Povodom izjave poslanika Demokrata Borisa Bogdanovića da je “Odluka suda da na slobodu pusti Lakovića i Mučalicu skandal prvog reda”oglasila se direktorica Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc Prelević.
Njeno saopštenje prenosimo u cjelosti:
Zamislite da vas neko prijavi za krivično djelo koje niste izvršili. Pa da prije ispitivanja dokaza, prije suđenja na kome biste mogli da se branite, prije presude treba da provedete mjesece i godine u zatvoru samo zato što neki političar smatra da bi to bila „jaka poruka” za javnost?!
Nažalost, poslanik Bogdanović otvoreno vrši pritisak na crnogorske sudije, da presuđuju bez suđenja i da ljude odmah šalju u zatvor. I još one koji se tome suprotstave, kao Sudski savjet, naziva “primitivno-političkim advokatima mafije”. To je nedemokratsko i autoritarno ponašanje od kojeg bi morali da se distanciraju svi poslanici parlamentarne većine.
Pritvor nije i ne smije biti kazna prije presude. Svako je nevin dok se pred sudom suprotno ne dokaže. To je zapisano u Ustavu i zakonima Crne Gore, u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, o Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima i u Povelji o osnovnim pravima Evropske unije. Isto to mora da važi i za osumnjičene da su pomagali Milošu Medenici da pobjegne. Isto mora da važi i za Borisa Bogdanovića ako bi bio osumnjičen za neko krivično djelo.
Osoba u pritvoru nije osuđena. Ona se tamo zadržava samo izuzetno, ako se bez toga ne može sprovesti sudski postupak. Sudija koji ne nađe da su ispunjeni zakonski uslovi za pritvor ne radi ništa „skandalozno”, ne „obesmišljava borbu protiv kriminala”, kako kaže Bogdanović, nego štiti sve nas od zloupotrebe državne vlasti.
U konkretnom slučaju, sudija Osnovnog suda u Podgorici, koji je osumnjičene za pomaganje u bjekstvu pustio da se brane sa slobode, nije utvrdio da postoje izuzetni i neophodni razlozi koji bi opravdali njihovo zadržavanje u zatvoru prije presude. Navedeno je da je sud zaključio da iz zahtjeva državne tužiteljke za određivanje pritvora ne proizilazi opasnost od bjekstva, niti da postoji opasnost od uticaja na svjedoke. Jesu li ti ljudi stvarno odgovorni za to krivično djelo ili nijesu tek treba da utvrdi sud, a do tada, u demokratskom društvu kao što je i Crna Gora, oni ne smiju da se šalju u kaznu!
Dakle, samo SUD NA OSNOVU SUĐENJA utvrđuje nečiju krivicu, a ne ni državni tužilac ni direktor policije ni Bogdanović ni bilo koji drugi političar – to pravo koje imamo svi zove se pretpostavka nevinosti, koja je ugrađena u temelje savremene civilizacije.
Izjava poslanika Bogdanovića je još jedna demonstracija neprihvatanja vladavine prava od strane dijela vladajuće elite. U fazi pregovora o pristupanju EU, kada se dokazuje privrženost evropskim vrijednostima, ovakve poruke ne samo da su suprotne pravnom poretku — nego su i politički štetne za evropsku budućnost Crne Gore.
Nova.rsKakav god da je ovaj režim, posledica je nekažnjenog državog udara i moji glavni politički neprijatelji ostaju Koštunica i njegova klerofašistička pučistička hunta, koji su samo vrh ledenog brega beogradske parazitske čaršije, kaže za Nova.rs Svetislav Basara.
Za svoj dar i veličinu moraš platiti krvlju. Na te reči Pavela Florenskog, nimalo slučajno, podseća književnik Svetislav Basara u novom romanu “Đinđić: memoari s onu stranu groba“. U ovom romanesknom delu Basara je želeo da ukaže na to da se “u farsičnoj zemlji Srbiji dogodila istinska tragedija”.
I o ovoj, oštroj satiri o atentatu na Zorana Đinđića, o posledicama vladavine njegovih političkih naslednika, slobodi, sadašnjim vlastodršcima, o usudu Srbije onda, sad a možda i zanavek pisac Svetislav Basara govori za Nova.rs.
Iako ste i ranije pisali “u ime” onih koji više nisu među živima, pa i o Zoranu Đinđiću, koliko je bilo teško staviti se “u kožu” čoveka kog ste poznavali i voleli?
– Onoliko teško koliko je teško, ako je uopšte teško, savladati otpor jezičkog materijala i pisati o bilo kome i bilo čemu. Đinđić iz romana je konstrukt, podjednako fiktivan lik kao, recimo, lik Stojkovića. Mnogo je teži posao bio fikcionalizovati i ugurati u prozu “negativce”, stvarne, drljave, beznačajne, društveno toksične, uglavnom još žive ličnosti, koje su – iako stvorenja od krvi mesa (i govana) – u suštini prikaze iz kolektivne pseudomitologije.
“Da apsolutno nisam u stanju da činim zlo shvatio sam 7. ili 8. oktobra 2000. kada je po svim parametrima trebalo da činim zlo, kada bi činiti zlo značilo činiti uslugu dobrom”, ispoveda se nekadašnji premijer. Prekaljeni junak vaših ranijih romana Stojković u ovom savetuje Đinđića i poziva se na reči Sen-Žista kako revolucionar koji ne pobije sve svoje neprijatelje kopa sebi grob. Da li bi sve bilo drugačije, da je mogao da čini zlo?
– Možda bi bilo malo bolje, mada sumnjam, više puta se pokazalo da naše društvo nema kapacitet za “bolje”. Ali za Đinđića je bilo bolje što nije činio zlo. Pre ili kasnije bi svakako umro, ali jedna je stvar umreti a ne činiti zlo, sasvim je druga činiti zlo i tim zlom čitave generacije napraviti saučesnicima zla. Pokušaću da to objasnim sa budističke tačke gledišta. Postoji fenomen koji se zove “kolektivna karma”. Obično se u budizmu smatra da karmičke posledice loših dela snosi samo počinilac, ali postoji jedna škola budizma koja naučava da te posledice snose i kolektivi koji nisu direktno umešani u nepočinstvo, koji ga se možda i gnušaju, ali su pasivnošću doprineli da se zločin dogodi. Mislim da se upravo to događalo između 2001. i 2003. Srbija je dobila ono što je svojom agresivnom pasivnošću (nije oksimoron) zaslužila i tek će dobijati. Propustiti takvu šansu za uljuđivanje društva i institucionalizaciju razvaljene države kakva se, ponajpre Đinđićevim i naporima još nekolicine saradnika, nakratko bila ukazala od 2001. do 2003, znači izgubiti pravo na sledeću i to za veoma, veoma dug period, možda i zauvek.
Onaj ko ne razume Guču, ne razume Srbiju. Onaj ko vidi samo Beograd, vara se jer je to šarena laža, izlog, sugerišu Đinđiću. Mislite li da je zaista neophodno da se “razumete” u Guču, inače je propast neminovna?
– Dobro pitanje. Ali imajte na umu da je sve manja razlika između Guče i Beograda. Sad se već uz zrno soli može reći: ko hoće da razume Guču, neka prošeta Beogradom. Inače o fenomenu “gučijanizacije” Srbije pisao sam još sredinom osamdesetih, u osvit “buđenja naroda”. Već mi je tada bilo jasno – doduše maglovito – da je započeo kontrainicijacijski proces u kom se kultivisanost i urbanost neće širiti iz prestonice u dubinu unutrašnjosti – dakle iz centra ka periferiji – nego će provincija, tj. periferija zagospodariti centrom. Taj proces je sada završen. Šeling je taj proces opisao kao put u sveobuhvatnu propast. Kojim tačno rečima, mrzi me sad da tražim po knjizi “Rasprava o slobodi”, a nema ni potrebe, dovoljno je pogledati kroz prozor.
Krilatica, tada puštena u opticaj, kaže glavni junak, bila je: “Ko ne pljune Đinđića, taj nije Srbin”. A jeste li vi bili svesni da je Đinđić Vladom Srbije, kako se ukazuje u knjizi, predsedavao na premijerskoj električnoj stolici? Da, dakle, nije bilo spasa?
– Ne. Pojma nisam imao šta se sprema. Nekoliko dana posle 5. oktobra isključio sam se iz politike, vratio se književnim poslovima, koje nikad nisam ni napuštao. Onda sam 2001. otišao na Kipar, koji je 2.000 kilometara daleko. Zašto pominjem razdaljinu? Zato što, ako se udaljite dvadesetak kilometara od centra, pojma nemate šta se u kuva u beogradskom karakazanu.
Kompletnu priču sam saznao – bolje upotrebiti trajni glagolski oblik “saznavao” – tek posle povratka sa Kipra, mada sam na Kipru saznao da je Đinđić ubijen sat i po pre nego što su to saznali građani Srbije. To mu, valjda, dođe obaveštavanje javnosti po julijanskom kalendaru. Jad i beda društva koje ima smelosti da ubije reformatora, a nema hrabrosti da objavi da je ubijen.
“Da je moj politički projekat uspeo – što je apsurdna pretpostavka – da su građani Srbije iskoračili u slobodu – još apsurdnija – i prihvatili odgovornost, otvorile bi im se oči, uvideli bi da su otac nacije (Ćosić), i nacionalni legalista (Koštunica) najobičnije prdonje, vašarski mađioničari, sitni prevaranti, ulični dileri nacionalnog opijuma”, svedoči Đinđić. Sručili ste se u romanu i na Tadića, Tijanića i ine. A zašto nema današnjih vlastodržaca za koje ste u prošlom razgovoru za Nova.rs rekli da su posledica neprekinutog niza problema koje je Đinđić pokušao da razreši i zbog toga bio javno streljan?
– Više puta sam to objašnjavao, mislim da ste me i vi to pitali u nekom od prethodnih intervjua, svejedno, ponoviću: “vlastodržaca” nema iz dva razloga. Prvi razlog: nisu bili umešani u zaveru za ubistvo Đinđića; razlog drugi: zato što su posledica. Postavimo to ovako: ako, daleko bilo, neko oboli od raka pluća, nije se razboleo zato što je loše sreće ili po nekoj nepravdi, nego zato što je pedeset godina pušio četiri paklice cigareta dnevno. Da nije pušio – da je uklonio uzrok – ne bi se razboleo. Ako se ne ukloni uzrok, posledice će uvek biti iste i s vremenom bivati sve gore. Inače, tih posledica nije moralo biti. Da se, u vreme kad su pučisti počeli uklanjati tragove zločina, ispred skupštine okupilo 350.000 ljudi sa jednim jedinim zahtevom – “istražite političku pozadinu ubistva Zorana Đinđića” – stvari bi možda krenule drugačijim tokom. Kažem “možda” jer je u Srbiji jako teško da bilo šta krene dobrim tokom. Kakav god da je ovaj režim, on je posledica nekažnjenog državog udara i moji glavni politički neprijatelji ostaju Koštunica i njegova klerofašistička pučistička hunta, koji su samo vrh ledenog brega beogradske parazitske čaršije i raznoraznih bezbednosnih zajednica. “Vlastodržaca”, nadalje, nema jer kako ja to vidim nema nikakvog smisla pljuckati pod vlastodržačke prozore; jedino što bi imalo smisla bilo bi delovati, politički se organizovati i strpljivo menjati političku realnost, raditi na demontaži uzroka a ne povremeno protestovati protiv realnosti i posledica uzroka. Osim toga, pretpostavljam da u Srbiji nema budaletine koja očekuje da ja – da bih pokazao “protivljenje” režimu i izbegao opasnost da me Olja Bećković uturi u “Utisak nedelje” – natučem šajkaču na glavu i dođem na studentski Vidovdanski sabor da pod Wagnerovim barjakom slušam ljotićevsko-moljevićevska baljezganja Mila Lompara.
Nije bitna sloboda, bitan je proces oslobađanja jer sloboda je, kako se to “čuje” od Hegela, sama po sebi ništa. A šta koči taj proces?
– Sloboda nije trajno stanje, kao što ni život nije trajno stanje. Ostavićemo po strani metafizički koncept slobode kao isuviše komplikovan i nebitan za našu priču. Govorimo o slobodi ličnosti. Glavna – kako vi kažete “kočnica” – beskonačnog procesa oslobađanja ličnosti je kolektivizam, utopljenost u masu, ušuškanost u “sigurnost štale”, koja ima svoje udobne, ali i mračne strane. Sloboda, to zvuči gordo, kao u rodoljubivim pesmuljcima, ali sloboda zahteva samodisciplinu, napor i ima svoju cenu. Da bi se bilo slobodnim mora se rizikovati, preuzimati odgovornost, ponekad se mora – tek bi se kod nas moralo – umesto starim, utabanim stazama grešnika, krenuti stranputicama preispunjenim opasnostima.
To je, ukratko, bila Đinđićeva politička ideja: raščarati društvo, stvoriti ambijent u kom će se ljudi trgnuti iz vekovne ogorčenosti i osloboditi svoje potencijale. Statistika nam govori da je 94 zarez nešto procenata građana Srbije u Đinđiću videlo još jednog od voždova koji treba da reši sve njihove probleme, pa kad su videli da od njih očekuje da to samo učine, okrenuli su mu leđa. Nedugo potom Đinđiću su pucali u leđa.
Ako su onomad, u vreme Đinđića, tokovi novca u Srbiji pripadali slivu Mrtvog mora kako je danas? I kako to da svaka svinjarija, koja je u Srbiji zasnovana na gvozdenoj logici, ne biva kažnjavana?
– Otkuda tolika opsednutost tokovima novca, gde je interesovanje za tokove naopakih političkih ideja, glavnih uzroka nejasnih tokova novca i nekažnjavanja svinjarija. Pitate: Kako je danas s tokovima novca? Odgovor: Onako kako je ovde oduvek bilo. Pitate: Zašto se svinjarije ne kažnjavaju? Zato što se u Srbiji svinjarije nikad ne kažnjavaju, što nikad nisu bile kažnjavane, što su nekažnjeni prošli i politički pozadinci streljanja Zorana Đinđića. Da li zaista mislite – ili to pitate čaršijskog ogleda radi – da će u državi čiji je premijer nekažnjeno usred bela dana ubijen pred vratima – svinjarije manjeg stepena ikada biti kažnjavane.
“Prevareni muž uvek poslednji sazna da je prevaren, ubijeni kralj/ predsednik/ novinar/ premijer sazna da će biti ubijen tek u trenutku egzekucije”. Đinđić priznaje kako bi, da je imao vremena da izgovori poslednje reči, rekao samo – no comment. A vi?
– Mislite: šta bih rekao da sam ja ubijen. Možda nešto ovako: Čuvajte mi Jugoslaviju.
Delite li sud da je mit o dve Srbije, jednoj radikalskoj, poludivljoj, smrdljivoj, kradljivoj, krvoločnoj, rusofilskoj i tzv. Drugoj, građanskoj, uljuđenoj, kultivisanoj, demokratičnoj, evropocentričnoj lažan kao i svi srpski mitovi?
– Zašto bih ga delio? Ja sam to napisao i tako i mislim. Ova prva Srbija je zaista takva kakvom sam je opisao, ova druga je u pogledu stajlinga, opšte obrazovanosti i uljuđenosti vidljivo “bolja”, ali obe su kolektivističke, mentalitetski su vrlo slične.
Najbolji izbor je nemati nikakav izbor. Najgori izbor su parlamentarni izbori. Ovaj narod je izgubio pravo na slobodne izbore jer uvek izabere najgore, navodi se u knjizi. U svetlu najava raspisivanja izbora za leto, “smeši” li nam se isti scenario? I dokle će Vučić biti tu gde jeste?
– “Ovaj narod je izgubio pravo na slobodne izbore jer uvek izabere najgore”- ova mi je baš bila ka vladičina. Jeste to rečenica iz fikcionalnog dela, ali pogledajmo malo faktografiju: U Srbiji je najbolje, najuređenije i ekonomski najstabilnije bilo u socijalizmu, dakle u vreme kad nije bilo slobodnih izbora. Čim je – doduše na silu boga – uveden višepartijski sistem i mogućnost izbora, narod je izabrao najorganizovanije od najgorih. I to plebiscitarno. Kao da je zaboravljeno da je bilo i gorih izbora. Ne znam zašto bi sledeći izbori – ko god na njima pobedio – bio izuzetak od dvestaikusurgodišnjeg pravila.
Čini mi se da ste me i u prošlom intervjuu pitali “dokle će Vučić biti tu gde jeste”. Ako se dobro sećam odgovor na to pitanje je poslužio kao naslov čitavog intervjua, ne mogu sad da ga se setim od reči do reči, ali mislim da bih i sada isto odgovorio.
Znate šta, dolazim (istina u šali) u napast da pomislim da ćete mi pitanje “dokle će Vučić biti tu gde jeste” – postavljati sve dok jednog dana ne odgovorim: “Do večeras”.
Preveliki zločini ne mogu se ispričati kao tragične priče, u tu svrhu primerenija je lakrdija ili čak vic, bar tako misli Žižek. Čini se da ste, pišući roman “Đinđić: memoari s onu stranu groba”, posegli upravo za tim…
– Žižek je sasvim u pravu. Đinđićevo ubistvo – koje ja, ne bez razloga, zovem “masovnim” – prevelik je zločin. De Mestr – koga se Žižek kao levičar verovatno užasava – napisao je nešto još primenjivije za tu stvar, citiraću po sećanju: “Pojedinci ponekad počine toliko velikih zločina zbog koga njihovi narodi stolećima ispaštaju”.
Da ne dužim. Đinđićevo ubistvo je tragedija u najdoslovnijem antičkom smislu. Ali pogledajmo ko ubija Đinđića: to je koalicija kmetova Simana, seoskih lakrdijaša, dilera nacionalnog opijuma, dilera kokaina, kurvi sa Ibarske magistrale, lopuža i protuva. Rezultat: lična tragedija i krvava kolektivna lakrdija.
Đinđić – dve i po godine premijer – glineni golub sa doktoratom iz filozofije – obnašao vlast bez ikakve stvarne vlasti, uprkos tome uspeo da praktično goloruk, na silu boga, na mišiće, ponekad i na prevaru, pomalo pomeri stvari s mrtve tačke. Da li su ostali neki tragovi?
– Vrlo malo, gotovo ništa, u stvari ama baš ništa. To što Đinđić nije imao nikakvu stvarnu vlast, ne znači da snagom volje i danonoćnim radom nije uspeo da neke stvari pomeri s mrtve tačke. Donekle je vratio stvari u regularne tokove, meni je, recimo, na nekom prijemu žestoko zamerio što javno pušim švercovani “marlboro” bez akcizne markice. Ja sam, naravno, nastavio da pušim švercovani (američki) “marlboro” jer je bolji od domaćeg, ali mu ništa nisam zamerio, shvatio sam poentu. Mnogi su mu, međutim, zamerili kad im je uskratio pravo na nešto na šta nisu imali prava ili su to pravo mogli steći samo na tenderu. I šta su takvi – iako ne svi – uradili? Pridružili su se seoskom antičkom horu medijskog uvoda u Đinđićevo streljanje.
Priznaje Đinđić, na koncu, da nikom ništa ne zamera, ni mršenje konaca, ni ubistvo. A šta vi kome zamerate, posle svega?
– Gotovo ništa gotovo nikome. Sloboda o kojoj smo napred govorili podrazumeva spoznaju smisla nužnosti. Nužnost nije sama po sebi nužna, nesloboda je čini nužnom.
Vidite li ikada mogućnost da Srbija bude normalna zemlja ukoliko se, kako je to sugerisao Đinđić, prene iz sna o veličini?
– Mogućnost vidim. Tu je, na dohvat ruke! Svi izlazi iz ovog ćorsokaka širom su otvoreni. Ne vidim nikog da pruža ruku, niti vidim da iko hoće da izađe. Manje više svi bi da sve ostane isto, ali da bude “normalno” i da nema korupcije. To tako ne ide. To je politička filozofija kmeta Simana. Mogućnost o kojoj ovde govorimo ne radi kao lutrija, na osnovu zakona verovatnoće, koji kaže: samo li budete redovno uplaćivali tikete, jednoga dana – na koji doduše možete čekati i nekoliko hiljada godina – sigurno ćete dobiti “sedmicu”.
Ne, ne vidim tu mogućnost. Bar ne u doglednom vremenu.
,,Broj napada na novinare i novinarke kontinuirano zabrinjava, ali još više izostanak djelotvornih reakcija nadležnih organa. Uz to, nasilje, prijetnje i kampanje diskreditacije su već dio svakodnevnice, a svojim postupanjem legitimišu ih upravo nosioci vlasti, koji u demokratskim društvima moraju biti garant slobode medija i brana njenom ugrožavanju. Tokom prošle godine zabilježena su rekordna 33 napada na novinare i novinarke, dok je od početka 2026. evidentirano devet takvih slučajeva”, kazala je Zvicer.
CGO, naglašava ona, posebno problematizuje praksu pokretanja istraga koje počivaju na slabim i nedovoljno utemeljenim osnovama, ali proizvode ozbiljne posljedice po medije i njihove urednike.
,,Primjeri iz prethodnog perioda pokazuju kako se kroz nedovoljno obrazložene naredbe za istragu otvara prostor za pozivanje urednika na saslušanja i indirektan pritisak na uređivačku politiku. Takvi postupci, čak i kada formalno ostaju u okvirima zakona, imaju jasan efekat zastrašivanja i disciplinovanja medijske zajednice. U tim situacijama briše se granica između legitimnog javnog interesa i selektivnog institucionalnog djelovanja, čime se stvara ambijent u kojem novinari ne rade pod zaštitom sistema, već pod njegovim nadzorom i pritiskom”, istakla je Zvicer.
Prema njenim riječima CGO ističe da, u kontekstu evropskih integracija, ovakvo stanje dobija dodatnu težinu.
,,Sloboda medija je jedno od mjerila napretka u okviru procesa pristupanja Evropskoj uniji, posebno u poglavljima koja se odnose na vladavinu prava, a praksa ukazuje na stagnaciju, pa i nazadovanje u oblasti slobode medija. Upravo kontinuirani pritisci na medije, izostanak efikasnih istraga napada na novinare i problematični institucionalni pristupi direktno utiču i na procjenu spremnosti Crne Gore za dalje korake u pregovorima”, napominje Zvicer..
Istovremeno, dodaje ona, medijska scena opterećena je unutrašnjim konfliktima, padom profesionalnih standarda i sve izraženijom instrumentalizacijom informacija.
,,U takvom ambijentu, javni interes se često potiskuje u korist političkih i ekonomskih obračuna, dok građani ostaju uskraćeni za pouzdane informacije”, ocijenila je Zvicer..
Ona je posebno istakla da ne treba zanemariti ni ekonomski okvir.
,,Finansijska nestabilnost i zavisnost od centara moći dodatno slabe nezavisnost redakcija i čine ih ranjivim na spoljne uticaje. Svjetski dan slobode medija ne treba da bude samo podsjetnik na sistemske probleme u ovoj oblasti u Crnoj Gori, već i prilika za poziv da se istakne neophodnost da se obezbijedi da sve istrage koje se tiču ili uključuju medije budu zasnovane na čvrstim i transparentnim osnovama, uz sprječavanje zastrašivanja novinara i novinarki, urednika i urednica. Takođe, potrebno je osigurati i efikasne istrage napada na novinare i insistirati na profesionalnim standardima koji su temelj povjerenja javnosti. Slobodni mediji nijesu privilegija, već temelj demokratskog poretka, a u Crnoj Gori taj temelj je i dalje urušen”, zaključila je Zvicer.
Protiv bivšeg vršioca dužnosti direktora Agencije za sprečavanje korupcije i sadašnjeg pomoćnika direktora u Sektoru za kontrolu javnih funkcionera, političkih subjekata i izbornih kampanja, Dušana Drakića, u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici formiran je predmet povodom krivičnih prijava za sumnju na zloupotrebu službenog položaja.
Prema saznanjima portala ETV, protiv Drakića je podneseno više krivičnih prijava, a tužilaštvo je potvrdilo da je predmet formiran i da je u fazi izviđaja.
„Obavještavamo vas da je navedenim povodom u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici formiran predmet. Predmet se nalazi u postupku izviđaja i u istom se preduzimaju sve zakonom predviđene mjere i radnje. Radi zaštite interesa postupka, za sada ne možemo saopštiti više detalja“, naveli su iz ODT-a za Portal ETV.
ODT nije odgovorilo kada je predmet formiran, niti da li su saslušani podnosioci prijava ili prijavljeno lice.
Portal ETV uputio je ODT-u sljedeća pitanja:
Da li je u Osnovnom državnom tužilaštvu formiran predmet protiv Dušana Drakića (ASK) povodom podnesenih krivičnih prijava za sumnju na zloupotrebu službenog položaja?
Kada je predmet formiran?
U kojoj fazi se trenutno nalazi postupanje tužilaštva?
Da li su do sada preduzete izviđajne ili druge procesne radnje i, ukoliko jesu, koje konkretno?
Da li su saslušani podnosioci prijava i prijavljeno lice?
Da li je od drugih institucija zatražena dokumentacija ili dodatna obavještenja u vezi sa predmetom?
Kako saznaje Portal ETV, protiv Drakića je podneseno više krivičnih prijava zbog sumnje na zloupotrebu službenog položaja.
Nakon nedavne smjene sa mjesta vršioca dužnosti direktora Agencije za sprečavanje korupcije, Drakić je raspoređen na poziciju pomoćnika direktora u Sektoru za kontrolu javnih funkcionera, političkih subjekata i izbornih kampanja.
Protiv njega su, kako saznaje Portal ETV, za vrijeme njegovog v.d mandata direktora ASK-a podnijete prijave za period kada je bio načelnik Odsjeka za finansiranje političkih subjekata i izbornih kampanja. U prijavama se izražava sumnja da je omogućio da se ne pokreću prekršajni postupci protiv pojedinih političkih partija, iako su bile utvrđene nepravilnosti u njihovom radu.
Prema navodima iz prijava, pojedine političke partije nijesu poštovale Zakon o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja, a Drakić, kao tadašnji načelnik, nije dostavljao predmete odjeljenju nadležnom za pokretanje prekršajnih postupaka, čime je, navodno, onemogućeno procesuiranje tih slučajeva.
Kao načelnik, bio je zadužen za izradu izvještaja koji su sadržali podatke o obavezama političkih partija tokom izbornog procesa — da li su ih ispunile i da li su to učinile u zakonskom roku. U slučajevima kada obaveze nijesu bile ispunjene ili nijesu bile ispunjene na vrijeme, postojala je zakonska obaveza da se predmeti proslijede radi pokretanja prekršajnih postupaka, za koje su predviđene značajne novčane kazne.
Prema najnovijim podacima, koje je objavio Eurostat, Crna Gora se nalazi među deset zemalja Evrope sa najvećom stopom ubistava. Litvanija ima 2,63 ubistva na 100.000 stanovnika, Letonija 2,4, Turska (2,27), Crna Gora (1,92), Estonija (1,82), Island (1.82), Finska (1.78), a Albanija 1,71.
Prema Eurostatu, u 2024. godini u Evropskoj uniji zabilježena su 3.953 namjerna ubistva, što je blagi rast od jedan odsto u odnosu na 2023, odnosno 56 više krivičnih djela evidentiranih od strane policije. U poređenju sa 2014, kada je zabilježeno 4.448 namjernih ubistava, broj ovih krivičnih djela smanjen je za 11 odsto.
Tokom perioda 2014–2024, broj namjernih ubistava je varirao. Najviši nivo zabilježen je 2015. godine, sa 4.616 prijavljenih slučajeva. Od 2016. nadalje trend je bio opadajući, dostižući 3.735 slučajeva u 2019. godini. U 2020. ovaj pad je prekinut i broj ubistava je blago porastao na 3.820, prije nego što je ponovo opao na najniži nivo u seriji 2021. godine, sa 3.645 slučajeva.
Nakon 2021, trend se preokreće, uz rast svake godine – sa 3.838 slučajeva u 2022, na 3.897 u 2023. i 3.953 u 2024. Uprkos ovom nedavnom rastu, nivo iz 2024. ostaje niži od vrhunca sredinom decenije, oko 14 odsto manje nego 2015.
Ukupno gledano, rang-lista pokazuje da su najviše stope ubistava na 100.000 stanovnika koncentrisane u baltičkim zemljama i nekim balkanskim državama. U baltičkim zemljama, poput Litvanije, Letonije i Estonije, više stope povezane su sa istorijskim i društvenim faktorima, kao što su nasljeđe postsovjetske tranzicije, visoka potrošnja alkohola, porodični i lični sukobi, te društvene nejednakosti.
Manji broj stanovnika takođe znači da relativno mali broj slučajeva ima veći uticaj na stopu po 100.000 stanovnika, prema izvještajima SZO, OECD-a i Kancelarije Ujedinjenih nacija za droge i kriminal, koja je objavila globalne studije o ubistvima.
Turska, treća na listi sa 2,27 ubistava na 100.000 stanovnika, predstavlja poseban slučaj zbog velike populacije i unutrašnjih društvenih, političkih i regionalnih faktora. Relativno visok nivo povezan je sa porodičnim nasiljem, ličnim sukobima, regionalnim nejednakostima, kao i uticajem organizovanog kriminala u pojedinim područjima, prema globalnim izvještajima.
Na Balkanu, koji obuhvata Crnu Goru, Albaniju, Sjevernu Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, viši nivoi su više povezani sa faktorima poput ličnih, imovinskih i porodičnih sukoba, krvne osvete, cirkulacije oružja, slabosti u sprovođenju zakona i uticaja organizovanog kriminala u nekim oblastima. Nakon Crne Gore i Albanije slijede Kosovo (1,57 za 2020, posljednji dostupni podaci), Sjeverna Makedonija (1,1), a najnižu stopu ima Srbija (0,8).
Finska može biti najsrećnija zemlja na svijetu prema Izvještaju o svjetskoj sreći, ali to ne isključuje postojanje specifičnih društvenih problema koji se odražavaju u statistici nasilja, svrstavajući je među prvih deset. Prema Evropskom institutu za rodnu ravnopravnost, za Finsku relativno viši nivo nije povezan sa opštom nesigurnošću u javnim prostorima, već više sa strukturom ubistava. Studije i podaci pokazuju da je veliki dio slučajeva povezan sa međuljudskim, porodičnim ili nasiljem među poznanicima, često uz prisustvo alkohola.
Za Island, kao malu zemlju, ograničen broj slučajeva može značajno povećati stopu po 100.000 stanovnika iz godine u godinu. Iako se Island u 2024. godini nalazi više na rang-listi, i dalje spada među najsigurnije i najmirnije zemlje na svijetu prema međunarodnim indeksima.
U srednjoj grupi nalaze se zemlje poput Belgije, Francuske, Bugarske, Slovačke i Hrvatske, gdje su stope ubistava iznad ili blizu 1 na 100.000 stanovnika. U tim zemljama slučajevi su više povezani sa urbanim kriminalom, porodičnim nasiljem, društvenim tenzijama i, u nekim slučajevima, uticajem organizovanog kriminala ili mreža trgovine.
Na dnu rang-liste nalaze se zemlje poput Italije, Švajcarske, Luksemburga, Holandije, Češke, Portugala i Poljske, gdje su stope ispod 0,7 na 100.000 stanovnika. Ove zemlje obično karakterišu stabilnije institucije, efikasnije sprovođenje zakona, stroža kontrola oružja, razvijeniji socijalni sistemi i ranija intervencija u porodičnim ili društvenim sukobima.
Organizacije su poručile da smatraju neprihvatljivim održavanje događaja na kojem učestvuje političar čije djelovanje već godinama izaziva značajne kontroverze u Bosni i Hercegovini. Posebno su ukazale na optužbe koje se odnose na podrivanje državnih institucija i negiranje genocida
Nevladine organizacije iz Sjedinjenih Američkih Država – JednaBiH, JaBiH i MidwestBiH – protestovale su zbog gostovanja Milorada Dodika na Univerzitetu Judson u Čikagu, kao i zbog organizacije događaja World Leaders Forum, tokom kojeg je Dodiku dodijeljena nagrada za demokratiju.
Na protestu su učesnici nosili transparente sa porukama u kojima su oštro kritikovali ovu odluku, optužujući univerzitet da je pružio prostor osobama koje, kako navode, negiraju genocid i suočavaju se s ozbiljnim optužbama. Između ostalog, na jednom je bilo ispisano “Univerzitet Judson je prodao Isusa Hrista srpskom lobiju pružajući gostoprimstvo dvojici kriminalaca i negatora genocida Miloradu Dodiku i Rodu Blagojevichu”.
U ranijem zajedničkom saopštenju, organizacije su poručile da smatraju neprihvatljivim održavanje događaja na kojem učestvuje političar čije djelovanje već godinama izaziva značajne kontroverze u Bosni i Hercegovini. Posebno su ukazale na optužbe koje se odnose na podrivanje državnih institucija i negiranje genocida, naglašavajući da takvi nastupi mogu relativizovati političku odgovornost i poslati problematične poruke međunarodnoj javnosti.
Dodatnu zabrinutost izazvali su navodi da su pojedinim građanima, koji su ranije kupili ulaznice, iste naknadno otkazane uz obrazloženje ograničenog kapaciteta, iako su u isto vrijeme oglašavana nova slobodna mjesta. Prema riječima organizacija, takva praksa otvara ozbiljna pitanja transparentnosti i mogućeg selektivnog pristupa.
Kako su istakli, ovakve okolnosti bude sumnju da je riječ o ciljanoj selekciji učesnika, posebno onih koji bi mogli postavljati pitanja o političkoj odgovornosti, antiustavnom djelovanju i kontinuiranom narušavanju Dejtonskog mirovnog sporazuma.
U saopštenju se dalje navodi da ovakvi postupci mogu predstavljati narušavanje principa slobode govora i prava na javno propitivanje, naročito jer se događaj održava u okviru obrazovne institucije koja bi trebalo da bude prostor otvorenog dijaloga i razmjene mišljenja. Organizacije su upozorile i na širi kontekst, ističući da ovakvi događaji mogu doprinijeti normalizaciji spornih političkih narativa na međunarodnoj sceni.
Povodom cijelog slučaja, sinoć su organizovana dodatna okupljanja na kojima su učesnici ponovili svoje zahtjeve i izrazili nezadovoljstvo odlukom organizatora da Dodiku omoguće javni nastup i uruče priznanje. Poručeno je da akademske institucije ne bi smjele biti platforma za promociju političara čije djelovanje izaziva duboke podjele.
Tokom večeri naglašeno je da će organizacije nastaviti sa aktivnostima usmjerenim na zagovaranje odgovornosti i informisanje američke javnosti o političkim prilikama u Bosni i Hercegovini. Istaknuto je da borba protiv negiranja genocida i podrivanja državnih institucija mora ostati prioritet i izvan granica zemlje.
Na kraju, učesnici su zaključili da će i u narednom periodu pratiti slične događaje i reagovati na sve pokušaje, kako navode, legitimizacije spornih političkih aktera na međunarodnoj sceni.
PODGORIČANKA NASTAVLJA BITKU SA CRNOGORSKIM INSTITUCIJAMA ZA PRAVA SVOJE DJEVOJČICE
Samo tužilaštvo gluvo na snimak koji svi drugi jasno čuju?!
Na snimku se nedvosmisleno čuje kako govori „moram da reagujem i da mu uzmem koprivu“, pa ona govori „au, au“ i opisuje da je otac tuče koprivom. Taj snimak je bio dostupan javnosti i ogroman broj građana je potvrdio što se na njemu jasno čuje – jedino tužilaštvo tvrdi da to nije dokaz, te dodatno tvrdi da je snimak nejasan i nečujan. Ponovo. Sinhronizovano odbacivanje krivičnih prijava po ovom pitanju. Postavlja se ozbiljno pitanje da li je problem u njihovom sluhu, tehničkoj opremi ili u nečemu trećem – odnosno u subjektivnom postupanju – kazala je Podgoričanka za Portal ETV
Slučaj Podgoričanke koja godinama vodi bitku s crnogorskim institucijama u pokušajima da dokaže da je njena djevojčica bila izložena fizičkom nasilju tokom boravka kod svoga oca, zbog čega ona, od februara prošle godine odbija da mu je preda, najilustrativniji je primjer ne samo nezainteresovanosti onih koji bi trebalo da brinu o pravima đeteta i mogućeg uticaja na donosioce odluka, već i odmazde jedne žene.
Sud je ovu mladu ženu u oktobru prošle godine poslao u zatvor, iako je bila u sedmom mjesecu rizične trudnoće?! A onda, čak u dva navrata, dok je ona bila u zatvorskoj ćeliji, pokušali su da dijete silom pedaju ocu?! Djevojčicu su institucije izložile neprihvatljivom stresu i šoku – prvo tako što su joj majku poslali u zatvor, a onda nju probali da prisile da ide kod oca. Dijete je plakalo, vrisklao, ponavljalo da ne želi da bude sa njim… Ali, državni činovnici nijesu imali milosti – njene suze i vriska ih nijesu doticali. I probali su i drugi put da je privole da ide sa ocem. Uzalud.
„PAPIR“ JAČI OD SUZA
Sutkinja, sudski izvršilac, socijalna radnica zaslijepljeni ratom koji vode sa majkom djevojčice, koju je sutkinja trudnu smjestila u zatvor, pokušali su sve da dijete otmu od majke. Dijete koje tvrdi da ga otac tuče?!
I da nema zakonskih prepreka, ili bolje reći da nije bilo babe djevojčice koja je oba puta dovela na primopredaju i koja je svjedočila odbijanju djevojčice da ide sa ocem, državni činovnici bi u djelo sproveli svoj naum. Jer, dječije suze, vrsici i zapomaganje za naše institucije nemaju snagu kao neki papir na kojem je ispisana njihova odluka.
Po izlasku iz zatvora, pošto je to naložilo Ministarstvo pravde, Podgoričanka je podnijela krivične prijave zbog nehumanog postupanja prema njenoj djevojčici.
I to je samo djelić drame koju ova mlada žena i njena djevojčica doživljavaju od crnogorskih institucija.
Pa su tako crnogorski tužioci ostali gluvi na audio snimak na kojem se jasno čuje da je otac djevojčicu „vaspitavao“ koprivom?!
Komentari na društvenim mrežama
GLUVI NA SNIMAK
Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici nedavno je odbacilo kao neosnovanu tužbu Podgoričanke protiv bliskog rođaka njenog bivšeg muža, za kojega tvrdi da je dao lažan iskaz u namjeri da ga zaštiti.
Ona je prije dva dana uputila pritužbu Višem državnom tužilaštvu na ovu odluku ističući da je „zasnovana na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, selektivnoj ocjeni dokaza, pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji i očiglednom zanemarivanju činjenice da se predmet ne može posmatrati izolovano od osnovnog događaja — prijave nasilja nad maloljetnim djetetom“.
Smatra da je tužilaštvo „predmet pogrešno svelo na pitanje da li je XX subjektivno ‘imao utisak’ da XY nije tukao dijete, umjesto da ocijeni ono što je pravno odlučno: da li je lice koje je bilo prisutno i jasno govori na snimku dostupnom i javnosti da XY tuče Y, i da li je takvim iskazom objektivno umanjivalo, relativizovalo ili prikrivalo nasilje nad maloljetnim djetetom – što jeste“.
– Tužilaštvo nije razgraničilo šta je XX neposredno čuo, šta je vidio, šta mu je neko rekao, a šta je sam zaključio. Takvo razgraničenje bilo je obavezno, jer se radi o iskazu datom u postupku povodom nasilja nad djetetom. Umjesto toga, tužilaštvo je prihvatilo njegovo naknadno objašnjenje kao dovoljan osnov za odbacivanje prijave, bez stvarne provjere motiva, interesa i odnosa svjedoka prema osumnjičenom. XX je blizak srodnik XY. To nije sporedna okolnost, već direktno relevantna činjenica za ocjenu vjerodostojnosti njegovog iskaza – upozorila je ona.
Posebno je naglasila da je snimak jasan i razumljiv, uz podsjećanje da je „čitava javnost imala mogućnost da čuje sadržaj snimka, a samo Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici isti, iz razloga poznatih tom organu, navodno nije dovoljno jasan“.
ZANEMARENA PRAVA ĐETETA
Kategorična je i da „tužilaštvo nije smjelo da pitanje snimka posmatra kroz prizmu člana 173 Krivičnog zakonika Crne Gore na način koji bi obesmislio dokazivanje težeg krivičnog djela“.
– Član 173 KZ CG odnosi se na neovlašćeno prisluškivanje ili snimanje razgovora, izjave ili saopštenja koji licu nijesu namijenjeni. U konkretnom slučaju, komunikacija je bila namijenjena meni, odnosno ja sam bila učesnik/adresat komunikacije, pa se ne može govoriti o neovlašćenom snimanju razgovora koji mi nije bio namijenjen. Čak i nezavisno od toga, snimak se odnosi na zaštitu maloljetnog djeteta i dokazivanje mogućeg nasilja u porodici, što je pitanje višeg javnog interesa i zaštite prava djeteta – upozorila je ona.
Podsjetila je da prava đeteta imaju prioritet u svakom postupku.
– Crna Gora je obavezana međunarodnim standardima zaštite djeteta, uključujući princip najboljeg interesa djeteta. U konkretnom slučaju tužilaštvo je postupilo suprotno tom principu, jer je dokaz koji ukazuje na nasilje nad djetetom tretiralo formalistički i restriktivno, dok je iskaz srodnika osumnjičenog prihvatilo bez potrebne kritičke provjere – istakla je u pritužbi.
Naglasila je da „tužilaštvo propustilo da ocijeni da se ovdje ne radi o običnom porodičnom nesporazumu, već o predmetu u kojem se dijete pominje kao moguća žrtva nasilja“.
Centar za socijalni rad u Podgorici(Photo: Centar za socijalni rad u Podgorici)
– U takvim predmetima tužilaštvo ne smije pasivno prihvatati odbrambene verzije srodnika osumnjičenog, već mora aktivno, hitno i temeljno provjeriti svaki dokaz koji ide u prilog zaštiti djeteta – upozorila je ona.
Uz pritužbu je dostavila Višem tužilaštvu i snimak.
ŽRTVA PROGONA
– Na snimku se nedvosmisleno čuje kako govori „moram da reagujem i da mu uzmem koprivu“, pa ona govori „au, au“ i opisuje da je otac tuče koprivom. Taj snimak je bio dostupan javnosti i ogroman broj građana je potvrdio što se na njemu jasno čuje – jedino tužilaštvo tvrdi da to nije dokaz, te dodatno tvrdi da je snimak nejasan i nečujan. Ponovo. Sinhronizovano odbacivanje krivičnih prijava po ovom pitanju. Postavlja se ozbiljno pitanje da li je problem u njihovom sluhu, tehničkoj opremi ili u nečemu trećem – odnosno u subjektivnom postupanju – kazala je Podgoričanka za Portal ETV.
Tvrdi da je tužilaštvo ignorisalo ključne dokaze i dalo prednost iskazu osobe čiji su navodi u suprotnosti sa samim snimkom i dokazima.
– Nije sprovedena adekvatna analiza snimka, niti je urađeno stručno vještačenje koje bi utvrdilo sadržaj i autentičnost. U potpunosti je zanemaren najbolji interes djeteta, iako postoje ozbiljne indicije nasilja u porodici – ogorčena je ona.
Snimak je objavila i na društvenim mrežama, a komentari pratilaca nedvosmilseno potvrđuju da se razgovor jasno čuje.
Njen bivši suprug podnio je sudu zahtjev da joj se ograniči pravo javnog obraćanja?!
Stručni tim Centra za socijalni rad u Podgorici predložio je sudu da se starateljstvo ukine Podgričanki i da brigu o đetetu preuzme otac, potpuno ignorišući psihološko vještačenje da dijete „ne pokazuje znakove emocionalne bliskosti sa ocem, već ga doživljava kao prijetnju“.
Tim nije uzeo u obzir ekspertsko mišljenje psihološkinje Radmile Stupar Đurišić,koja je nalaz uradila po nalogu suda, u novembru prošle godine, i bila decidirana da „svaki pokušaj prinudne primopredaje može dovesti do traumatskog reagovanja i pogoršanja emocionalnog stanja djeteta“.
Poezija je najljepši dar koji se prenosi čovječanstvu, ne kao “savršena” istina, već kao trag, kao lomljivi fragment unutrašnjeg iskustva koji opstaje samo ako ga neko drugi u sebi ponovo oživi. U tom smislu zbirka Susretnici Adnana Pepića predstavlja slijed unutrašnjih događaja susreta sa riječju, sa strahom, sa smrću, sa drugima i sa sobom. To su zapisi jednog trajnog unutrašnjeg stanja, poezija koja ne želi da zavede, već da śedoči. Intimistički karakter ove zbirke ne proizilazi iz ispovjednosti u užem smislu, već iz duboke autorefleksije, iz svijesti da se iskustvo ne može iscrpiti u naraciji, već samo u simbolu, u zastoju, u napuklini jezika. Poezija je svečani unutrašnji čin u kojem pjesnik svoja lična iskustva sažima upotrebom simbola u najsnažnije momente ličnih autorefleksija. Taj čin koji je do jednog trenutka bio isključivo unutrašnji, snažan i nevidljiv, kod Pepića se otjelovljuje u probljeskujućim arabeskama stiha – kratkim, preciznim, često ogoljelim. U njih je pjesnik položio sve svoje iskustvo, egzistencijalnu tjeskobu, duhovnu nemoć, strah od govora i strah od ćutanja, svijest o rani koja ne zarasta. Čak i kada poezija zvuči impersonalno, ona je prožeta dubokom ličnom dramom čak i kada je subjekt redukovan, bol ostaje puna, zgusnuta, gotovo opipljiva.
Susretnici su zbirka u kojoj se susret ne događa na spoljašnjem planu, već u unutrašnjem prostoru svijesti. To su susreti sa riječju koja boli, sa ćutanjem koje guši, sa vjerom koja posrće, sa identitetom koji se „rasipa“ i ponovo sastavlja. Pepićev lirski subjekt često je zarobljen između krajnosti – između govora i nijemosti, kretanja i mirovanja, života i smrti. Ta liminalnost, to trajno stanje „između“, daje ovoj poeziji snažan metafizički ton i približava je iskustvu mističke literature u kojoj se istina ne saopštava direktno, već kroz paradoks, negaciju i bol. Mrtvo slovo predstavlja jednu u nizu pjesama, koja u sebi kondenzuje osnovne tematske i simboličke osnove Pepićeve poetike. Već sam naslov nosi snažno, značajno opterećenje; „mrtvo slovo“ upućuje na riječ lišenu duha, na znak koji je izgubio životnu funkciju, ali i na stanje subjekta koji više ne može da se ostvari kroz jezik.
Mrtvo slovo
U grudima
Ranu satkalo
Riječ se ne nalazi na pergamentu, ona je u grudima, u centru bića đe se pretvara u ranu. Jezik nije sredstvo oslobađanja, već izvor bola. Ovđe se jasno vidi bliskost sa mističkim iskustvom negativne teologije, ono što je najdublje ne može biti iskazano, a pokušaj izgovora postaje rana. Kao kod Majstera Ekharta unutrašnja istina ne ukazuje se kao uvid, već kao stanje u kojem se svijest suočava sa sopstvenim granicama.
Nit se rasipam
Niti sazrijevam
Subjekat je „zarobljen“ u stanju potpune stagnacije. On nije u procesu, nema ni dezintegracije ni rasta. Ovo stanje podśeća na sufijsku ideju barzaha, međuprostora u kojem čovjek nije ni živ ni mrtav, ni ovđe ni tamo. To je egzistencijalni limbo u kojem svijest opstaje bez mogućnosti promjene.
Zubima se zarilo
Među bedra
Slika je snažno tjelesna, gotovo brutalna. Bol nije apstraktan, ona grize, ujeda, ponižava. Riječ (ili ćutanje) postaje zvijer koja se zabija u najranjivije mjesto. Ovđe se može povući paralela sa mistikom tijela đe duhovno iskustvo uvijek prolazi kroz fizičku patnju.
Nit da govorim
Niti da zašutim
Paradoks je ključni izraz pjesme. Govor i šutnja su jednako nemogući. Subjekat je lišen izbora, osuđen na unutrašnju blokadu. To stanje podśeća na zen-paradoks, istina se ne može izreći, ali se ne može ni prećutati. Svaki pokušaj je pogrešan, a ne-pokušaj još pogubniji.
Uhvatilo se
Poput korova
I ne shvata
Da sam mrtviji
I od njega
Korov je simbol neuništivosti, ali i besmisla. Ono što je „mrtvo slovo“, opstaje tvrdoglavije od samog subjekta. Subjekat je „mrtviji“, lišen čak i one sirove vitalnosti koju ima korov. Ovo je krajnja tačka egzistencijalne iscrpljenosti, stanje u kojem ni patnja više nema smisao.
Nit se pomjeram
Niti mirujem
Još jedan paradoks je savršeni opis unutrašnje paralize. Kretanje i mirovanje gube značenje, kao kod mistika koji tvrde da se duša u krajnjem stadijumu ne može opisati kategorijama svijeta.
Ne pušta me
Kao da sam
Posljednji čovjek
Koga ima
Da ujede
Završnica pjesme donosi snažnu eshatološku sliku, subjekt kao posljednji čovjek, izložen je besmislenom nasilju riječi koja je već mrtva. To je slika čovjeka nakon značenja, nakon nade, ali i nakon iluzije spasenja. U tom smislu, Mrtvo slovo je pjesma o krajnjoj granici ljudskog iskustva. Ona stoji u dijalogu s mističkom tradicijom od hrišćanske i sufijske do zen-misli, ali i sa savremenom egzistencijalnom poezijom, potvrđujući da Adnan Pepić ne piše da bi objasnio svijet, već da bi svijet śedočio o njegovoj unutrašnjoj pustoši. U poeziji Susretnici pustoš nije prirodni okvir, niti metafora spoljašnjeg svijeta. Ona nije ni posljedica, ni prolazna faza, ona je stanje. Mirno, gotovo neprimjetno, pustoš se u ovoj zbirci nastanjuje u jeziku, u svijesti, u samom činu bistvovanja. Ona ne dolazi naglo, ne razara spektakularno, ona se taloži, izjeda, miruje. Upravo u toj „samoći“ pustoši leži njen najveći paradoks. Pjesma Pustoš jedna je od najsažetijih, ali i najsloženijih tačaka Pepićeve poetike. U svega nekoliko stihova pjesnik uspijeva da artikuliše iskustvo unutrašnjeg bezdana koje nije odsustvo, već prisustvo – tvrdo, postojano, neuništivo.
Sebi mjesto
Napravila
Na jeziku
Pustoš ovđe ne nastaje u prostoru, već u jeziku. To je suštinski iskorak. Jezik, koji bi trebalo da bude sredstvo imenovanja, komunikacije i spasa, postaje mjesto nastanjenja pustoši. Kao i u pjesmi Mrtvo slovo, riječ ranjena, izjedena, ali i dalje prisutna. Pustoš ne ukida govor, ona ga kolonizuje. Ovđe se može povući paralela sa mističkom tradicijom u kojoj se smatra da jezik u krajnjoj tački iskustva prestaje da bude nosilac istine i postaje njena prepreka. Kod Majstera Ekharta, ali i kod sufijskih mistika poput Rumija ili Ibn Arebija, postoji ideja da je ono što je istinski spoznajno izvan jezika. Pepić ide korak dalje, kod njega van dometa riječi ne ostaje kao porazan ili prazan segment već se ispunjava pustoši. Jezik nije miran, on je izgrižen „izujedan“.
Izgrižena
Pod pepelom
Miruje
Ovđe se pustoš ne kreće, ne širi, ne napada. Ona miruje. I upravo to mirovanje čini je opasnom. Pepeo je simbol sagorjelog iskustva nečega što je nekada imalo vatru, smisao, intenzitet. Izgriženost pod pepelom sugeriše da ni sagorijevanje nije donijelo pročišćenje. Nema katarze. Ostaje „vječita“ potmulost iscrpljenosti. U mističkoj literaturi često se govori o „pustošenju duše“, mjestu đe čovjek ostaje sam sa sobom i Bogom. Međutim, kod Pepića ta pustinja više nema vertikalnu dimenziju. Ona nije prostor iskušenja koji vodi ka prosvjetljenju, već stanje trajne iscrpljenosti u kojem se ništa više ne očekuje. To je pustoš bez obećanja. Sličan ośećaj nalazimo kod T. S. Eliota u Pustoj zemlji, ali dok Eliotova pustoš ima civilizacijski, istorijski i mitološki sloj, Pepićeva pustoš je intimna, svedena, gotovo asketska. Ona nije krik (urlik), ona je odsustvo glasa. Ako je kod Eliota pustoš kriza svijeta, kod Pepića ona je kriza subjekta.
Hodajući
Spoznao sam da
Nikud ne stižem
Završni stihovi uvode suštinski egzistencijalni paradoks – kretanje bez dolaska. Koračanje, koje u mnogim tradicijama simbolizuje put, razvoj, traganje, ovđe gubi svoju svrhu. Subjekat se kreće, ali ne stiže. To nije poraz u klasičnom smislu, jer poraz pretpostavlja cilj. Ovo je stanje u kojem je sam pojam cilja ispražnjen. Ovđe se može povući paralela sa Kafkinim junacima, ali i sa Beketovim likovima koji se kreću jer nemaju šta drugo da rade. Ipak, Pepićev subjekt nije groteskan on je „poražen“, svjestan, pomiren sa spoznajom. Pustoš nije eksplozija besmisla, već njegovo mirno prihvatanje.
Važno pitanje koje ova pjesma otvara jeste da li je pustoš poraz ili stanje više svijesti. U mističkom smislu, pustoš može biti predvorje istine. U egzistencijalističkom, ona je dokaz apsurda. Kod Pepića, međutim, pustoš nije ni pobjeda ni poraz, ona je činjenica. Ona je stanje svijesti koje više ne traži izlaz, ali ni opravdanje. Društvena dimenzija pustoši ovđe je prisutna samo u tragovima. Nije društvo to koje direktno proizvodi pustoš, ali jeste ono koje ne nudi utočište. Subjekat ostaje sam, sa jezikom koji je izjedan, s korakom koji ne vodi nikuda. Pustoš je, u tom smislu, egzistencijalna, ali ne apstraktna, ona je duboko lična. Pjesma Pustoš pokazuje da Pepićeva poezija ne traži odgovore. Ona imenuje stanje. Imenovati stanje u vremenu opsesivnog tumačenja i samoopravdanja, znači usprotiviti se njegovoj banalizaciji.
U zbirci poezije Susretnici strah predstavlja svojevrsnu psihološku reakciju na prijetnju, ali to nije efermno emotivno stanje. Ono se javlja kao granica na kojoj se prelamaju unutrašnje i spoljašnje dimenzije postojanja, vidljivo i skriveno, život i njegova mogućnost prestanka. Strah je u ovoj poeziji istovremeno pokretač i destruktivni činilac, stanje koje budi i stanje koje poništava. U tom smislu, on nije suprotnost svijesti, već njen najradikalniji oblik.
Pjesma Strah otvara se slikom zatvorenog pogleda:
Ne bi oka
Da jutro donese
Na obraze
Zazidane
Jutro, tradicionalno simbol novog početka i razotkrivanja, ovđe nema kome da dođe. Obrazi su zazidani, tijelo je zatvoreno, svijet nedostupan. Oko, koje u filozofiji i religiji često simbolizuje spoznaju, ne funkcioniše. Ovo je stanje prije viđenja, ali i prije nade. Strah se javlja kao sila koja ne dopušta svijetu da izvrši svoju osnovnu funkciju – da pokaže.
Strah je
Iz pospane utrobe
Pokrenuo
Zaboravljene molitve
Ovđe se otvara snažna dimenzija pjesme. Strah budi ono što je potisnuto. On ne proizvodi molitvu, već je vraća iz zaborava. U religijskom iskustvu, molitva često dolazi u trenucima krajnje nemoći, kada se sve racionalne strukture rasipaju. Strah, u tom smislu, nije suprotnost vjeri, već njen nenamjerni saveznik koji pokreće dubinsku potrebu za smislom, čak i kada svijest više ne vjeruje u njegovu mogućnost. Ovđe se može uspostaviti paralela sa Kierkegardovim shvatanjem straha (anksioznosti) kao temeljnog egzistencijalnog iskustva, ne kao straha od nečega, već kao straha pred mogućnošću. Pepićev strah ne dolazi spolja, on izranja iz „pospane utrobe“, iz same dubine bića.
I bi srdžbe
Na grom
Što je strgao s neba
Zavjese
Okačene o zvijezde
Grom ovđe razotkriva iluziju. Zavjese koje su „okačene o zvijezde“ sugerišu kosmičku scenografiju, lažni poredak, privid smisla. Strah proizvodi srdžbu, jer razotkriva obmanu. U tom trenutku strah se približava nihilističkom iskustvu, svijetu se oduzima metafizički ukras, ostaje gola stvarnost. Sličan postupak nalazimo kod Sorana, kod koga strah nije prolazna slabost, već stanje u kojem se svijet razgolićuje do krajnje tačke besmisla. Međutim, Pepić ne ostaje u toj tački.
U jedan prah
Života dah
Stao
Ovđe se strah dovodi do kraja. Životni dah, simbol trajanja i pokreta, zaustavlja se u prahu. To nije smrt u biološkom smislu, već iskustvo potpunog zastoja, trenutak u kojem se sve dimenzije svijeta sudaraju i poništavaju.
I strah se
Od straha
Raspao
Završni paradoks pjesme donosi važnu misao – strah se samouništava. Kada dođe do svoje krajnje tačke, on gubi snagu. Ovo podśeća na mističku ideju da svaka krajnost, dovedena do kraja, prestaje da postoji. Kod zen-budizma strah nestaje u trenutku potpunog suočavanja s njim, kod hrišćanskih mistika tama prestaje kada se prihvati kao takva. U ovom kontekstu, pojam Susretnika dobija dublje značenje. Susretnici nijesu ljudi, oni su stanja, sile, svjetovi koji se u određenom trenutku dodiruju. U pjesmi Strah susreću se vjera i sumnja, kosmos i tijelo, grom i dova-molitva, život i prah. To nijesu harmonije, već sudari. Strah je, dakle, mjesto susreta različitih dimenzija postojanja. On nije poraz, ali nije ni pobjeda. On je prolaz. U tom prolazu subjekt se ne spašava, ali se razotkriva. I upravo u tom razotkrivanju leži snaga Pepićeve poezije. Za razliku od čistog nihilizma, koji sve poništava, Pepićev strah ostavlja trag – dovu-molitvu, srdžbu, svijest. To je strah koji ne oslobađa, ali ni ne uništava do kraja. On samo skida zavjese.
U zbirci Susretnici smrt nije kraj, niti apsolutni prekid. Ona je stanje prelaza, blagi pomak svijesti, trenutak u kojem se granice svijeta privremeno rastvaraju. Adnan Pepić u pjesmi Smrt uspostavlja gotovo asketsku poetiku umiranja, lišenu dramatike i straha. Smrt je prirodni čin razdvajanja dimenzija postojanja.
Kada zaspi
Insan umre
San i smrt dovedeni su u istu ravan. Ova identifikacija ima snažno uporište u religijskoj i mističkoj tradiciji, posebno u islamskom duhovnom nasljeđu, đe se san često tumači kao „mala smrt“. Pepić ovim stihovima ukida jasnu granicu između života i smrti, uvodeći ideju da umiranje nije nešto izuzetno, već iskustvo koje se ponavlja svake noći. Smrt prestaje da bude „činilac“, ona postaje stanje.
Kada sanja
Ode sa ovoga svijeta
U neki drugi
Sanjanje je ovdje čin prelaska. Subjekat ne nestaje, već se izmješta. Svijet sna nije iluzija, već paralelna ravan postojanja. Time se pjesma suprotstavlja racionalističkom pogledu na svijest, nudeći ontologiju u kojoj je čovjek biće „sastavljeno“ od više segmenata, stalno razapeto između vidljivog i skrivenog. Ovđe se može povući paralela sa sufijskim učenjima, u kojima se san smatra prostorom susreta sa istinom koja je u budnom stanju sakrivena. San nije bijeg od stvarnosti, već njen dublji činilac.
U dva svijeta
Tako živi
A u tijelu
Jednome
Čovjek je specifično biće. Tijelo je jedinstveno, ali iskustvo nije. Ovim stihovima Pepić uspostavlja jednu od važnih ideja zbirke, čovjek živi u raskoraku između dimenzija. Tijelo je sidro, ali ne i granica. Ono pripada (propada) jednom svijetu, dok svijest neprestano prelazi u drugi. Ova misao bliska je i hrišćanskoj mistici, ali i savremenoj filozofiji egzistencije, đe se čovjek posmatra kao biće stalnog razdvajanja, nikada potpuno prisutno, nikada sasvim odsutno.
U jednome svijetu
Tijelo zemlju gazi
U drugome
Nad zemljom
Lebdi
Završni stihovi donose smiren, gotovo kontemplativan kontrast. Zemlja simbolizuje ograničenje, prolaznost. Lebdenje, nasuprot tome, označava oslobađanje, ali ne u potpunosti, jer je privremeno vezano za san, a ne za konačnu srmrt. Smrt je, dakle, u ovoj pjesmi susretnik, mjesto dodira dvaju svjetova. Ona nije poraz života, niti njegova negacija, već potvrda njegove slojevitosti. Smrt ne dezintegriše identitet, već ga razlaže na njegove dimenzije. Za razliku od nihilističke poezije, u kojoj smrt znači poništenje, Pepićeva smrt ostavlja prostor. Ona nije konačno ništa, već privremeno razdvajanje. Ipak, u toj smirenosti postoji i suptilna nelagoda, čovjek nikada ne pripada u potpunosti nijednom svijetu. On je stalno „između“. Upravo ta pozicija „između“ čini ovu pjesmu važnim segmentom zbirke Susretnici. Smrt ovđe nije kraj puta, ali ni obećanje spasenja. Ona je stanje svijesti u kojem se jasno vidi krhkost postojanja, ali i njegova neuništiva težnja ka onome što nadilazi tijelo. U tom smislu Pepićeva poezija ne nudi „spasenje“, ona nudi razumijevanje. A razumijevanje, u svijetu koji se boji smrti, već je oblik lične i autonomne pobune.
U tom unutrašnjem kruženju značenja zbirku Susretnici dodatno određuju pjesme koje ne traže definisanje, već autorefleksiju čitaoca. Muk ostaje pjesma između nagona da se progovori i bojazni od riječi, dok se u Sjenci pojavljuje dualnost lirskog subjekta koja ga prati sve dok ne iščeznu i svjetlost i oblik. Tmuša zatvara svijet u tamu bez izlaza, u prostor u kojem dah opstaje tek kao navika. Pjesme Zarobljen i Hodam donose iskustvo kretanja koje ne vodi cilju, već svjedoči o trajanju bez ishoda i o vremenu koje se oblikuje u nemoći da se iz njega izađe. Tuđina i Zavičaju šire intimni okvir zbirke prema ośećanju raseljenosti i gubitka pripadanja, dok Bilježim i Riječi vraćaju pažnju na jezik kao jedino, ali nesigurno uporište, u kojem se riječ ne uzdiže, već ispituje. Pjesme Smrt, Grob, List i Sirat ćuprija ucrtavaju postojanu metafizičku liniju zbirke, dok Tanko si vezla majko i Bilo je unose trenutke śećanja i topline, podsjećajući da ni pustoš nije sasvim lišena ljudskog traga. Tako se Susretnici potvrđuju kao zbirka susreta koji se ne „završavaju“, ali ostaju zapisani kao stanja, kao prolazi, kao mjesta u kojima se pjesnik i čitalac mogu prepoznati.
Zbirka Susretnici, gledana iz intimističkog ugla, ne traži dijalog sa svijetom, već sa sobom. Njene stranice otvaraju se prema poetici unutrašnjeg ozračja, u kojoj se misao preobražava u svjetlost, a riječ postaje govor svijesti koja sluša samu sebe. Takvo povlačenje i sabiranje u sebe ima blisku srodnost sa islamskom mističkom tradicijom, naročito sa mišlju Ibn Arabija (1165–1240), jednog od najznačajnijih sufijskih mislilaca. Kod njega se, kako navodi (Stanford Encyclopedia of Philosophy) znanje ne prima spolja, nego se rađa iznutra kao svjetlost koja se u čovjeku sama otkriva i prepoznaje. Taj trenutak unutrašnjeg prepoznavanja, u kojem se svijet umiri, a svijest ostane sama sa sobom, postaje zajedničko mjesto i Ibn Arabijeve misli i Pepićeve poezije. U tom svjetlu, Susretnici su zbirka susreta sa svijetom, a ponajviše zbirka susreta sa sobom. Pepićevi Susretnici nijesu lica ni simboli, nego prolazna unutrašnja stanja, tragovi svijesti koji se javljaju i nestaju u jeziku. Poput sufijske marife, spoznaje, koja se ne prenosi već se živi, i ova poezija pokazuje da se istina ne izgovara nego podnosi. Zato Susretnici ostaju zatvoreni u svojoj iskrenosti, sabraniji, smireniji. Njihova snaga nije u dijalogu sa svijetom, nego u etičkom činu unutrašnje snage. Pepićeva zbirka podśeća da poezija još uvijek može biti čin povlačenja i da se upravo u toj skromnosti skriva njena trajna duhovna snaga, ona kojoj ćemo se uvijek vraćati.
Povodom Međunarodnog praznika rada, STEGA upućuje čestitku svim radnicima i radnicama, uz podsjećanje da ovaj datum ima duboko značenje kao simbol borbe za dostojanstven rad, pravedne zarade i socijalnu pravdu.
Ovaj 1. maj obilježava se u uslovima kontinuiranog pada životnog standarda i sve izraženije socijalne nesigurnosti. Dodatno, zabrinjava izostanak suštinske komunikacije između Vlade Crne Gore i sindikata, kao i činjenica da je prestanak važenja Opšteg kolektivnog ugovora ostao bez jasnog odgovora i vremenskog okvira za donošenje novog ugovora koji bi zaštitio radnička prava i zarade.
Podsjećamo da radnici nijesu trošak, već temeljna ekonomska i društvena supstanca svake države. Dostojanstven rad i sigurna prava zaposlenih stoga moraju biti temelj svake ozbiljne politike.
U tom duhu, 1. maj je čestitka ali i upozorenje da se odnos prema radu i radnicima mora suštinski mijenjati, kroz obezbjeđenje pravednijih uslova rada, stabilna radnička prava i odgovornu ekonomsku politiku.
Međunarodni praznik rada, 1. maj obilježava se u Crnoj Gori i u svijetu, u znak sjećanja na oko 40 hiljada radnika iz Čikaga koji su, tražeći bolje uslove života, stupili u štrajk 1886. godine.
U Sjedinjenim Američkim Državama tada je organizovano oko pet hiljada štrajkova nezadovoljnih radnika koji su zahtijevali obezbjeđivanje dnevnog radnog vremena od osam sati, odmora i kulturnog uzdizanja.
U Čikagu su 3. i 4. maja izbili sukobi između radnika i policije, bilo je poginulih, a vođe štrajka osuđene su na smrt.
Predstavnici radnika iz cijelog svijeta tri godine kasnije, u Parizu na Drugom kongresu Internacionale, odlučili su da svake godine slave 1. maj kao međunarodni praznik radničke borbe i solidarnosti.
Od tada radnici svakog 1. maja organizuju priredbe, zborove i demonstracije, izlaze na ulice tražeći bolje uslove života i rada.
Prvi maj je, kao i u većini zemalja svijeta, državni praznik u Crnoj Gori.
Sjećanja na prvomajske proslave još su nam uvijek živa. Prvomajskih svečanosti po cijeloj nekadašnjoj državi a Kotorani su toga dana tradicionalno izlazili na brdo Vrmac đe se proslavljalo, igralo i pjevalo uz dobru trpezu do kasnijih večernjih sati.
Danas je ekonomska kriza učinila da po neka porodica, kojoj je tradicija važna, ima možda malo bolji ručak, uz najbliže oko sebe. Sve drugo je u sjećanju, a bilo je lijepo i bilo je to časno vrijeme.
Danas je najvažnije da se neće raditi tri dana. Skoro toliko je bilo praznovanja i za Uskrs. Biće praznika još. Sve je manje radnika ali zato imamo više plandovanja.
