogodilo da jedna interpretacija crnogorske prošlosti vremenom postane gotovo neupitna istorijska istina? Kako se mijenja kolektivno pamćenje do tačke u kojoj se samostalnost može tumačiti kao „separatizam“, a nestanak države kao njeno istorijsko „ostvarenje“?

– Država može nestati za jedan dan. Istorijsko pamćenje nestaje sporije. Prvo se jedna interpretacija ponavlja. Zatim postane školska lekcija. Onda opšte mjesto. Poslije nekoliko generacija više niko ne pita odakle je došla.

Petrovići se mogu predstaviti kao prepreka ujedinjenju. U stvari, Petrovići su ključ. Kad njih pokažete kao problem zajedništvu ili ih „posrbite“, onda je sve ostalo što se tiče crnogorske istorije lako prisvajati i prilagođavati političkom narativu. Tako će retroaktivno i Dukljani biti „otkovani s Vezirova mosta“, prvi svetac otkriven u XIX vijeku, posvojen prvi kralj prije prvog „prvovjenčanog“, prve „srpske“ knjige pečatane od Crnojevića itd. Onda crnogorske vrijednosti i baština mogu poslužiti drugima da svoj manjak istorije nadoknađuju našim vrijednostima.

Samostalnost se predstavlja kao separatizam. Nestanak države kao njeno „ostvarenje“. Otpor kao izdaja zajedničke stvari. A politička odluka kao jedini mogući završetak prethodne istorije.

Tako se prošlost ne briše. Ona se prepisuje. I upravo zato je borba za istorijsko pamćenje mnogo duža od svakog rata.

Šta se poslije 1918. događa sa crnogorskom istorijom i istorijskim pamćenjem? Kako se u novoj državi tumače Petrovići, crnogorska državnost i sam čin ujedinjenja – i koliko su neke od tada uspostavljenih interpretacija preživjele promjene država i ideologija sve do danas?

– Bilo bi pogrešno ovaj dio razgovora završiti tvrdnjom da je sve okončano 1918.

Tada počinje nova faza. Treba objasniti šta se dogodilo. Treba oblikovati istoriju nove države. Treba Petroviće smjestiti u novi narativ. Treba objasniti crnogorsku državnost.

Generacije i generacije su vaspitavane i saznavale ponešto o knjazu/kralju Nikoli kroz par ideoloških floskula, od toga da je bio autokrata i tirjanin, pa do pogrdnih pjesmica. Onda su ga mitomani izvukli iz fioke, mašući njegovim mladalačkim pjesmama i romantičarskim stihovima. Tako je Nikola postao argument kojim se guslarski tuče po Crnoj Gori i negira postojanje Crnogoraca.

Treba protumačiti Božićni ustanak.

Treba odrediti šta je bilo „ujedinjenje“, a šta „prisajedinjenje“.

Poslije 1945. Crna Gora će ponovo dobiti republikanski status, a Crnogorci priznanje kao nacija. Međutim, Savo Fatić dobio je visoko namještenje u novoj državi. On je 1945. godine postavljen za prvog predśednika Vrhovnog suda Crne Gore, ukazom Predsjedništva Crnogorske narodne skupštine! Načertanijevski, „bijeli“ duh, nastavio je da djeluje bez prekida i u novim okolnostima.

Nastavljači takve politike prema Crnoj Gori i Crnogorcima koristili su isti arsenal izmišljotina na diskvalifikaciji svih onih koji su smatrali Crnu Goru kao ravnopravni subjekat u jugoslovenskoj zajednici. Tome je dosta doprinijelo i neznanje vladajućih garnitura u Crnoj Gori, koje su svako traganje za istinom smatrali separatizmom. Ta izmišljotina je mogla naći mjesto u glavama onih koji su bili spremni žrtvovati i narod i državu za nekakve „više ciljeve”, a koji su, u stvari, bili samo vješto prikriveni nastavak starih težnji.

Ali čak ni tada mnoga pitanja istorijskog pamćenja neće biti do kraja otvorena. Preživjeće neke stare interpretacije.

A krajem XX i početkom XXI vijeka vratiće se u gotovo izvornom obliku.

Zato 1918. nije samo datum. To je ogledalo. U njemu se vide i XIX vijek i naša sadašnjost.

Da li se značaj Podgoričke skupštine može razumjeti samo kroz ukidanje crnogorske države? Šta je odluka iz 1918. značila za crnogorski istorijski i kulturni subjektivitet – za način na koji će se ubuduće tumačiti crnogorska istorija, Njegoš, crkva, kultura i na kraju sami Crnogorci?

– Suštinu tzv. Podgoričke skupštine, kao prelazne etape Načertanija, ogleda se izjavi Sava Fatića (potpredśednika Podgoričke skupštine, inače predstavnika socijalista, u stvari, bijelih komunista): „Ja ve molim, gospodo, da stavimo na stranu istoriju Crne Gore. Što se pak tiče njezine političke istorije, ja je dijelim na dva dijela: na onu do juče i od juče. Mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi!”

Ovom famoznom izjavom faktički je dat start za završne radove dugo pripremanog procesa asimilacije i potpunog uništenja Crne Gore. O nasilnim i nelegalnim radnjama tzv. Skupštine, sa podnaslovom Crnogorski narod i njegova kultura još trpe posljedice Podgoričke skupštine, Mijat Šuković naglašava: „Taj fundament je iskazan i u narativnom dijelu Odluke, koji prethodi njenom pravno – regulativnom dijelu. To obuhvata i određenje: crnogorska istorija od tada postaje srpska istorija, crnogorska kultura postaje srpska kultura, crnogorski Njegoš postaje srpski Njegoš. Određenje koje je polazište i putokaz da Crnogorska crkva postane Srpska crkva, što je i ostvareno ukazom regenta Aleksandra Karađorđevića donesenim 17. juna 1920.

Lišena je Crna Gora, dakle, istorijskog subjektiviteta i drugih tekovina koje je vjekovima mukotrpno osvajala, gradila i vajala i legitimnih egzistencijalnih prava koja joj prirodno pripadaju kao istorijski samostalnom subjektu, kao narodnosno-političkoj, kulturnoj, ekonomskoj, ratničkoj, ljudskoj teritorijalnoj zajednici.“

Ima li smisla ponoviti kako su omladinci i „oslobodioci“ poslije 1918. zaveli krvavi „bijeli teror“. Ili ukazati na jedan od prijedloga na tzv. Skupštini da se mošti Svetoga Vasilije Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog sahrane, da se zatucani narod ne bi sakupljao oko starih svečeva i mitova. Ili podśećati na genocidne zakone o zabrani „sijanja ma šta u zemlju“, porezu na prozore, motike, bakreno suđe. O svemu tome je iscrpno pisala beogradska štampa onoga vremena.

Sada nastavljači i baštinici takvih „tradicija“ prelagača ubiraju dobre prihode od ovih svetaca, a da ništa nije na polzu naroda koji poštuje njihov izvorni značaj i uticaj.

Da zaključimo da rat za Crnu Goru nije počeo 1918?

– Počeo je mnogo ranije.

Nije počeo puškom. Počeo je idejom. Zatim je došao agent. Za njim pamflet. Za pamfletom novina. Za novinom falsifikovani dokument. Uz dokument politička mreža. Uz mrežu novac.

A kada su se stvorili međunarodni i vojni uslovi, došla je i odluka koja je promijenila status države.

Ne postoji jedna knjiga, jedan čovjek ili jedan dokument koji može objasniti nestanak Crne Gore 1918.

Istorija je mnogo složenija.

Kada danas pogledate čitav ovaj istorijski proces, od prvih dokumenata koje smo pominjali do savremenog trenutka, šta je njegova najvažnija pouka za Crnu Goru?

– Političko ukidanje jedne države ne mora početi onoga dana kada joj skinu zastavu. Ili kada zabrane nošenje crnogorske kape, kao jednog od važnijih crnogorskih obilježja, nego je i ono moralo biti posrbljeno.

Počinje decenijama ranije, jer se prepuštilo drugima da nas uče što je naša istorija i što smijemo smatrati svojim nasljeđem.

Počinje kada zaboravimo svoje karakteristike, kojima se početkom XIX vijeka divio Vijala de Somijer, kada je o Crnogorcima zapisao sljedeće: „Veoma su odani otadžbini i iznad svega ljubomorno čuvaju svoju nezavisnost.“

Počinje kada nijesmo raskrinkali laži kojima su nas vezali. Mada, u pitanju su vrhunski majstori obmana. Čak je i Amerikanac Vitni Voren, crnogorski prijatelj, zalažući se za pravo i čast Crne Gore na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. rekao: „Loza Karađorđevića nikad ne bi uspjela toliko koliko jeste bez usluga ljudi koji su od intrige napravili pravu umjetnost.”

Počinje kada razaberemo da je Načertanije bilo uvod, a nastavilo je da se dopunjuje radom na terenu, pa preko Moljevićevog programa iz 1941, Memoranduma 1. i 2. SANU, a trenutno zaokruženo „Strategijom o očuvanju i jačanju odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu“.

Počinje kad određeni dio populacije u Crnoj Gori prekine sa stalnom, žalosno podaničkom tendencijom, da se sav crnogorski politički, kulturni i državno-nacionalni život svede i tumači na periode „bratske“ okupacije. Besprimjerno i primitivno posrbljavanje svega i svačega prelazi sve granice dobroga ukusa.

Počinje kad prekinemo imperijalne i asimilatorsko-devastatorske snove SPC koji ne prestaju, uz mitomansko iskrivljenje istorijskih podataka, kojima nastoje dezavuisatii i obesmisliti sva identitetska obilježja Crnogoraca. Sve uz kađenje i religioznu dresuru, daleko od svake prave i iskrene pobožnosti.

Počinje kad prestanemo da se ,,topimo u tuđe nesreće” i budemo „tuđi meci“.

Počinje onoga trenutka kada počne borba da njeni građani drugačije razumiju ko su, čija je njihova prošlost i da li im je sopstvena država uopšte potrebna.

Možda je zato najvažnije pitanje na kraju ovoga razgovora i najjednostavnije:

Jesmo li iz te istorije nešto naučili?

Ili ćemo ponovo saznati koliko vrijedi sopstvena država tek onda kada počnemo da je gubimo?

Ko o čemu, Vučić o Crnoj Gori – “srpskom svetu” smeta i hrvatski jezik

2
Predsednik Republike Srbije Aleksandar Vucic obratio se medijima u zgradi Generalnog sekretarijata predsednika Republike. Photo: Milos Tesic/ATAImages

Ko o čemu, Vučić o Crnoj Gori – “srpskom svetu” smeta i hrvatski jezik

Predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću zasmetala je i mogućnost da Crna Gora, u procesu pristupanja Evropskoj uniji, eventualne praznine u prevodu pravne tekovine EU nadomjesti korišćenjem hrvatskog jezika.

Beograd, čini se, ponovo ima potrebu da komentariše crnogorske evropske integracije, iako se Srbija suočava sa ozbiljnim zastojem na svom evropskom putu.

Crna Gora možda neće biti u mogućnosti da na vrijeme precizno prevede sve propise Evropske unije neophodne za pristupanje, zbog čega Evropska komisija razmatra moguća rješenja, uključujući opciju korišćenja nekog od postojećih jezika EU kako bi se premostile eventualne praznine. Hrvatski jezik nameće se kao jedna od mogućnosti, budući da je službeni jezik Evropske unije.

Takva mogućnost, međutim, ne dopada se vlastima u Srbiji, a Vučić je iskoristio priliku da se i o tom pitanju oglasi, uz poruku da takav scenario za Srbiju ne bi prihvatio.

„Zanimljiva je ideja da Crna Gora može sa hrvatskim jezikom u Evropu. Je l’ to hoćete da klečim na koljenima da kažem da Srbija uđe u Evropu sa hrvatskim jezikom i još da pjevamo Tompsonove pjesme? To od mene da čujete nećete nikad“, kazao je Vučić.

Smišljena manipulacija, i ne prvi put. Srpski svet ne prihvata crnogorski napredak. Zamjena teza.

Umjesto da se bavi zastojem Srbije na evropskom putu, Vučić ponovo komentariše odluke i moguće scenarije u Crnoj Gori, pokušavajući da pitanje tehničke i pravne pripreme za članstvo predstavi kao političko i identitetsko pitanje.

Dok Crna Gora napreduje u pregovorima sa EU i nastoji da riješi preostala pitanja u procesu pristupanja, Srbija se suočava sa zastojem u pregovorima. Ipak, Vučić ne propušta priliku da komentariše crnogorski evropski put.

Crna Gora bi trebalo da 2028.godine postane članica EU.

Crna Gora jes malena alˊ će biti oguljena

5


Crna Gora jes malena alˊ će biti oguljena

Piše: Slavko Mandić

Premijer me prosto provocira izjavama. Htio bih na miru da pročitam čak i ono što on zbori, ali nema šanse. Proključa nešto u utrobi. Pobuni se i reče: Ćutiš, je li! Praviš se da ne ne čuješ i ne vidiš. Da te ovaj cinizam, ovo sprdanje s narodom ne dodiruje. Zato moram, pa kako god ispalo.

Predizborna briga velikog ekonomskog kripto maga izvire mu sa svih strana. Ne može da se obuzda, jer valjda i on vidi kako mu građani posrću svakodnevno pod teretom ekonomske politike koju kreira, pa odluči da krene u akciju širih razmjera. Da zadovolji konačno svoj populus i da mu napuni prazne špagove novcem koji će morati da vrću pokoljenja. Koga je za to briga. Cilj opravdava sredstvo, kako je možda kazao Makijaveli još u 16. vijeku. Pa ako je tako, a pokazalo se da jeste u zemljama sa skučenom demokratijom i većinski bestežinskim moždanim stanjem, onda je problem riješen. Premijer je pribavio i cilj i sredstvo. Cilj su izbori, tako da nije slučajna pretpostavka da će se redovni parlamentarni izbori zakazati mnogo prije 13. juna, kako bi građani ośetili efekte enormnog povećanja plata (ne i zarada, jer kod nas to skoro da ne postoji). Možda krajem marta, od kad se očekuje značajan rast cijena ali i povećanje PDV-a i akciza, raznih poreza i prireza i zavlačenje ruke vlasti u džepove onih kojima je prethodno data šarena laža da slučajno ne pobrkaju koga treba zaokružiti na glasačkom listiću. Dio sredstava uzeće se od naroda, a onaj preostali stići će nam iz kredita sa kamatama od kojih boli glava. Jer, kako je kazao američki ekonomista i nobelovac Milton Friedman „Nema besplatnog ručka“, (There is no such thing as a free lunch) ili možda još slikovitija narodna poslovica „Što ne platiš na mostu, platićeš na ćupriji”, što će reći da ono što ne platiš na jednom mjestu, platićeš kasnije na drugom, mnogo skuplje.

Premijer, vjerovati je, tada već neće biti premijer, pa ga od ovih citata i malobrojnog glasa razuma baš i ne boli glava. On je svoju misiju oposlio i završio sve ono što mu je bila nametnuta agenda. Zato nije bilo śednice Vlade. Sve je kreirano pomoću najznačajnije vladine aplikacije WhatsApp, tako da gomila ministara i potpreśednika Vlade nemaju šansu da se malo bolje međusobno povežu i bliže upoznaju. A i bolje je da se ne srijeću. Ovako, kad ih nema uživo, povezani elektonikom dignu ruke i završe ono zbog čega su na tim škanjevima. Mada ne svi, jer ih ima koji nijesu Nik Đeljošaj, ministar ekonomkog razvoja koji se raduje što će njegova privatna firma, a on je istovremeno i potpreśednik Vlade i ministar, izdvojiti od zarade 45.000 € za radnike, jer je to investicija u ljude. Mašala, povikaše oni iz Đekne, razumijevajući dobro o čemu je riječ.

Istovremeno ministar finansija Novica Vuković nije glasao za prijedlog premijera  o primjeni “Euro modela” povećanja zarada i penzija na elektronskoj sjednici Vlade održanoj 18. septembra 2026. godine. Treba mu više vremena da razmrsi Gordijev čvor koji je po principu tajnog rješenja predočio javnosti premijer, ne objašnjavajući kako će zamišljeno sprovesti u (ne)djelo i što će to za crnogorske finansije u konačnici značiti. Jednostavno je kazao: Euro model je kreiran da bi se u Crnoj Gori živjelo po mjeri razvijene Evrope. A onda ide onaj zaključak koji je direktna nepatvorena laž, koja označava potpunu, apsolutnu i čistu laž u kojoj nema ni trunke istine.
– Novi ekonomski program, kazao je premijer, kreiran je kako bi Crna Gora spremno dočekala ulazak u Evropsku uniju 2028. godine. Da oni koji su ovdje tu i ostanu, da se oni koji su otišli naravno vrate. Da se u Crnoj Gori živi po mjeri razvijene Evrope i da joj nema alternative niđe na svijetu – zaključio je, prethodno tvrdeći na se njihova politika ne bazira na obećanjima, kako vole to da predstave protivnici, već na konkretnim postignutim rezultatima. I to na temi koja je najbitnija za svakog građanina naše zemlje, a to je životni standard.
Zaista nevjerovatno. Kao da se ne śećamo obećanja kojima nas je obasipao. Da ćemo biti ka Monako, Singapur, Švajcerska. Pa i bolji i ekonomski snažniji. Izgradiće se putevi i povezati Crna Gora sa svijetom. Radiće se i graditi brzo i efikasno. Svi će imati stanove po povoljnim cijenama. Biće Veljih brda koliko ti srce ište…Bilo je toga, kako narod zbori, na gomile.
Osim inflacije i cijena koje svakoga dana lete u nebo, građani nijesu dobili ama baš ništa. Po ovom ekonomskom programa, koji treba da nam vrnu one koji su otišli i zadrže ove koji su ostali, profitiraće i penzioneri. Njima će biti udijeljena crkavića, za koju niko ne zna ni okle ni kako. Najrađe ne bi, ali ih je 130.000. Ne treba zaboraviti da oni većinski za 50 do 100 € brzo zaborave koliko vlast o njima brine. Uzeće i daće glast brzem i cjelovitijem razvoju Crne Gore. Nimalo slučajno, jer vrijede taman toliko koliko su dobili zahvaljujući premijerovoj samilosti.

Ono što nam je suzu na oko naćeralo je premijerova namjera da učini da se u Crnoj Gori živi po mjeri razvijene Evrope i da joj nema alternative niđe na svijetu. Ovim programom teškim milijardu, koju nemamo, učinio je da ovako kako je u Crnoj Gori zaista nije niđe u svijetu. To mu priznajemo i samo se bojimo da nakon svega ni mi nećemo imati alternativu.

Ima „eksperata“ koji su za ovaj Spajićev model dušom i privilegijama. Jedan od njih je zaista moćan ekonomsko-politički stručni kadar, izvjesni sve češći pokazivač u medijima, koji tvrdi da je model, čiji je glavni mehanizam potpuno ukidanje doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (PIO), održiv jer će se plate iz penzije finansirati iz sredstava dobijenih donacijama iz Euro fondova. Ovaj fenomen od stručnjaka u ovoj opštoj tmurnosti u više navrata je razveseljavao gledalačku publiku, na čemu mu iskrena zahvalnost.

Ipak je najbolje sve objasnila nadaleko čuvena europetrol analitičarka i ekspertkinja za inflatorna kretanja, koja je rekla da su veći prihodi budžeta što je veća inflacija. To je loše za građane, ali za državu to je dobro, saopštila je ponosna na svoje umno ostvarenje.
Rijetko neko iz politike iskoči sa iskrenim tumačenjem nečega što građane boli, ali evo ima i takvih. Ko je kriv građanima što se dugo već boje uć u trgovinu. Političari to ne razumiju, jer oni tamo ne idu. Kad građani postanu političari, pa onda i vlast, samo će im se kazati.

Dosljedan je premijer. Kod preśednika države svrne tek poslije izbora. Podgoričkih, da mu na uvo šapne zašto mora da se vrne korijenima. I opet uđe u brazdu, jer, da ne zborimo ništa više. Opet će ako ovaj pobrka, ali sva je prilika da neće više nikad.  Pa ipak, nije mu premijer došao na okrugli sto koji je u Vili Gorica organizovao povodom Euro modela. Ni premijer a ni drugi iz Vlade. Nije htio da se nasluša koliko je istinski njegov koncept štetan po državu.
Odnekud mi je ta konstatacija dobro poznata.

P.S. Došle su Evropljanke. Zborile su da smo tigar u svakom smislu. Kad nas ućeraju u Evropu, kojoj se opiremo iz petnih žila, ali ne i fondovima, uskratiće nam prava koja druge članice imaju. Boje se da bi ih o jadu zabavili.

Ipak nas znaju.

Rat za Crnu Goru nije počeo 1918. godine

0


Intervju (1): publicista, kulturolog i istoričar književnosti Dragan B. Perović o propagandi, agentima i falsfikatima koji su mijenjali crnogorsku prošlost

Rat za Crnu Goru nije počeo 1918. godine

Perović govori o tome kako su se, dok su se Beograd i Cetinje javno zaklinjali u savezništvo, gradile tajne mreže političkog uticaja u Crnoj Gori. Otkriva dokumente o propagandi koja se sprovodila, agentima koji su pratili crnogorske vladare i glavare, novcu i položajima kojima je trebalo pridobijati uticajne ljude, knjigama koje su stizale iz Srbije i planovima da se crnogorska đeca tamo školuju kako bi se dugoročno uticalo na politiku zemlje.

Piše: Tanja Pavićević

Crna Gora nije izgubila državu 1918. godine odjednom. Za publicistu, kulturologa i istoričara književnosti Dragana B. Perovića, njenom političkom nestanku prethodile su decenije borbe za to kako će Crnogorci razumjeti sopstvenu državu, prošlost i identitet.

„Prije nego što neka država bude politički uklonjena, potrebno je stvoriti predstavu da njena samostalnost nije prirodna“, kaže Perović.

Ta priča, prema dokumentima koje analizira, vodi najmanje sedamdesetak godina unazad, do Načertanija, prvih organizovanih mreža političkog uticaja i vremena u kojem su Beograd i Cetinje javno govorili o savezništvu, oslobođenju i zajedničkoj budućnosti, dok su se istovremeno unutar Crne Gore gradile mreže uticaja.

Uticajni ljudi, kako dokumentuje Perović, trebalo je da budu pridobijani novcem, položajima i drugim koristima, a predlagano je da im se novac daje periodično, tako da poprimi oblik svojevrsne plate.

Istovremeno, školovanje crnogorske đece u Srbiji zamišljano je kao dugoročna politička investicija: „Da se na ovome izranije u velikom prostranstvu radilo, naša politika ne bi danas na nikakve teškoće nailazila.“

Perović ukazuje i na efekte političke borbe u vidu pamfleta, novina, anonimnih proglasa i političke emigracije koja napada knjaza Nikolu i dinastiju Petrović, predstavljajući njihovu politiku kao prepreku „narodnom jedinstvu“.

„Propaganda će početkom XX vijeka posegnuti i za falsifikovanim dokumentom – navodnim tajnim ugovorom Crne Gore i Austro-Ugarske, koji je korišćen za kompromitovanje crnogorskog vladara i države“, kaže Perović.

U razgovoru za Antenu M, kroz dokumente i tajne prepiske, Dragan B. Perović čitaoce vodi od Ilije Garašanina i Načertanija do Milana Piroćanca i njegovog izvještaja sa Cetinja, pokazujući kako se politički uticaj širio preko agenata i glavara, knjiga i učitelja, novca i obrazovanja. Ali i kako se iz tajnog djelovanja postepeno prešlo na proizvodnju „narodne volje“.

Godine 1918. Crna Gora nestaje kao država. Da li je njeno političko ukidanje bilo završnica procesa koji je mnogo ranije počeo na polju identiteta i istorijskog narativa?

– Kada se govori o nestanku Crne Gore 1918. godine, najčešće se počinje od kraja.

Od tzv. Podgoričke skupštine. Od dolaska srpske vojske i saveznika. Od detronizacije kralja Nikole i ukidanja Crnogorske pravoslavne crkve. Od Božićnog ustanka. Od nestanka crnogorske države sa političke karte Evrope.

Ali država rijetko nestane onoga dana kada joj se ukinu institucije. Čak ni onda kada propagator bezuslovnog prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, Savo Fatić, iznese famozni zaključak, da parafraziramo, „da smo do juče bili Crnogorci, a od danas smo Srbi”.

Mnogo prije toga počinje borba za njeno mjesto u svijesti ljudi.

Prije nego što neka država bude politički uklonjena, potrebno je stvoriti predstavu da njena samostalnost nije prirodna, da je njena posebnost prepreka nekom „višem“ cilju, da njen vladar ugrožava interese šire zajednice, a da njeno postojanje predstavlja prolaznu istorijsku epizodu.

Zato priču o 1918. godini ne treba početi 1918. Treba se vratiti najmanje sedamdesetak i više godina unazad u odnosu na tu godinu. U Srbiju 1844. godine.

I jednom dokumentu čiji će uticaj, tumačenja i politička upotreba decenijama opterećivati odnose dvije zemlje.

Njegovo ime je Načertanije.

Da naglasimo na početku, neminovno ćemo ponavljati neka ranija pisanja. Śedoci smo da se svakodnevno bombardovani raznim izmišljotinama, mitomanskim porukama, lažnim mitovima, kojima se nastoji dati status istine. Na drugoj strani, mi kao da se stidimo da insistiramo na faktima i stvarnoj istini. Crna Gora nema potrebu ništa da izmišlja ili mitologizuje. Svaki njen hod kroz istoriju je utemeljen i potvrđen.

Šta je Načertanije predstavljao za Crnu Goru i koliko je politika koja je iz njega proizašla odredila kasniji odnos Srbije prema Crnoj Gori? Taj dokument je trebalo da ostane tajna?

– Načertanije Ilije Garašanina nastalo je 1844. godine kao program spoljne i nacionalne politike Kneževine Srbije.

Decenijama nije bilo poznato široj javnosti. Objavljeno je tek početkom XX vijeka, kada je već postalo predmet brojnih tumačenja i sporova. Prvu cjelovitu analizu dao je 1931. godine Dragoslav Stranjaković objavljujući ga pod naslovom “Jugoslovenski i nacionalni državni program kneževine Srbije iz 1844. god.”. Od tada istoriografija nastanak Načertanija vezuje za saradnju Garašanina sa Čehom Františekom Zahom, predstavnikom poljske političke emigracije okupljene oko kneza Adama Čartoriskog. Zahov širi južnoslovenski koncept Garašanin je prilagodio interesima tadašnje Srbije.

To je važna činjenica. Jer Načertanije nije nastalo ni iz čega.

Poljski emigrantski krug oko Čartoriskog tražio je način da se na Balkanu stvori politička snaga sposobna da oslabi uticaj Rusije i Austrije. Srbija je u tim planovima viđena kao moguće središte okupljanja Južnih Slovena.

Ali Garašanin nije jednostavno prepisao ponuđeni projekat. Iz njega je uzeo ono što je odgovaralo njegovoj viziji Srbije.

Upravo tu počinje priča koja je za Crnu Goru mnogo važnija od rasprave o tome ko je napisao prvu verziju dokumenta.

Kako navodi i srpski istoričar Dušan Bataković, Načertanije je nastalo kroz saradnju Garašanina i Zaha, ali je izvorni koncept izmijenjen i prilagođen srpskim državnim ciljevima.

U tekstu(https://montenegrina.net/spijunski-rat-izmedu-srbije-i-crne-gore-dragan-b-perovic/) na kojem je zasnovan ovaj komentar ukazao sam na jednu od ključnih promjena: tamo gdje je Zahov projekat polazio od šire južnoslovenske koncepcije, Garašanin je politički centar sve jasnije smještao u Srbiju.

To nije bila samo igra riječima. U politici riječ često prethodi granici.

Kada i zbog čega Crna Gora, od mogućeg partnera Srbije u oslobađanju hrišćanskog stanovništva od Osmanskog carstva, počinje da se posmatra i kao politički problem?

– Sredinom XIX vijeka Crna Gora nije bila beznačajna balkanska periferija.

Bila je mala i siromašna, ali je imala ono što Srbija još nije u potpunosti imala: dugu tradiciju političke posebnosti, ratnički ugled, dinastiju koja je decenijama bila simbol otpora Osmanskom carstvu i snažan uticaj na pravoslavno stanovništvo u Hercegovini i okolnim oblastima.

Zbog toga je istovremeno mogla biti dragocjen saveznik i ozbiljan konkurent.

I Srbija i Crna Gora razmišljale su o oslobođenju hrišćanskog stanovništva pod Osmanskim carstvom. I u Beogradu i na Cetinju postojale su ideje o širem povezivanju Južnih Slovena. Problem nije bio u ideji saradnje. Problem počinje onda kada dvije državne politike više ne zamišljaju budućnost na isti način.

Ko će biti politički centar budućeg okupljanja? Ko će voditi oslobođenje? Koja će dinastija biti na čelu buduće države? I, na kraju, hoće li u toj budućoj konstrukciji postojati Crna Gora kao politički subjekt?

Načertanije je važno upravo zato što pokazuje da se u Beogradu već sredinom XIX vijeka razmišlja dugoročno. Dokument sadrži posebna razmatranja o Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji, a političko djelovanje nije zamišljeno samo kao klasična diplomatija.

Trebalo je stvarati veze. Prikupljati informacije. Pridobijati ljude. Širiti politički uticaj. Oblikovati raspoloženje stanovništva. Drugim riječima, voditi politiku i tamo đe država formalno nema vlast.

I širiti propagandu, koja u prvo vrijeme nije ni ličila na ono što danas podrazumijevamo propagandom? Kako je taj sistem zapravo funkcionisao, ko su bili ljudi preko kojih se djelovalo, kako su se gradile mreže uticaja?

– Riječ „propaganda“ danas uglavnom povezujemo sa televizijom, portalima, društvenim mrežama, botovima i političkim kampanjama. Sredinom XIX vijeka ona je izgledala drugačije.

Garašanin je organizovao mrežu povjerenika i agenata širom balkanskog prostora. Samo da dodamo, takve mreže agenata i doušnika bilo je i ranije, samo je ovaj rad Garašanin doveo do savršenstva. Savremena istoriografija potvrđuje da je Garašaninova politika uključivala izgradnju mreže povjerljivih ljudi i agenata kao instrument srpske spoljne politike.

U Crnoj Gori takav rad dobija posebnu dimenziju.

Nije bilo dovoljno održavati dobre odnose sa vladarom.Trebalo je znati ko okružuje Njegoša, kasnije knjaza Danila i knjaza Nikolu. Ko ima uticaj. Ko je nezadovoljan. Ko se može pridobiti. Ko može posredovati. Ko može uticati na dvorsku politiku. Ko je naklonjen Beogradu, a ko Francuskoj, Austriji ili Rusiji.

U materijalu koji sam istraživao vidi se postepeno razvijanje upravo takvog sistema: povjerenici, agenti, sveštenici, učitelji, knjige, štampa i lične veze postaju sredstva političkog djelovanja.

To je možda najvažnija tačka za razumijevanje svega što će uslijediti.

Crna Gora se više ne posmatra samo spolja.

Počinje se proučavati iznutra.

Koliko je Garašanin posvećivao pažnje propagandi i izgradnji mreže može se viđeti iz zvaničnih izvještaja iz onoga doba. Po Ustavima propagande za 1849/50. i 1850/51. godinu, vidi se da je srpska vlada na ime propagande godišnje trošila 4-5000 talira. “Novac je trošen na plate funkcionerima organizacije, na putovanja i na prepisku. Međutim, bilo je funkcionera koji su kao veliki rodoljubi i prilično imućni ljudi radili besplatno na organizaciji političke propagande.

Pod platom je bilo 28 lica: jedan kolovođa (Matija Ban, jer je drugi kolovođa Toma Kovačević bio činovnik (kaznačej) u Ministarstvu unutrašnjih djela – u vojnom odjeljenju, i kao takav otpravljao je dužnost kolovođe); dvanaest agenata; jedan kurir; dvojica momaka kod kolovođe i dvanaest momaka kod agenata. Južnom kolovođi Matiji Banu poglavar će odrediti platu prema njegovim potrebama (kolovođi je godišnja naknada samo za putovanje bila oko 200 talira; tj. 20 dukata)… Da bi se agenti uvjerili da je rad na političkoj propagandi sasvim ozbiljna stvar i da bi sa što više volje i elana svoju dužnost otpravljali u ustavu je određeno da im se dade plata unaprijed za pola godine.“

Borba za čovjeka očigledno je bila važnija je od borbe za granicu. Koliko se rano u Garašaninovoj politici prepoznaje da se na Crnu Goru može dugoročno uticati ne samo preko njenog vladara i političkih veza, već preko obrazovanja i ljudi koji će jednoga dana činiti njenu elitu?

– Jedna od najsavremenijih osobina politike toga vremena jeste rano razumijevanje značaja obrazovanja.

Ako želite da dugoročno utičete na neku zemlju, nije dovoljno da pridobijete njenog vladara.Vladari umiru. Vlade padaju. Savezi se mijenjaju. Ali generacija obrazovana u određenom političkom i kulturnom sistemu može decenijama proizvoditi posljedice.

U Garašaninovom krugu zato se pojavljuju ideje da se ljudi iz Crne Gore vezuju za Srbiju školovanjem, položajima i ličnim vezama.

U svome radu „Politička propaganda Srbije u jugoslovenskim pokrajinama“D. Stranjaković navodi jedan od planova da se Njegošev nasljednik dovede u Srbiju na vaspitanje. Tako bi budući crnogorski vladar bio “uvek obavezan prema njoj i nalaziće se u nekoliko pod uticajem politike koja se bude vodila u Beogradu”.

To je detalj kojem vrijedi posvetiti pažnju.

Jer pokazuje da je još prije stvaranja modernih sredstava masovne komunikacije postojalo razumijevanje jednog jednostavnog principa:ko utiče na obrazovanje buduće elite, utiče na buduću politiku države.

Dvadesetak godina kasnije Garašaninov čovjek na Cetinju Milan Piroćanac formulisaće to gotovo brutalno jasno.

Kakvu su ulogu u tom procesu imale knjige? Da li se preko njih pokušavao mijenjati i način na koji će nove generacije u Crnoj Gori razumijevati sopstvenu prošlost i identitet?

– Uz ljude putuju i knjige.

Danas nam može djelovati prećerano govoriti o knjizi kao instrumentu političkog uticaja.

U XIX vijeku knjiga je bila ono što su danas televizija, portali i društvene mreže zajedno.Ona nije prenosila samo podatke.Određivala je okvir u kojem će čitalac razumjeti prošlost.

Ako jedna generacija istoriju svoje zemlje upoznaje iz knjiga proizvedenih u drugom političkom centru, ona nužno preuzima makar dio njegovih kategorija, prioriteta i pogleda na prošlost.

Zato u tadašnjoj prepisci nailazimo na knjige kao dio političkog djelovanja prema okolnim područjima. Iz Garašaninovog programa znamo da je naglašavao koliko je važno štampati i slati knjige u krajeve đe je trebalo obezbijediti srpsku dominaciju. Garašanin preko Jovana Vaclika (Čeh Jan Vaclik, bio je prvo sekretar knjaza Danila, a kasnije knjaza Nikole) uspijeva da ubaci knjige koje su bitno uticale na svijest crnogorske mladeži. Sve je to potpomagano djelatnošću njegovih agenata koji su kao učitelji i popovi dolazili da rade u Crnoj Gori govoreći “uvijek kao o istom” i izjednačavajući vjersko i nacionalno, sve u cilju lakšeg utapanja Crne Gore u zamišljenu Veliku Srbiju. Najbolje śedočanstvo o tome je Garašaninovo pismo Vacliku:

“Gospodine, U odgovoru na poštovano pismo vaše od 20. septembra, imam čest javiti Vam, da sam učinio što je potrebno bilo te su knjige po priloženom pod/spisku iz naše knjigopečatnje u pet sanduka pod markom M.g (Montenegro) tranzito za Crnu Goru, rekomandirane na g. Stefana Bjeladinovića u Kotoru, 13. tek. mjeseca poslane.

Neke knjige, kao: tolkovanja jevanđelija, logike kratke i prostrane, antropologija, psihologija, pjenija koje je takođe Crnogorsko Praviteljstvo iskalo, nisu poslate zato, što je od tih knjiga u našoj knjigopečatnji nestalo, a neke kod nas nisu nikako ni pečatane niti ih ima na prodaju. Naprotiv poslato je Istorija srbskij prostrani 100 komada, Istorija srbskij kratki 100 komada; Srbljaka 2 komada; po sledova… ja usop…h na Sv.Pashu 20, Crkveni Bogoslovija 20 komada, koje praviteljstvo Crnogorsko nije zahtevalo. Svr prijema ovih knjiga imate dobrotu, gospodine u svoje vreme izvestiti me.

Izvolite, gospodine, primiti ovom prilikom uverenje moga otmenoga poštovanja. I. Garašanin”.

Nema za Crnogorce knjiga iz logike, tolkovanja jevanjđelija, antropologije, psihologije, ali im se šalje ono što nijesu tražili, istorija srbskij prostranih i kratkih.

U kojem trenutku takav politički, obrazovni i kulturni uticaj počinje da zadire i u nacionalnu svijest Crnogoraca?

– Najvažniji mehanizam nije bio u tome da se Crnogorcima jednostavno kaže: vi nijeste ono što mislite da jeste.

Tako propaganda rijetko uspijeva.Mnogo je djelotvorniji drugi metod. Postojećem identitetu dodate širu političku interpretaciju. Zatim tu širu interpretaciju postepeno pretvarate u jedinu. A onda posebnost proglašavate provincijalizmom, separatizmom ili preprekom „opštem interesu“.

Tako se politički identitet ne briše jednim potezom. On se prvo relativizuje.

Kada se u tom procesu pojavljuje riječ „separatizam“ i šta je njena politička funkcija u odnosu prema Crnoj Gori?

– Ovo je posebno važno za kasniju istoriju Crne Gore.

Crnogorska državna samostalnost u jednom trenutku počinje se prikazivati ne kao prirodno pravo postojeće države, već kao prepreka većem nacionalnom projektu.Tu nastaje jedan paradoks koji će Crnu Goru pratiti dugo.

Država koja postoji pokušava da vodi sopstvenu politiku, a upravo se ta samostalna politika može predstaviti kao „separatizam“.

Od čega se odvaja država koja već postoji? To pitanje gotovo da nestaje iz propagandne konstrukcije. Termin je politički koristan upravo zato što mijenja polaznu tačku.

Više nije potrebno dokazivati zašto Crna Gora treba da se utopi u veću političku zajednicu. Sada crnogorska vlast mora objašnjavati zašto želi da ostane posebna. To je potpuna zamjena teza.

Kod Piroćanca ćemo dvije decenije poslije Načertanija naići upravo na izraz „separatistične težnje“ crnogorskog dvora.

Riječ je izuzetno važna. Jer pokazuje kako se politički jezik već mijenja.

Kako se Njegoš uklapa u tu složenu mrežu odnosa i ideja sredinom XIX vijeka? Možemo li njegove veze sa Srbijom i ideje o širem južnoslovenskom zajedništvu uopšte tumačiti današnjim nacionalnim kategorijama?

– Bilo bi istorijski netačno zamišljati Crnu Goru i Srbiju sredinom XIX vijeka kao dvije današnje nacionalne države sa jasno odvojenim identitetima i današnjim političkim kategorijama.

Njegoš je sarađivao sa Garašaninom i sa mnogim značajnim ličnostima XIX vijeka, koje su sanjale opšti san o oslobađanju od tuđinske vlasti. Kao i Njegoš, mnogi su bili iskreno posvećeni tome cilju, bez skrivenih planova. Njegoševo slobodarstvo bilo je nadnacionalna kategorija.

Podśetio bih zato na Njegošev odnos sa Husein kapetanom Gradaščevićem, zvanim i Zmaj od Bosne i njihovu prepisku iz 1832. godine. Pisma su dostavljana posredstvom iguman Mojsija Zečevića, Njegoševog povjerljivog čovjeka. Njegoš je podržao borbu Gradaščevića protiv Sultana Mahmuda II i za bosansku autonomiju unutar Osmanskog carstva. Zajednički neprijatelj i jedan cilj, kome se bezrezervno posvećuju. Pišući o ovome naveo sam da njihova prepiska može stvoriti dilemu je li Njegoš musliman, a Husein hrišćanin.

Njegoš piše: „Po poslanomu nama igumanu Mojseju imali smo radost primiti tvoje predrago pismo od 9. čisla prošastoga januarija, u koje vidim prijateljstvo i ljubav koje želiš da bude među nama. To nam je mnogo milo čuti, a osobito što si zborio na riječi s igumanom Mojsijem, mi sve to kabulimo i tvrdu ti božju vjeru dajemo da ćemo od sada unapredak biti ujedno i krv svoju prolijevati za vjeru i slobodu našu…“

Dok Njegoš razmišlja o oslobođenju i zajedništvu Južnih Slovena, kako njega i Crnu Goru u isto vrijeme posmatraju politički centri u Srbiji?

– Miloš Obrenović nije želio da mu Njegoš i Gradaščević poremete dobijenu autonomiju hatišerifom iz 1830. godine. To je tema za neku drugu priliku, a sada bismo samo nešto rekli o pokušajima Miloševog paternalizma prema Njegošu i Crnoj Gori. I Miloš je imao svoju mrežu uhoda, doušnika i agenata. U Crnoj Gori posao su obavljali Vuk Karadžić, Simo Milutinović Sarajlija i trgovci iz Boke Kotorske, Skadra i Podgorice. Đe je god bilo moguće Miloševi ljudi su presrijetali Njegoševu poštu, bilježili ko dolazi i s kim se sastaje. Miloša je razljutilo štampanje Njegoševog pasoša, jer je smatrao da time povećava ugled Crne Gore i ona se postavlja kao stožer borbe za slobodu kod Južnih Slovena, pa je bio naredio da se privode svi koji pośeduju taj dokument. Miloš, koji je inače bio nepismen, zamjerio je Njegošu što koristi slova nove azbuke.

Garašanin je počeo posebno da “obrađuje” Njegoša. U specijalnu misiju poslao je agenta Matiju Bana da Njegoša još bolje veže za svoje planove. I sam Ban, kao i Njegoš, bio je oduševljen idejom jugoslovenstva. Ipak mu to nije smetalo da revnosno obavlja svoju doušničku ulogu i redovno šalje izvještaje o Njegoševim idejama, novcu koji mu je davao (“za male pare velika korist”, kako je Garašanin gledao na Crnogorce), angažovanju Njegoševom na opštoj stvari.

Koliko je sve brižljivo i pomno praćeno i oko Njegoša i oko Crne Gore pokazuje i djelatnost Njegoševa sekretara Medakovića, koji je izgleda najviše služio ruskim interesima.

Njegoš je istovremeno govorio o Crnogorcima, Srbima, Slovenima i širem zajedništvu. Šta nam taj njegov složeni politički i identitetski jezik govori o Crnoj Gori toga vremena?

– Njegoš se 1848. godine razočarao u ideju jugoslovenstva i oslobađanja Južnih Slovena. Rezigniran odsustvom težnji za slobodom pitao se: „Ja se svagda čudim, a nigda se načudit ne mogu, kako nekima ljudima može postidno ropstvo toliko drago biti! Oni su podobni paščetu, jerbo se pašče trza da dobije svobodu, no kako istu dobije nanovo k verigama trči da ga svežu.“ U pismu Josipu Jelačiću, napisanom na Cetinju, 20. decembra 1848. ovo je dopunio: „Rašta smo privikli robovati, rašta svoje sile ne poznavamo? Rašta neko slijepo zadahnuće upravlja Slavjanima, te se samovoljno u tuđe verige vežu? Ja sam, istina je, s ovom šakom naroda pod anatemom tirjanstva i špionstva svobodan, ali šta mi je bolje kada gledam okolo sebe milione moje braće đe stenju u tuđe lance?“

U Njegoševom političkom i književnom svijetu, uz crnogorsko, postoje i srpsko ime, i crnogorska državna svijest, i slovenska solidarnost, i pravoslavna tradicija.

Upravo zato treba biti oprezan.

Greška bi bila današnje nacionalne kategorije jednostavno prenijeti u 1844. godinu.Ali jednaka greška bila bi iz tadašnjih ideja o zajedništvu zaključiti da crnogorska politička posebnost nije postojala.

Postojala je.Nesporno je da i sami Garašanin jasno razlikuje Srbe i Crnogorce, ali je svojim agentima dao uputstva da govore kao o istom, ali na štetu Crnogoraca: „Tvrdite da su Srbi i Crnogorci isto i tako brišite crnogorsku posebnost.”

I upravo zato je bilo potrebno prema Crnoj Gori voditi politiku.

Da posebnost nije postojala, ne bi trebalo slati agente da je mijenjaju.

Takav i još žešći paternalizam prema Crnoj Gori nastavljen je kasnije?

– Možemo to potvrditi sa par Garašaninovih izjava. Kad je Danilo izabran za gospodara on je izjavio: „Najveća je nesreća za Srbiju što se Danilo zaknjazio.“ Tokom drugog Omer-pašinog pohoda Garašanin je rekao: „To bi najveća sreća za Srbiju bila da Crna Gora propane.”

Danilo je bio ogorčen pasivnim držanjem Srbije kad je počeo rat s Osmanskom imperijom 1852-3. O tome piše D. Stranjaković u svome radu “Srbija Pijemont Južnih Slovena”: „Knez Danilo nije bio zadovoljan držanjem Kneza i srpske vlade za vreme tursko-crnogorskog rata. On je psovao i grdio srpskog kneza, njegovu vladu i ceo narod u Srbiji, što nisu i oni kad i Crnogorci ustali protiv Turaka, da rasprostrane svoje otačastvo. Za vreme svog boravka u Beču on je poručivao u Srbiju da neće više nikad biti prijatelj srpskog naroda i njegovog Kneza”. Tokom boravka u Beču 1853. godine, Danilo je sklopio tajni sporazum sa Milošem i Mihailom Obrenovićem protiv kneza Aleksandra Karađorđevića. U isto vrijeme Aleksandar i Garašanin počinju da kuju planove za svrgavanje Danila sa vlasti. „Verovatno pod Kneževim uticajem, zvanični krugovi u Beogradu počeli su tajno da rade na obaranju kneza Danila s crnogorskog prestola.“

– Danilo je bio trn u oku, jer je napravio otklon od Rusije i priklonio se Francuskoj.

Sve je kulminiralo nakon veličanstvene pobjede na Grahovcu, kada je izuzetno porastao ugled knjaza Danila i vojvode Mirka. Korišćena je svaka prilika da se opanjkaju knjaz Danilo i vojvoda Mirko. Novine u Srbiji i okolnim zemljama donosili su razne pamflete i intrige protiv njih. Mirko nije zaboravljao da Srbija nije ispunila dogovor o zajedničkom napadu na Osmanlije. Vojvoda Mirko je u Beču 1863, u pozdravu mladeži hrvatske, iznio svoje uvjerenje „da bi Hrvati pritekli u pomoć Crnogorcima da su slobodni kao Srbi”.

Poslije svega što ste pokazali o Garašaninovoj politici prema Crnoj Gori, je li pravo pitanje uopšte šta je radila Srbija ili šta je u svemu tome radila Crna Gora?

– Ođe dolazimo do možda najvažnijeg zaključka.

Garašanin se u crnogorskoj interpretaciji često predstavlja gotovo kao demonska figura. To je suviše jednostavno.

Bio je državnik Srbije. Radio je ono što je smatrao interesom svoje države i svoga naroda. Gradio je mrežu uticaja. Tražio saveznike. Prikupljao informacije. Koristio slabosti protivnika i konkurenata.

Pokušavao da Srbija zauzme što povoljniju poziciju u budućem rasporedu snaga na Balkanu. Iz perspektive državne politike Srbije, u tome nema ničega misterioznog.

Pravo pitanje nije zašto je Garašanin imao strategiju. Pravo pitanje je: Zašto je Crna Gora tako često nije imala?

Vidite li u tome jedan širi i dugotrajniji problem crnogorske politike?

– U ranijim tekstovima upravo sam na tome insistirao. Garašaninovom sistemu može se prigovarati zbog ciljeva i metoda, ali mu se teško može osporiti da je bio dugoročan. Nasuprot tome, crnogorska politika je često trošila ogromnu energiju na oslobođenje drugih, na „opšta pitanja“ i na dinastičke snove, dok je mnogo manje pažnje posvećivala sopstvenoj dugoročnoj političkoj, identitetskoj i kulturnoj zaštiti. Spoticali smo se i oburdavali na slovenstvu, ilirizmu, srbstvu, komunizmu, internacionalizmu.

Možda se upravo tu nalazi početak mnogo dubljeg crnogorskog problema.

Ne u tome što su drugi imali svoje interese. Nego u tome što Crna Gora često nije znala kako da zaštiti svoje.

Kako se jedan politički program poput Načertanija pretvara u konkretnu politiku prema Crnoj Gori?

– Načertanije samo po sebi nije moglo promijeniti Crnu Goru. Bez obzira što je krajnji cilj propagande bio oslabiti ugled Crne Gore među susjedima, a nju samo pridobiti i preko viđenijih ljudi uvući u jednu pravoslavnu državu u kojoj bi ona bila samo “vojnički logor”.

Dokument ne djeluje sam.Treba mu čovjek. Agent.

Neko ko će otići na teren, živjeti među ljudima, koji će razgovarati sa knjazom, glavarima i sveštenstvom, pratiti odnose na dvoru, procjenjivati raspoloženje plemena i bilježiti ko je za Srbiju, ko za Crnu Goru, ko se može pridobiti, a ko predstavlja prepreku.

Dvadesetak godina poslije nastanka Načertanija jedan takav čovjek stići će na Cetinje.

Bio je to Milan Piroćanac?

– Garašanin je za tu misiju brižljivo birao čovjeka, vrhunskog agenta, koji će raširiti mrežu agenata po Crnoj Gori. U datom momentu oni će biti aktivirani na rušenju Crne Gore. Izbor je pao na oficira Milana Piroćanca. On je bio izuzetno obrazovani srpski oficir, kasnije i predśednik srpske vlade.

Od Garašanina je dobio precizna uputstva. Jedno od bitnijih bilo je sprečavanje bližeg vezivanja Crne Gore sa Evropom, pa Garašanin piše svome povjerljivome oficiru: „Isto tako imaćete osobitu brigu da sačuvate Crnu Goru od svakog tuđeg upliva koji bi pokazao da želi postati dominirajući u mislima knjaževim i crnogorskim.“

Piroćanac je na Cetinje došao početkom 1867. godine kao čovjek od povjerenja Ilije Garašanina.Godinu ranije, 1866, Srbija i Crna Gora potpisale su tajni ugovor o zajedničkom djelovanju.

Šta su Cetinje i Beograd zapravo očekivali od tog saveza, jesu li isto zamišljali njegov krajnji cilj?

– Formalno, odnos dvije zemlje nikada nije izgledao prisnije.Ugovorom je predviđeno vojno sadjejstvo u budućem ratu protiv Osmanskog carstva, a uređivano je i pitanje budućeg političkog povezivanja.

Knjaz Nikola je u tome vidio veliku priliku. Nije se Nikola obazirao na upozorenja francuskog konzula Vista da dogovaranje sa Srbijom znači propast Dinastije.

Nikola je u širem južnoslovenskom oslobođenju prepoznavao sopstvenu dinastičku perspektivu.

Ali iza jezika bratstva i savezništva postojalo je duboko nepovjerenje. Sam knjaz Nikola je na svome primjerku „Tajnog ugovora“ napisao – „Lažovi stari!“

I Beograd i Cetinje željeli su saradnju. Ali nijesu isto zamišljali njen konačni rezultat.

Više puta sam ukazivao na paradoks: što su se dvije države formalno više približavale, to je potreba za međusobnim nadzorom bila veća.

Knjaz Nikola želio je da Crna Gora bude aktivan činilac budućeg oslobođenja. Beograd je, međutim, želio da bude politički centar cijelog procesa. Upravo u takvom trenutku Piroćanac dolazi na Cetinje.

Kako je izgledao Piroćančev izvještaj i šta nam njegov sadržaj govori o stvarnoj prirodi njegove misije u Crnoj Gori?

– Piroćančev izvještaj sačuvan je u Arhivu SANU.

On nije kratak diplomatski memorandum. Piroćanac je analizirao zemlju, narod, knjaza Nikolu, knjaginju Milenu, vojvodu Mirka, ministre, glavare, mitropolita, vojsku, Hercegovinu, Boku, unutrašnje podjele i političke ambicije crnogorskog dvora.

Izvještaj je podijeljen u čak 27 odjeljaka.

Naslovi sami po sebi govore koliko je temeljno posmatrana Crna Gora: „O Crnoj Gori u opšte“, „O karakteru Crnogoraca“, „Političke ustanove u Crnoj Gori“, „Naravi i način života Dvora crnogorskog“, „Knez Nikola“, „Kneginja Milena“, „Kneginja Darinka“,„Mirko, otac Knežev“, zatim pojedinačni glavari, mitropolit, okolne oblasti, politika vladajuće kuće, lična zapažanja i ono što je tokom misije konkretno rađeno.

To više nije obična diplomatija. To je sistematsko mapiranje jedne zemlje.

Piroćanca zanima teritorija. Ali još više ga zanimaju ljudi. Ko je uticajan? Ko je odan Petrovićima? Ko ima sukob sa knjazom? Ko se može pridobiti? Ko bi u budućnosti mogao biti oslonac srpske politike?

Takva pitanja provlače se kroz cijeli izvještaj.

Posebno je knjaz Nikola pod lupom?

– Piroćančev opis mladog knjaza Nikole izrazito je negativan. Naziva ga sujetnim, prevrtljivim i nepouzdanim.

Ali mnogo je važnije ono što se nalazi iza ličnih kvalifikacija. Nikola za njega predstavlja politički problem zato što želi da vodi samostalnu crnogorsku politiku.

Piroćanac procjenjuje ljude prije svega prema tome koliko su korisni ili štetni za politiku Srbije. Oni koji su čvrsto vezani za crnogorski dvor tretiraju se kao prepreka.Oni koji su spremni na približavanje Beogradu dobijaju sasvim drugačiju ocjenu.

Takav pristup naročito se vidi u opisu knjeginje Darinke, koju Piroćanac vidi kao osobu odanu namjerama Beograda i kao mogući kanal uticaja na crnogorskom dvoru.

Slično je i sa pojedinim glavarima.

Nije se procjenjivalo samo kakav je neko čovjek. Procjenjivalo se na koju se stranu može osloniti.

U jednom od najvažnijih djelova izvještaja Piroćanac jasno govori kako treba djelovati. „Ne treba se oslanjati samo na dogovore sa knjazom. Treba pridobijati ljude izvan dvora.Posebno one koji imaju ugled i uticaj u narodu.“

Piroćanac otvoreno predlaže da se važnijim ljudima u Crnoj Gori pokaže da ih knez Mihailo poznaje i da vodi računa o njima.

Zatim dolazi još konkretniji prijedlog. Mali pokloni u novcu. Ne jednokratno. Nego periodično.Tako da prime oblik neke vrste plate. Diskretno, da ljudi ne budu kompromitovani.

Ođe dokument više ne ostavlja mnogo prostora za dilemu. Politički uticaj planira se kao mreža. Mreža ljudi. Mreža interesa. Mreža zavisnosti.

To je jedna od najvažnijih tačaka Piroćančevog izvještaja. Jer pokazuje da cilj nije bio samo uvjeriti Crnogorce u određenu političku ideju.Trebalo je izgraditi ljude koji će tu ideju širiti iznutra.

A onda dolazi rečenica koja možda najbolje objašnjava dugoročnost cijelog plana: „No naročito bi bilo korisno decu iz tih krajeva kod nas u školama podizati i vaspitavati.“

I odmah zatim:„Da se na ovome izranije u velikom prostranstvu radilo, naša politika ne bi danas na nikakve teškoće nailazila.“

Ovo je vjerovatno jedna od najvažnijih rečenica u cijeloj građi. Ne zbog toga što je školovanje mladih samo po sebi nešto sporno. Naprotiv. Problem je u cilju koji Piroćanac eksplicitno vezuje za obrazovanje.

Šta nam to govori o mjestu koje je obrazovanje imalo u dugoročnoj politici prema Crnoj Gori?

– Školovanje nije posmatrano samo kao pomoć mladim ljudima iz siromašne zemlje. Posmatrano je kao investicija u buduću političku orijentaciju Crne Gore. Djecu treba obrazovati u Srbiji kako bi se kroz njih dugoročno smanjivao otpor politici Srbije.

To više nije kratkoročna politička taktika.To je strategija generacija. Tu više nijesmo u svijetu opštih ideja.Tu počinje operativni plan.

Planovi su jedno.Teren je nešto sasvim drugo.

Možete u kabinetu nacrtati političku mapu Balkana, napisati program, odrediti ciljeve i poželjeti buduću državu. Ali ako ne poznajete ljude, njihove slabosti, ambicije, sukobe i strahove, politička konstrukcija ostaje samo na papiru.

Zato je poslije Načertanija bilo potrebno upoznati Crnu Goru iznutra. Ne preko diplomatskih izvještaja. Ne preko novinskih članaka. Nego neposredno.

Preko đece je trebalo obezbijediti uticaj koji će kroz određeno vrijeme dati ploda. Izgubiće se nacionalno ośećanje, a usađeni pojam opšteg potrijeće ośećaj posebnosti i omogućiti lako utapanje Crne Gore u Srbiju. Kako rekosmo rezultati su vrlo brzo došli. Popovi i učitelji su dobro obavili zadatak, pa se našao određeni broj ljudi koji je smatrao da u interesu “srpstva” Crna Gora treba da nestane. Prva generacija školovana u Beogradu u Crnu Goru vratila se s bombama.

Da li je Piroćanac postavio plan kako djelovati na dvor,a kako djelovati na narod?

– Piroćanac je u svom izvještaju napravio vrlo jasnu razliku. Sa knjazom Nikolom treba „igrati politiku“. Ali na narod treba djelovati.To je suština.

On preporučuje da se sa Cetinjem održavaju formalno dobri odnosi, da se pažljivo prate svi potezi crnogorskog dvora, ali da se politički rad usmjeri mnogo šire. Na glavare. Na plemena. Na okolinu. Na Brda. Na Hercegovinu. Na sve tačke preko kojih se može ograničiti prostor samostalnog crnogorskog djelovanja.

Njegova formula je praktično dvostruka: Sa vladarem saradnja, prema narodu uticaj.

Tako formalno prijateljstvo može postojati istovremeno sa radom na slabljenju njegove samostalnosti.

Šta Piroćančevi izvještaji govore o ljudima koje je zatekao u Crnoj Gori?

– Piroćanac otvoreno određuje ljude koji predstavljaju problem. Jedan od njih je veliki vojvoda Mirko Petrović. Za njega kaže da je, uz Katunjane, „jedina prepreka interesima ukupnoga srbstva“.

Zašto? Zato što je bio oslonac dinastije.Zato što je bio snažan. Zato što je imao autoritet. I zato što nije bio spreman da Crnu Goru posmatra samo kao instrument šire politike.

Kao mogući oslonci Srbije navode se drugi ljudi iz crnogorskog političkog života. Neki od njih Piroćancu obećavaju da se na njih može računati kada za to dođe vrijeme.

Upravo tu vidimo koliko je duboko misija zašla u unutrašnje odnose Crne Gore.

Nije više riječ samo o odnosu Beograd-Cetinje. Sada se prave spiskovi. Ko je „naš“. Ko nije. Ko se može pridobiti. Ko treba biti izolovan.

To je klasična logika političke penetracije.

I dodjeljivanje parcela u Beogradu kao političko sredstvo?

– Neke Piroćančeve ideje gotovo su nevjerovatne po svojoj konkretnosti.On razmatra mogućnost da se važnijim Crnogorcima dodijele placevi u Beogradu.

Ne da bi ih odmah prodali. Nego da ih mogu koristiti ako se dosele.

Piroćanac procjenjuje da bi takva politika bila jeftina, a korisna.To pokazuje koliko široko je shvatao uticaj. Ne samo ideologija. Ne samo novac. Nego i status. Imovina. Perspektiva. Mogućnost boljeg života.

Politička lojalnost rijetko se gradi samo riječima. Često se gradi očekivanjem koristi.

Kako je Piroćanac formulisao stav „separatistične težnje“, a piše o jednoj postojećoj državi?

– Jedan od najzanimljivijih termina u cijelom izvještaju jeste Piroćančeva sintagma o „separatističnim težnjama“ crnogorskog dvora.

To treba pažljivo pročitati.

Crna Gora tada postoji. Ima vladara. Ima institucije.Vodi sopstvenu politiku.

Ipak, težnja njenog dvora da vodi politiku koja nije identična politici Srbije označava se kao „separatistična“.To je politički veoma moćna formulacija.

Jer u trenutku kada neku samostalnu državnu politiku proglasite separatizmom, promijenili ste čitav okvir rasprave.Više se ne pita zašto bi Crna Gora trebalo da nestane. Pita se zašto se opire „ujedinjenju“.

Jedna postojeća država počinje se tretirati kao da je već dio cjeline od koje pokušava da se odvoji. Riječ prethodi političkom činu.

Zašto su Piroćancu važne oblasti oko tadašnje Crne Gore?

– Posebnu pažnju Piroćanac posvećuje teritorijama crnogorskih plemena koje su pod osmanskim vlastima (Vasojevićima, Kučima, Brdima) i Hercegovini.

Njegova analiza nije slučajna.

Crnogorski uticaj na okolne oblasti predstavljao je važan dio njene političke snage. Ako se taj prostor stavi pod drugi politički uticaj, Crna Gora postaje slabija.

Piroćanac zato razmatra i mogućnost djelovanja kojim bi se „opšta srpska stvar“ osigurala u područjima izvan starog katunskog jezgra, dok bi sama Katunska nahija privremeno mogla ostati odvojena.

To je važan detalj.

Crnu Goru nije nužno trebalo odmah politički ukinuti. Moglo je biti dovoljno postepeno je izolovati. Oduzeti joj politički prostor. Ograničiti njen uticaj. Okružiti je područjima koja su vezana za drugi centar.

A onda puštiti vrijeme da uradi ostatak. Piroćančev izvještaj sadrži smjernice koje, zasnovane na Načertaniju, nijesu izgubile na aktuelnosti. To su planovi za denacionalizaciju Crnogoraca, školovanjem đece iz Crne Gore i angažovanjem uglednijih Crnogoraca da rade protiv svoje otadžbine. Garašaninovu oficiru mora se odati puno priznanje za dobro zamišljenu akciju koja će davati rezultate i vijek i po nakon njenog iniciranja.

I Garašanin i Piroćanac razmatrali su ulogu Rusije. Je li Rusija saveznik ili nadzornik?

– Samo bih istakao da je Garašanin jedan od rijetkih srpskih političara koji je u potpunosti shvatio ulogu Rusije i ti stavovi ni danas nijesu izgubili na aktuelnosti.

Piroćančev izvještaj otvara to ośetljivo pitanje. Odnos Rusije prema Crnoj Gori.

Crna Gora je decenijama njegovala gotovo mitsku predstavu o Rusiji kao prirodnom zaštitniku. Ali velika sila nema vječnih prijateljstava. Ima interese.

Piroćanac smatra da Crna Gora teško može voditi politiku protivnu zajedničkom djelovanju Srbije i Rusije. Posebno zato što zavisi od njihove finansijske i političke podrške.

Njegova procjena je hladna: Ako Rusija i Srbija na Cetinju rade „u jednom duhu“, prostor za samostalnu crnogorsku politiku veoma je uzak.

To je još jedna velika pouka.

Male države često vjeruju da su emocionalne veze između naroda dovoljne da zaštite njihove interese. Velike sile uglavnom misle drugačije.

Koliko je knjaz Nikola bio svjestan stvarne prirode Piroćančeve misije na Cetinju?

– Postoji u ovoj priči gotovo groteskan završetak.

Piroćanac je tokom boravka na Cetinju pokušavao da zaštiti svoju tajnu prepisku.Sumnjao je da mu knjaz Nikola otvara poštu. Sam opisuje probleme sa šifrovanim pismima i načinima na koje je organizovao njihovo dostavljanje. A ipak, pri odlasku iz Crne Gore, knjaz Nikola mu daje orden i prsten.

Možda je Nikola znao više nego što je pokazivao. Možda nije znao dovoljno.

U svakom slučaju, prizor je gotovo simboličan:

Čovjek koji mjesecima analizira kako da se ograniči moć crnogorskog dvora odlazi sa Cetinja odlikovan od tog istog dvora. Zanimljivo je da dr Vladan Đorđević, u svojoj knjizi Crna Gora i Austrija, kaže da Piroćanac za svoju službu od Knjaza Nikole nije dobio nikakvo odlikovanje osim “titule” “paščeta šumadijskog”, kojom ga je Nikola “čašćavao”.

Istorija ponekad ima veoma crn smisao za humor.

Odlaskom Piroćanca nijesu prekinuti metodi rada?

– Garašanin navodno nije bio potpuno zadovoljan rezultatima misije. Piroćanac je bio previše otvoreno negativan prema Crnogorcima. Nije uspio da pridobije onoliko ljudi koliko se očekivalo. Pogriješio je u nekim procjenama. Ali to ne znači da je njegov izvještaj bio bez značaja. Naprotiv.

Njegova vrijednost leži upravo u tome što je gotovo brutalno jasno zapisao mehanizme političkog djelovanja: proučiti unutrašnje slabosti države; izolovati vlast od uticajnih ljudi; pridobijati glavare novcem i statusom; stvarati mrežu lične zavisnosti; obrazovati novu generaciju u drugom političkom centru; slabiti uticaj Crne Gore u okolnim oblastima; samostalnu politiku označiti kao separatizam; formalno održavati prijateljske odnose dok se politički djeluje ispod površine.

To je mnogo više od jednog špijunskog izvještaja.To je priručnik političkog uticaja.

Šta se događa kada tajni rad agenata više nije dovoljan?

– Agenti imaju jedan problem. Rade skriveno.

Da bi se politička operacija proširila, njene poruke moraju izaći među narod.Treba stvoriti utisak da ono što želi politički centar zapravo želi „narod“.

Da nezadovoljstvo nije organizovano. Nego spontano. Da zahtjev da se Crna Gora odrekne sopstvene politike ne dolazi spolja. Nego iz same Crne Gore.

I upravo tada na scenu stupaju pamfleti. Fantomska društva. Anonimni proglasi. Optužbe za izdaju. Pozivanje na narodnu volju. I zahtjev da se knjaz Nikola ukloni.

U jednom od tih proglasa pojaviće se i tvrdnja da „sav narod crnogorski“ želi sjedinjenje sa Srbijom.

Ali iza tog „glasa naroda“ pojavljuju se poznata imena iz tajne prepiske.

Piroćanac. Arhimandrit Nićifor Dučić. Ruski konzuli. Ljudi bliski Garašaninovoj politici.

Tajni rad počinje da dobija javno lice.

Agent može da prikupi podatke. Može da razgovara sa glavarima. Može da procijeni ko je nezadovoljan, ko sujetan, ko siromašan, ko ambiciozan, ko spreman da za novac, položaj ili političku perspektivu, promijeni stranu.

Ali agent ima jedan ozbiljan nedostatak.On djeluje tajno. A politika, ako želi da proizvede stvarni rezultat, mora u jednom trenutku izaći među ljude.

Tada više nije dovoljno da se u povjerljivim pismima govori kako treba oslabiti knjaza Nikolu, pridobiti glavare ili usmjeravati crnogorski narod.

Potrebno je stvoriti utisak da to ne želi Beograd. Ne želi ruski konzul. Ne želi Garašanin. Ne želi agent. Nego narod ili savremenim političkim jezikom kazano – naaarod.

Tu počinje druga faza.

Počinje proizvodnja „narodne volje“.

DRUGI DIO INTERVJUA OBJAVLJUJEMO SJUTRA

AntenaM

MILATOVIĆ pozvao Trampa da posjeti Crnu Goru i odigra partiju golfa

1
Foto: X

MILATOVIĆ pozvao Trampa da posjeti Crnu Goru i odigra partiju golfa

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović se na marginama Generalne skupštine Ujedinjenih nacija sreo sa predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država Donaldom Trampom i tom prilikom ga pozvao da dođe u Crnu Goru i odigra partiju golfa sa pogledom na jedan od najljepših zaliva u Evropi.

Standard

“U junu smo u Crnoj Gori ugostili evropske lidere, koji nijesu krili oduševljenje ljepotama naše zemlje”, naveo je Milatović na društvenoj mreži X.

 

 

Prema riječima Milatovića, posjeta Trampa imala bi poseban značaj i bila bi istorijska, jer bi on bio prvi američki predsjednik koji je posjetio Crnu Goru.

“Vjerujem da bi njegov dolazak bio još jedna prilika da pokažemo ono najbolje što Crna Gora ima, ali i da dodatno osnažimo prijateljstvo i strateško partnerstvo sa Sjedinjenim Američkim Državama”, zaključio je Milatović.

“Jadran” pred komisijama: Različite početne pozicije, zajednička želja za rješenjem

0

 

Brod Jadran u Tivat

Poznato ko će biti u crnogorskoj delegaciji na pregovorima u Zagrebu

“Jadran” pred komisijama: Različite početne pozicije, zajednička želja za rješenjem

Prvi sastanak hrvatske i crnogorske komisije zadužene za rešavanje pitanja školskog broda “Jadran” zakazan je za 9. oktobar u Zagrebu

Izvor: Portal ETV

Crna Gora je spremna da sa Hrvatskom rješava otvorena pitanja u duhu dobrosusjedskih odnosa, uz poruku da je unapređenje odnosa sa Zagrebom dio njenog šireg evropskog i spoljnopolitičkog cilja.

To proizilazi iz Vladine platforme o učešću ministra odbrane Dragana Krapovića na sastanku Komisije za uređenje odnosa sa Hrvatskom povodom statusa školskog broda “Jadran” kao kulturno-istorijskog i vojnog simbola države Crne Gore sa Povjerenstvom za rješavanje pitanja povrata školskog broda “Jadran” i drugih pitanja sukcesije vojne imovine s Crnom Gorom.

Prvi sastanak hrvatske i crnogorske komisije zadužene za rešavanje pitanja školskog broda “Jadran” zakazan je za 9. oktobar u Zagrebu.

U platformi se podsjeća da je Vlada Crne Gore, 7. maja ove godine, donijela odluku o formiranju Komisije za uređenje odnosa sa Hrvatskom povodom statusa školskog broda “Jadran” kao kulturno-istorijskog i vojnog simbola države Crne Gore i imenovala ministra Krapovića za predsjednika Komisije.

– Crna Gora je formiranjem ove komisije pokazala posvećenost očuvanju kulturnog i istorijskog nasljeđa, ali i spremnost za jačanje dobrosusjedskih i prijateljskih odnosa sa Hrvatskom, sa kojom dijeli demokratske vrijednosti i savezništvo u okviru Alijanse. Takođe, kao država koja vodi pregovarački proces za članstvo u EU, Crna Gora je svoju posvećenost istom demonstrirala kroz usklađivanje vanjske i odbrambene politike sa Evropskom unijom i teži rješavanju svih otvorenih pitanja sa Hrvatskom, u cilju dostizanja punopravnog članstva u EU, koje je njen apsolutni spoljnopolitički prioritet – navedeno je u Vladinom dokumentu.

Pored Krapovića, u crnogorskoj delegaciji u Zagrebu biće i članovi Komisije – državni sekretar u Ministarstvu vanjskih poslova ambasador Periša Kastratović, generalna direktorica Generalnog direktorata za međunarodno pravne poslove u Ministarstvu vanjskih poslova Ivana Šikmanović, šef Kabineta ministra odbrane, potpukovnik Želimir Pojužina i načelnik Kabineta načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore, kapetan fregate Radoš Ordić.

Troškove učešća predstavnika Ministarstva odbrane snosiće Ministarstvo odbrane, kao i za dva stručnjaka iz relevantnih oblasti, koja su u sastavu Komisije.

– Troškove učešća predstavnika Ministarstva vanjskih poslova nosiće taj resor – zaključeno je u platformi.

Vlada Hrvatske je u decembru prošle godine osnovala Komisiju za povrat školskog broda “Jadran” i druge vojne imovine koja se nalazi na teritoriji Crne Gore. Na čelu tog tijela je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman, a u njenom sastavu su još Andreja Metelko Zgombić i Vanda Babić Galić iz Ministarstva vanjskih i evropskih poslova, kao i Tomislav Galić, Nikolina Volf i Želimir Latković iz Ministarstva odbrane.

Hrvatska vlada je u odluci navela da je obostrano dogovoreno razmatranje ovog pitanja na nivou stručnih komisija, jer je pitanje sukcesije vojne imovine bivše JNA, naročito povrat školskog broda “Jadran”, jedno od otvorenih pitanja između dvije države.

Zajednička istorija

Hrvatska školski brod „Jadran“, koji je bio u sastavu Ratne mornarice Jugoslovenske narodne armije, od Crne Gore potražuje još od raspada bivše države jer smatraju da nad jedrenjakom imaju pravo svojine shodno činjenici da je baza broda, nakon izbijanja rata 90-ih, bila u ratnoj luci Lora u Splitu.

Brod se u tom trenutku nalazio na remontu u tivatskom „Arsenalu“, a u posjedu Crne Gore je ostao na osnovu zajedničkog dogovora svih republika bivše Jugoslavije. Taj dogovor podrazumijevao je da svo naoružanje i vojne instalacije koje su se na početku sukoba našle na teritoriji određene republike ostaju u vlasništvu te republike.

Različita stanovišta

Ministar odbrane Dragan Krapović očekuje da će sastanci komisija dvije zemlje proteći u dobrom duhu, ali ne odstupa od stava kada je u pitanju vlasništvo nad brodom.

– Mi smo namjerni da te razgovore obavimo na jedan prijateljski, dobrosusjedski, saveznički način, u dobroj vjeri da možemo doći do nekih zajedničkih, održivih rješenja koja neće ugroziti ono što je kontinuitet stava svih crnogorskih vlada do sada, pa tako i ove Vlade, kada se radi o školskom brodu “Jadran” – kazao je nedavno Krapović za RTCG.

Komentarišući jedno od potencijalnih rješenja zajedničkog upravljanja, Krapović je rekao da vojni brod može ploviti samo pod jednom zastavom.

– Što se tiče zajedničkog upravljanja brodom, što se tiče eventualno zajedničkih obuka, mi smo i dan-danas otvoreni za takvu mogućnost. Međutim, priroda ratnih brodova, školskih brodova, vojnih brodova je takva da on može ploviti samo pod jednom zastavom. Tako da, u tom dijelu, ja ne vidim mogućnost da se eventualno dvije zastave nađu ili nekakva multilateralna rješenja – kazao je Krapović.

Sastanak komisija o “Jadranu” u oktobru u Zagrebu;…

Sa druge strane, ni Hrvatska ne odustaje od imovine za koju smatra da je njena, a hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman potencirao je da je “Jadran” bio upisan u matičnu luku Split.

Grlić Radman je juče u Morinju kazao da je pitanje broda “Jadran” postalo u Crnoj Gori na neki način light motiv, ali ističe da to nije jedina imovina koju Hrvatska traži nazad, te da imaju dokumentaciju koja opravdava njihove zahtjeve.

– A gdje je sva ona imovina koja je oteta, koja je prodana ili data nekome? Pa to je vojna sukcesija koja je dokumentovana. Mi imamo interaktivne mape, dokumente koji mogu to utvrditi. Jedno su političke izjave, a drugo ono čime raspolažemo. I znamo kada je, u kom trenutku otišlo u Crnu Goru. Nestalo je dosta plovila pod okriljem noći, recimo jedna podmornica našla je put preko jedne države u jednu drugu državu, vojna bolnica i tako dalje. Mi imamo to sve zapisano i radi se o imovini vrijednoj više od 2,7 milijardi dolara – kazao je Grlić Radman.

Portal Analitika

Viši sud sve češće obara optužnice; Volkov: Ko će zbog progona SDT-a okrivljenima nadoknaditi patnju i izgubljeno vrijeme?

0

 

Mihajilo Volkov, advokat Foto: Dragan Mijatović

Advokat ocijenio da posljednje odluke ukazuju na jasniji pristup suda i potrebu da se prije potvrđivanja optužnog akta pažljivo provjeri da li za njega postoji dovoljno dokaza

Viši sud sve češće obara optužnice; Volkov: Ko će zbog progona SDT-a okrivljenima nadoknaditi patnju i izgubljeno vrijeme?

Izvor: Standard

Viši sud u Podgorici posljednjih sedmica donio je više odluka kojima su obustavljeni krivični postupci nakon kontrole optužnica, što je ponovo otvorilo pitanje odnosa između tužilačke istrage i sudske kontrole dokaza. Advokat Mihailo Volkov, koji je u dva od tih predmeta zastupao više okrivljenih, za portal Standard ocjenjuje da posljednje odluke ukazuju na jasniji pristup suda prema optužnicama i potrebu da se prije potvrđivanja optužnog akta pažljivo provjeri da li za njega postoji dovoljno dokaza.

Jedan od posljednjih slučajeva odnosi se na postupak protiv Jovana Martinovića i Andreja Nedovića, koji su bili optuženi za krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju, odnosno za pribavljanje protivpravne imovinske koristi kompaniji Uniprom u iznosu od oko 20 miliona eura.

Sličan epilog prethodno je imao i predmet protiv Aleksandra Mijajlovića, Predraga Boškovića, Draga Spičanovića, Vladana Lazovića, Milovana Pavićevića i Andrijane Nastić, u kojem je Viši sud takođe obustavio postupak nakon ocjene da u spisima nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju.

Odluke Višeg suda u ovim predmetima posebno dobijaju na težini ako se ima u vidu da su neki od okrivljenih prethodno provodili mjesece u pritvoru, dok su postupci trajali predugo. Za to vrijeme njihova imena i optužbe koje im je stavljalo na teret SDT bile su predmet intenzivne javne pažnje, dok se sada, nakon sudske kontrole, postavlja pitanje koliko su takve optužnice bile utemeljene. Upravo zbog toga posljednje odluke Višeg suda predstavljaju mnogo više od procesnog epiloga pojedinačnih predmeta – one ponovo stavljaju u fokus način na koji SDT pokreće i predstavlja postupke, ali i odgovornost suda da takve optužnice prije svega temeljno provjeri.

Viši sud u Podgorici obustavio je postupak, a Volkov, koji je branio Martinovića, kaže da je takvu odluku očekivao.

– Od starta sam ukazivao da u radnjama mog branjenika nema protivpravnog postupanja, niti je Jovan Martinović bio u teorijskoj ni upravnoj mogućnosti da pričini štetu – kazao je Volkov.

Prema njegovim riječima, Martinović je u okviru tog postupka proveo oko dva i po mjeseca u pritvoru, nakon čega je pušten uz jemstvo, dok je potom uslijedio period od približno tri godine tokom kojeg, kako tvrdi Volkov, istraga nije bila djelotvorna.

Predmet je, zbog izmjene stvarne nadležnosti, kasnije preuzelo Više državno tužilaštvo u Podgorici, koje je sprovelo određene procesne radnje, saslušalo svjedoke i podiglo optužnicu.

Volkov smatra da je upravo sudska kontrola trebalo da pokaže da li optužnica ima dovoljno osnova za nastavak postupka.

KONTROLA OPTUŽNICE KAO VAŽNA SUDSKA FAZA

Prema riječima Volkova, slučaj Martinovića i Nedovića nije izolovan kada se govori o posljednjim odlukama Višeg suda.

– Nije to prvi predmet u prethodnim nedjeljama koji je završen ovako. Isti epilog imao je predmet Aleksandra Mijajlovića, Boškovića i drugih, i u oba predmeta sam postupao kao branilac više okrivljenih – rekao je Volkov.

U predmetu protiv Mijajlovića, Predraga Boškovića i ostalih, Viši sud je takođe obustavio postupak nakon ocjene da u spisima nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju u izvršenje djela koja su im stavljena na teret.

SDT je na tu odluku uložio žalbu, pa će konačnu riječ o tom predmetu dati Apelacioni sud.

Upravo činjenica da sud u fazi kontrole optužnice provjerava da li prikupljeni dokazi dostižu zakonom potreban nivo, prema Volkovu, predstavlja važan mehanizam zaštite prava okrivljenih.

On posljednje odluke Višeg suda vidi kao mogući pokazatelj promjene pristupa.

– Želim da vjerujem da Viši sud u posljednje vrijeme zauzima neki jasniji stav po pitanju optužnica, da se ne potvrđuje sve što se potvrđivalo ranije – kazao je Volkov.

Dodaje da je sudska kontrola važna i zbog samog funkcionisanja pravosuđa.

– Dobro je i za okrivljene i za društvo da zaista sudstvo pokaže, kroz ove odluke, jedan visok stepen nezavisnosti i jasan stav prema tim i takvim optužnicama – rekao je on.

OD EMISIONIH KREDITA DO NAVODNE KRIMINALNE ORGANIZACIJE

U predmetu Martinovića i Nedovića, jedan od ključnih argumenata odbrane odnosio se na pitanje ko je odlučivao o dodjeli emisionih kredita.

Volkov je tokom kontrole optužnice ukazivao na Vladinu uredbu kojom je bilo određeno koliko emisionih kredita pripada pojedinim privrednim subjektima.

– Proizvod emisionih kredita nije dodjeljivao Jovan Martinović, nego je to uradila Vlada svojom uredbom koja je jasno navela, taksativno i određeno, koliki je broj kredita pripao Unipromu – kazao je Volkov.

Prema njegovom tumačenju, zbog toga nije postojala mogućnost da se njegovom branjeniku pripiše odgovornost za odluku koja nije bila u njegovoj nadležnosti.

VIŠEGODIŠNJI POSTUPCI I POSLJEDICE PO OKRIVLJENE

Volkov posebno ukazuje na vrijeme koje okrivljeni provode pod krivičnim postupkom prije nego što sud utvrdi da li optužnica uopšte ima dovoljno osnova.

U slučaju Martinovića, kako navodi, od hapšenja do odluke o obustavi postupka prošlo je više godina, dok je sam okrivljeni dio tog perioda proveo u pritvoru.

– Moramo imati u vidu da je taj čovjek doživio jedan progon od strane Specijalnog državnog tužilaštva, da je patio i on i njegova porodica, da nije mogao imati nikakav ozbiljan radni, politički, državni angažman, jer se vodio postupak protiv njega – kazao je Volkov.

On smatra da se zbog toga mora postaviti i pitanje posljedica koje dugotrajni postupci imaju po ljude protiv kojih su vođeni.

– U suštini se postavlja pitanje ko će tom čovjeku vratiti izgubljeno vrijeme, patnju koju je doživio, a pitanje pritvora najmanje je bitno kroz neku materijalnu satisfakciju – rekao je on.

NE POTVRĐUJE SE SVAKA TUŽILAČKA TEZA

Volkov posljednje odluke Višeg suda posmatra u širem kontekstu odnosa između tužilaštva i suda.

– Vjerujem da će se nastaviti sa tim trendom, da prosto ne potvrđuje se svaka teza tužilaštva – kazao je advokat.

Pri tome, odluke o obustavi postupaka nijesu same po sebi konačne u svakom predmetu. Tamo gdje je tužilaštvo uložilo žalbu, o njima će odlučivati Apelacioni sud.

Ipak, prema Volkovu, činjenica da optužnice prolaze detaljnu sudsku kontrolu predstavlja važan dio krivičnog postupka.

ODT utvrdilo da nema krivičnog djela u slučaju “majbah”; Radulović: Ko će odgovarati za pretresanje kuća i oduzete telefone?

0
(Foto: screenshot)

Zaključak koji daje potpuno novu dimenziju svemu što se dešavalo od 1. maja ove godine: Od “ugrožavanja direktora policije” do oslobađanja optužbi osumnjičenih za snimanje

ODT utvrdilo da nema krivičnog djela u slučaju “majbah”; Radulović: Ko će odgovarati za pretresanje kuća i oduzete telefone?

Osnovno državno tužilaštvo u Nikšiću utvrdilo je da u slučaju snimanja “majbaha” u kojem je bio direktor Uprave policije Lazar Šćepanović nijedna osoba nije počinila krivično djelo.

– Obavještavam Vas da sam nakon uvida i razmatranja spisa predmeta formiranih povodom Inicijative Uprave policije RCB „Zapad“ OB Nikšić UBD broj 348 od 1. maja 2026. godine, te sprovedenih radnji u izviđaju, našao da u konkretnom slučaju ne postoji sumnja da je bilo koje lice izvršilo bilo koje krivično djelo za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti – navedeno je u odluci koju potpisuje tužilac ODT-a u Nikšiću Rajko Lopicić.

Tu odluku Tužilaštva objavio je advokat Veselin Radulović. On je u obraćanju javnosti naveo da je poslije višemjesečnog izviđaja, pretresa stanova i kuća, oduzimanja telefona, pretresa njihovog kompletnog sadržaja i javnog označavanja Zorice Radulović i Saše Đilasa kao lica povezanih sa organizovanim kriminalom koja navodno ugrožavaju direktora Uprave policije, Osnovno državno tužilaštvo u Nikšiću konačno stavilo tačku na predmet u javnosti poznat kao slučaj “majbah”.

– Konačan zaključak tužilaštva je da ne postoji sumnja da je bilo koje lice izvršilo bilo koje krivično djelo za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti – konstatovao je on.

Odluka ODT-a Nikšić
Odluka ODT-a Nikšić(Photo: Veslin Radulović – Stop kadar)

Radulović je rekao da ovaj zaključak danas daje potpuno novu dimenziju svemu što se dešavalo od 1. maja ove godine.

– U prethodnih pet mjeseci Zorici Radulović, njenom suprugu Damiru Baši i Saši Đilasu pretresane su njihove i kuće i stanovi njihovih članova porodice, oduzimani su im mobilni telefoni i lap top, sud je naredio pretresanje i izuzimanje kompletnog sadržaja njihovih elektronskih uređaja. Pretresima su obuhvaćeni pozivi, poruke, komunikacija putem različitih aplikacija, fotografije, video-zapisi i svi drugi podaci iz elektronskih uređaja – podsjetio je Radulović.

Danas, nakon okončanja izviđaja, Radulović ističe da ostaje ozbiljno pitanje šta se zapravo dogodilo između svojevrsne predstave o velikoj bezbjednosnoj prijetnji i ugroženosti direktora policije i konačnog zaključka tužilaštva da nema sumnje da je bilo koje lice izvršilo bilo koje krivično djelo?

Dok je javnost slušala, kako kaže, paušalne konstrukcije o ugrožavanju direktora policije od strane organizovanog kriminala, Radulović podsjeća da odbrani čak nije saopšteno ni za koje se krivično djelo terete osobe čiji se stanovi, kuće i mobilni tefononi pretresaju i koju konkretnu radnju im tužilaštvo stavlja na teret.

– Ovdje nije riječ o tome da li policija i tužilaštvo imaju pravo da istražuju prijetnje. Naravno da imaju i pravo i obavezu. Ali, u demokratskoj državi svaka represivna mjera mora imati konkretan zakonski osnov, stvarnu svrhu i biti srazmjerna onome što se istražuje. Ne mogu se zbog proizvoljnih navoda da je direktor policije ugrožen i da zato mora da se vozi “majbahom”, pretresati kuće i stanovi, pretresati praktično kompletna privatna komunikacija građana, od prvog dana korišćenja njihovih telefona, a onda mjesecima tim istim građanima ne saopštavati ni da li su osumnjičeni i za koje krivično djelo – naglasio je on.

Zato danas kada je jasno da nema sumnje da je bilo koje lice izvršilo bilo koje krivično djelo, pa ni da je bilo ko ugrožavao direktora policije, nije dovoljno, smatra Radulović, reći da je “izviđaj završen”. Potrebno je, napominje on, odgovoriti na pitanje ko će ispitati zakonitost i proporcionalnost svega što je prethodilo njegovom završetku.

– Jer, ako na kraju nema krivičnog djela, država mora javnosti i građanima čija su prava bila ograničena dati odgovor na osnovu kojih konkretnih činjenica su sprovedeni pretresi, oduzimani telefoni, pregledana privatna komunikacija i oni javno povezivani sa organizovanim kriminalom – istakao je advokat.

Prema njegovim riječima, ovaj slučaj je dodatno važan zato što je čitava priča u javnosti počela u kontekstu snimaka vozila “majbah” koje koristi direktor Uprave policije. Istovremeno, podsjeća on, javnost je slušala objašnjenja da je “majbah” ustupljen na korišćenje direktoru policije zbog njegove ugroženosti od strane organizovanih kriminalnih grupa.

– I tu dolazimo do svojevrsnog političkog i institucionalnog paradoksa. Naime, automobil koji je godinama bio predstavljan kao simbol bahatosti i privilegija bivše vlasti, danas je postao potreba direktora policije zbog njegove ugroženosti za koju je tužilaštvo na kraju zaključilo da ne postoji. Institucija se ne štiti tako što se javni interes za “majbah” i njegovo snimanje pretvara u priču o ugrožavanju direktora policije i organizovanom kriminalu. Tako se štiti njen direktor od javne kritike i pitanja kako je “majbah” od simbola bahatosti bivših funkcionera postao neophodan za bezbjednost aktuelnog funkcionera, Lazara Šćepanovića – kazao je Radulović.

A zadatak policije, napominje on, nije da štiti “lik i djelo” svog direktora, niti je zadatak tužilaštva da štiti funkcionere od javnosti. Takođe, dodaje da sud nije tu da daje legitimitet svakoj policijskoj sumnji. Njihova uloga je, podsjeća, da štite zakon, prava građana i javni interes.

– Zato slučaj “majbah” nije samo priča o Lazaru Šćepanoviću, Zorici Radulović i Saši Đilasu. On pokazuje kako državna represija počinje od javne etikete koju “zalijepi” menadžment policije, nastavi se pretresima i oduzimanjem privatnih podataka, a na kraju završi zaključkom da nema ni sumnje da je iko izvršio bilo koje krivično djelo – istakao je Radulović.

Vladavina prava, poručuje, ne počinje kada tužilaštvo procesuira nekoga za krivično djelo. Ona je, kaže Radulovič, na testu mnogo ranije, onda kada država odluči da nekome pretrese kuću, oduzme telefon, pročita privatnu komunikaciju i javno ga poveže sa kriminalom.

– Sada kada je konačni odgovor tužilaštva u ovom slučaju da nema ni sumnje da je bilo koje lice izvršilo bilo koje krivično djelo, red je da neko odgovori i na pitanje ko će ispitati da li su za jednu nepostojeću krivičnopravnu sumnju bila opravdana sva stvarna zadiranja u prava stvarnih ljudi – naglasio je advokat.

On je poručio da se borba protiv organizovanog kriminala ne vodi tako što se štite funkcioneri od građana i krše prava građana radi zaštite funkcionera.

– Naprotiv, tamo gdje institucije proizvode takav ambijent, kriminal nema razloga da strahuje od sistema. Niti ima razloga da bilo kom funkcioneru iz takvog sistema ugrožava bezbjednost – zaključio je Radulović.

Radulović: Jasni signali da Mandić ima crveni karton EU je što se Fon der Lajen i Marta Kos nijesu srele sa njim

0
Momčilo Radulović (Foto: Dragan Mijatović)


Predsjednik Evropskog pokreta ocijenio da se jedno lice vlasti pokazuje Evropskoj uniji, a drugo Crnoj Gori

Radulović: Jasni signali da Mandić ima crveni karton EU je što se Fon der Lajen i Marta Kos nijesu srele sa njim

Ne mogu institucije služiti samo jednom čovjeku, koji se evo već duže vrijeme ispostavlja kao veoma značajna prepreka na putu evropskih integracija. Ne čudi to što on radi jer očigledno želi ili dobija instrukcije da tako nešto radi – ili mora da tako nešto uradi protivno sopstvenim željama. To je sada već niz pitanja na koja bi možda on mogao preciznije odgovoriti – istakao je Radulović

Predsjednik Evropskog pokreta Momčilo Radulović ocijenio je da su jasni signali da predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić kod Evropske unije (EU) ima crveni karton pošto se ni predsjednica Evropske komisije (EK) Ursula fon der Lajen niti komesarka za proširenje Marta Kos nijesu srele sa njim tokom posjeta Crnoj Gori.

Fon der Lajen je, kako je ukazao gostujući u Informativnoj emisiji 24 sata na Televiziji E, posjetu svela na predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića i premijera Milojka Spajića i njegov tim.

– To su dva jasna signala da Mandić praktično ima crveni karton  kada su u pitanju Evropska unija i ono za šta se Evropska unija zalaže. Kako će se to odvijati dalje vidjećemo, ali svakako da je teško očekivati da se Crna Gora 2027.godine pridruži Evropskoj uniji u sastavu ove Vlade, gdje ulaze ljudi koji definitivno ne dijele evropske vrijednosti – rekao je Radulović.

Posjeta predsjednice Fon der Lajen je, ističe on, pozitivan signal za Crnu Goru iako je dio njenih planiranih radnih aktivnosti za cijeli region.

– Teško je očekivati da je to dovoljan signal da se opozicija vrati na kolosijek saradnje jer se društvo nalazi u jednoj vrsti domaćeg, kućnog nasilja, gdje se prikazuje jedno lice vlasti za Evropsku uniju, a drugo u Crnoj Gori – naveo je Radulović.

Podsjeća da je ministarka evropskih poslova Maida Gorčević, samo nekoliko dana prije pokušaja glasanja o inicijativi za smjenu Andrije Mandića, u Briselu izjavila da je Crna Gora praktično završila sve svoje obaveze u oblastima 23 i 24 koje se primarno tiču funkcionisanja institucija u skladu sa postulatima vladavine prava.

– Šta onda reći kada je nakon toga izvršena jedna vrsta zakonskog i ustavnog  puča u sred Skupštine, gdje imamo zaključanu Skupštinu, gdje je predsjednik Skupštine praktično oteo sopstvenu instituciju, prekšio i Poslovnik, Zakon i Ustav. Ne možete se tako ponašati, ne mogu institucije služiti samo jednom čovjeku, koji se evo već duže vrijeme ispostavlja kao veoma značajna prepreka na putu evropskih integracija. Ne čudi to što on radi jer očigledno želi ili dobija instrukcije da tako nešto radi – ili mora da tako nešto uradi protivno sopstvenim željama. To je sada već niz pitanja na koja bi možda on mogao preciznije odgovoriti – istakao je Radulović.

Zabrinjava, kaže Radulović, što PES i Milojko Spajić staju iza odluka Andrije Mandića, jer da nijesu stali iza njegovih odluka ne bi došlo do političke krize.

– Ponašanje PES-a i premijera Milojka Spajiča biće lakmus papir – signal da li oni žele političku stabilnost na koju se danas pozvala i Fon der Lajen. Nijesmo tu da aminujemo svaku grešku vlasti, već po defaultu i opozicija u parlamentu i civilno društvo van tog parlamenta je zaduženo za to da kritikuje greške vlasti, da ih popravlja, da im ukaže na te greške, da bi ih vlast ispravila i na taj način sprovodila dalje i dublje reforme koje će nas bliže i brže dovesti u članstvo EU – naglasio je Radulović.

Vlast je, kaže on, uvijek odgovorna za dešavanja u državi.

– Pa je tako i vlast odgovorna za sve što se nedavno desilo u Skupštini Crne Gore. U dijelu evropskih integracija je očekivano da opozicija pravi kompromise, iako vlast na neki način anestezira cijelo društvo da trpi institucionalno nasilje u svrhu višeg cilja – članstva u EU. Sve ima svoju granicu. Opozicija ima pravo na oštru reakciju, ali se moramo u ovom trenutku preispitati dokle ta reakcija treba da ide. Svakako: to moramo da radimo u direktnoj komunikaciji sa predstavnicima Evropske komisije, Evropske unije i Evropskog parlamenta, da vidimo i da objasnimo situaciju u kojoj se sada nalazimo. Nije to samo na opoziciji, to je i na civilnom društvu, jer su stvari, koje se dešavaju u Crnoj Gori svakoga dana, najblaže rečeno veoma čudne i trebaju punu intervenciju opozicije i sa civilnog društva – rekao je Radulović.

On je stava da opozicija mora da bude puno aktivnija kada su u pitanju usvajanja cijelog niza zakona.

Dodaje da bi trebalo poštovati zakone i Ustav.

– Pa ukoliko opozicija legitimno stavi na glasanje povjerenje predsjedniku Skupštine, onda to mora doći. Ako opozicija ispuni svoj zakonski osnov – onda vlast, predsjednik Skupštine i parlamentarna većina moraju poštovati i staviti na glasanje – dodao je on.

Vidjećemo, dodaje on, kakav će biti ishod.

– Ali makar moramo glasati o tome i što prije to razriješimo za očekivati je da se i prije opozicija vrati i da bude konstruktivna. Iskreno se nadam da će se to uskoro desiti, ali za to treba i malo popuštanja opozicije i mnogo više popuštanja vlasti – rekao je on.

Hrvatski ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman je kazao da je Crna Gora osim broda Jadran je dužna i imovinu vrijednu više od dvije milijardi eura, a Radulović ističe da se sa Hrvatskom napravila vještački izazvana kriza koju su izazvali dijelovi vladajuće strukture koji su bliski Beogradu ili Srpske pravoslavne crkve (SPC).

– Ni Beograd ni Srpska pravoslavna crkva ne žele Crnu Goru u Evropskoj uniji i oni elementi politički koji su bliski crkvenim strukturama i Beogradu su zapravo ti koji prave vještačke krize, a jedna od takvih je i kriza sa Hrvatskom. Kriza sa Hrvatskom zapravo i nije trebala da bude kriza sa Hrvatskom. Imenovanje bazena u Kotoru je bilo potpuno nepotrebno, ima puno značajnih vaterpolista i onih koji su zadužili više vaterpolo u Crnoj Gori, nego to ime, posebno to ime koje je bilo već dezavuisano kroz niz zakonskih  postupaka, sa druge strane to je bila očigledna namjerna provokacija, koja se sada samo nastavlja. Brod Jadran je nešto oko čega se praktično i lako možemo dogovoriti sa Hrvatskom i mogu se naći neka relativno dobra kompromisna rješenja – zaključio je Radulović.

1...252627...4,789Page 26 of 4,789
Facebook Instagram Twitter Youtube
© Skala radio. Sva prava zadržana.