Predsjednik Savjeta Veselin Drljević i članovi Filip Lazović, Naod Zorić i Amina Murić pravosnažno su osuđeni da su krivi da su zloupotrijebili službeni položaj kada su izabrali Borisa Raonića na poziciju direktora javnog servisa znajajući da ne ispunjava zakonske uslove.
Viši sud potvrdio je prvostepenu presudu Osnovnog suda koju je donijela sutkinja Dragana Lubarda koja je osudila predsjednika Savjeta i dio članova tog dijela na sedam mjeseci uslovne kazne. To je Portalu ETV potvrđeno iz Višeg suda.
Prvostepena presuda izrečena je 23 septembra.
U završnoj riječi tužilac je obustavio postupak protiv Predraga Miranovića.
Prvostepena presuda je pravosnažna i Viši sud je odbio žalbe branilaca i tužioca.
Mr Željko Rutović uručio regionalnu nagradu “Dialogos” doc. dr Lamiji Silajdžić
Nedavno je u tuzlanskoj Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci „Derviš Sušić“crnogorski kulturolog i teoretičar medija mr Željko Rutović, idejni tvorac regionalne nagrade „Dialogos“ svečano uručio ovo vrijedno prizanje doc. dr Lamiji Silajdžić, profesorici Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Odluku da univerzitetskoj profesorici Siladžić pripadne regionalna nagrada za najbolju knjigu iz teorije i kulture medija „Komunikacija i mediji u eri konvergencije“ donio je žiri u sastavu: predsjednica žirija prof. dr. Vedada Baraković (Bosna i Hercegovina) i članovi: prof. dr. Boban Tomić (Srbija) i publicista i novinar Slavko Mandić (Crna Gora).
Knjigu prof.dr Lamije Silajdžić je za nagradu predložio selektor BIH prof.dr Mirza Mahmutović.
Autorica dr. sc. Lamija Silajdžić u knjizi proučava ključne preobražaje novinarstva i praksi komuniciranja u novomedijskom okruženju, usmjeravajući se posebno na učinke konvergencije masovnih i mrežnih medija, kaže se u obrazloženju žirija. Autorica je kroz relevantne koncepte medijskih studija pojasnila kompleksne odnose kompleksnih odnosa između komunikacijskih tehnologija i kultura, naručito masovnih medija kao društvenih institucija te promjene njihovih funkcija pod utjecajem procesa digitalizacije, konvergencije i umrežavanja. U knjizi se predstavljaju rezultati opsežnog empirijskog istraživanja ovih procesa u kontekstu Bosne i Hercegovine, pružajući relevantne uvide o promjenama u aspektu praksi produkcije, distribucije i recepcije medijskih sadržaja.
Knjiga upućuje na izazove ali i važnost uspostavljanja novih institucionalnih aranžmana profesionalnog novinarstva u digitalnom komunikacijskom ekosistemu koji će biti primjereni ne samo informacijskim potrebama društva 21. stoljeća nego i u funkciji osnaživanja demokratskih zajednica, mirovnih politika i samog kredibiliteta medija.
Autorica istražuje na koji način napredak mijenja formu i suštinu komuniciranja i medija u savremenom svijetu nudeći uvid u pozitivne ali i negativne strane tehnoloških promjena u sferi medija i komunikacije. Istraživanje u knjizi pokazuje da u Bosni i Hercegovini postoji potreba da razvija fleksibilnost adaptivnost opisanim promejnama a ponajprije da se revidiraju postojeće komuniakcijske prakse te medijske funkcije u novom tehnološkom okruženju, stoji između ostalog u obrazloženju žirija za dodjelu ovogodišnje nagrade Dijalogos koje je saopštio član žirija iz Crne Gore, novinar i publicista Slavko Mandić.
Uručujući ovo značenje priznanje profesorici Silajdžić crnogorski kulturolog i teoretičar medija mr Željko Rutović je kazao da nagrada ima za cilj razvijanje naučno kritičke teorijske misli nužno potrebne u globalizovanom medijskom svijetu u kome digitalne platforme snažno utiču na oblikovanje kolektivne medijske svijesti i raznih nivoa popularne kulture koji radikalno ukidaju obrasce tradicionalnog edukativnog i profesionalnog medijskog svijeta. On je istakao da je posebno važno što je nagrada regionalnog karaktera, da funkcioniše na bazi selektora koji mandatiraju rukopis za projektnu kalendarsku godinu, o čemu odlučuje regionalni žiri.
Konkretno, kazao je Rutović, nagrada Lamiji Silajdžić uručena je za najbolju knjigu iz ove oblasti. Nagrada i sama knjiga su vrlo važni za naučno, teorijsko, kritičko prevrednovanje naraslih fenomena sve medijskog multimedijalnog društva, pametne tehnologije, veštačke inteligencije i velikih baza podataka. Ona je snažan doprinos mladim naučnicima i onima koji žele tumačiti objektivno šta jesu mediji današnjeg doba. Rutović je naglasio je da “Dialogos” ima za cilj podsticanje naučno kritičkog i teorijskog promišljanja medija u vremenu dubokih komunikacijskih promjena.
Nagrada ima za cilj razvijanje naučno kritičke teorijske misli nužno potrebne u globalizovanom medijskom svijetu u kome digitalne platforme snažno utiču na oblikovanje kolektivne medijske svijesti i raznih nivoa popularne kulture koji radikalno ukidaju obrasce tradicionalnog edukativnog i profesionalnog medijskog svijeta, kazao je Rutović.
Toplim i biranim riječima doc. dr Lamiji Silajdžić je zahvalila na ukazanom povjerenju i dodijeljenoj nagradi koja za nju predstavlja izuzetnu čast i veliki podstrijek u daljem radu. Profesorica je saopštila da je nagrađena knjiga nastala iz velike istraživačke znatiželje da se razumije medijski svijet kakav danas imamo, ali i potrebe da se ukaže na značaj novinarske profesije u ovom ubrzanom i informacijski preopterećenom dobu. Baš danas nam je važnije nego ikada, imati profesionalce koji će dati kvalitetan obris sirovim informacijama koje i sami možemo pronaći, i koji će nam pomoći da u šumi informacija vidimo zdravo drvo. Ne postoji bolji trenutak od ovoga da se podsjetimo da mašinu kreira i njome upravlja čovjek, čije kvalitetno promišljanje i adekvatno slaganje djelova slagalice itekako čini razliku. Kad smo učili o medijima, u samim počecima, često smo slušali tvrdnju da tehnologija nije ni dobra ni loša, već je razlika u tome kako je koristimo. Danas je ta rečenica aktuelnija nego ikada prije. Takvu poruku, između ostalih, nosi i moja knjiga, kazala je profesorica Silajdžić.
No, činjenica da je knjiga našla svoj put i na tom putu ohrabrena i nagrađena, daje i meni kao autorici veliki podsticaj da jednako predano istražujem i neke nove prostore i aspekte, ili nadograđujem prethodne. Vrlo često svjedočimo tome da ljudi, kada dobiju nagradu za svoj rad, teško artikuliraju vlastite utiske i značaj tog priznanja. Na toj klackalici, gdje s jedne strane želiš biti skroman i zahvalan, a s druge priznati da si uradio nešto dobro što je prepoznato, često nedostaje riječ. Ali ne nedostaje zahvalnost svima koji su makar jednom riječju, pogledom, postupkom namjerom doprineli da se ovim lijepim povodom okupimo i razmijenimo pozitivnu energiju, kazala je između ostalog Lamija Silajdžić, ovogodišnje dobitnica regionalne nagrade „Dijalogos“za knjigu „Komunikacija i mediji u eri konvergencije“.
Svečana dodjela nagrade „Dijalogos“ održana je u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci “Derviš Sušić” Tuzla u organizaciji JU Narodna i univerzitetska biblioteka “Derviš Sušić” Tuzla i Društva crnogorskih novinara, uz partnersku podršku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli i Solane d.d. Tuzla.
Predsjednik Programskog odbora nagrade Radojica Grba uručio je posebno priznanje direktoru Solane d.d. Tuzla Bakiru Smailagiću za podršku organizaciji ovogodišnje dodjele nagrade “Dialogos”.
Nagrada “Dialogos” čiji su, između ostalih, laureati prof. dr Ratko Božović, prof. dr Sandra Bašić-Hrvatih, prof. dr Sead Alić, prof. dr Stjepan Malović, prof. dr Nenad Vertovšek, prof. dr Mirza Mahmutović, utemeljena je 2013. godine u Crnoj Gori.
„Troprsta“ velikodržavna ideologija i njena zastava
Piše: Sreten VUJOVIĆ
Teledirigovana ujdurma oko trobojke kao crnogorske „narodne“ zastave, nikako ne klone! Za iole dobronamjernog čovjeka potpuno je jasno da su državni simboli „znak prepoznavanja“ svake suverene države, oznaka njenog dostojanstva i trajanja. Ipak crnogorski kvislinzi i podanici „troprste“ velikodržavne ideologije ne odustaju: blizu 200.000 nacionalnih Crnogoraca u Srbiji „istopilo“ se na nekih dvadesetak hiljada, dok su u Crnoj Gori Srbi sa par desetina hiljada dostigli „rekordnih“, više od par stotina hiljada stanovnika. Za toliki broj Srba, Posrbica i „lažnih ljudi, lažne vjere“ (kako ih nazva Amficus Diabolicus), „treba“ uvesti i simbole, navlaštito trobojku, zastavu „sultanku“koju je turski sultan Mahmud II odobrio vazalnoj Srbiji fermanom iz 1835. godine (“da se od visokog dževleta moga dade i srpskom narodu trobojnica barjak”).
Srpska zastava „Sultanka“ koju je turski sultan Mahmud II odobrio vazalnoj Srbiji fermanom iz 1835. godine
Na početku 20.vijeka, nakon što je oslobodio crnogorsku teritoriju od Osmanlija, kralj Nikola uvodi trobojku, sa crnogorskim dvoglavim orlom, kao dvorsku zastavu, prosto rečeno: zastavu za „kućnu upotrebu“! Kako je pretendovao, kao „car junaka“, na prijesto svih balkanskih „Srba“ (u izgnanstvu je „revidirao“ svoje „srpske“ stavove), nije isključeno da ova zastava ne bi postala i „narodna“! No njegov unuk, Aca Palikuća (Karađorđević) srušio je tu vrstu snova (proćerao đeda), rušeći Crnogorsku državu, njenu vjekovnu autokefalnu crkvu (u kojoj je i kršten) zavodeći nezapamćeni i krvavi teror u Crnoj Gori!
Sada potomci onih, čiju slobodu su krvlju platili najbolji sinovi tzv. Stare Crne Gore, boreći se pod istorijskom (i aktuelnom) crnogorskom zastavom ištu, svojim ropskim i podaničkim mentalitetom, vrtanje trobojke, lažući bezočno da se radi o narodnoj zastavi! Pa eto i Prijestonica, kao nekada Dvor, ima svoju zastavu, pa nikome ne pada na pamet da je proglasi narodnomzastavom, iako je ona krvlju „ovjenčana“ u svim oslobodilačkim crnogorskim bojevima kao četna zastava, ista koja je svojevremeno, na izložbi ratnih zastava u Londonu, dobila prvu nagradu, izrešetana neprijateljskim kuršumima i umrljna krvlju crnogorski junaka! U toj zastavi je jedan nikšićki mladočetnički junoša (sa šubarom ili bez nje) vidio srpsku zastavu a u crnogorskim herojima Srbe, poručujući da će sa svima koji neće kao „braća“ (srpska) „kao sa Turcima“! Nekada je svoju „orvelovsku“glavu ukrašavao šubarom, a nekada kapom Kraljevske vojske Ace Palikuće! Stari Latini bi kazali: „Simia est simia, etiamsi aurea gestet insignia“ (Majmun je majmun, makar i zlatna odličja nosio)!
četna crnogorska zastava
Jedan „oslobođeni“ vasojevićki bojovnik ište vrtanje trobojke, ali i crnogorske „tradicionalne“ kape sa 4 ocila (silom nametnute Crnogorcima), zaboravljajući pritom da su autentične crnogorske kape i oficirska crnogorska odličja u vrijeme „bijelog“ Palikućinog terora srpski vojnici na pazarištima stavljali svinjama na glave, a crnogorskom zastavom čistili svoja poganska stopala. I ne samo ispred dvora n Cetinju! Isto su radili na Bregalnici, kada su Crnogorce (koji su ratovali za njihove interese pod nazivom „Dečanski odred“) prijevarno uveli u obruč, a pošto na „terenu“ nijesu imali svinje da im na glave metnu crnogorske kape, u njih su se neredili, taman kao i po improvizovanim samrtničkim kovčezima Sv Vasililije, Sv Petra i crnogorske krune u Nikšiću, nakon krvave i nasilne aneksije!
Zamislimo trobojku (za kojom čeznu tako puno oslobodioci od svake moralne skrupule) kao „Ogledalo srpsko“(izvorno „Ogledalo gorsko“)! Ogledalo i onaj koji se u njemu ogleda nijesu isto, to je valjda jasno! Ali odraz u ogledalu je prilično vjeran „originalu“! „Srpski“Njegoš, kojega ni terazijski Crnogorci u Srbiji više ne razumiju, bez par hiljada stranica riječnika Njegoševog jezika, bi kroz usta mudrog igumana Stefana kazao:
„Sve se čovjek bruka sa čovjekom: Gleda majmun sebe u zrcalo!”
Napadi zvaničnog Beograda na Crnu Goru ne jenjavaju. Naprotiv, iz dana u dan postaju sve intenzivniji. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na različite načine pokušava da izvrši pritisak na Crnu Goru, dok su u posljednje vrijeme i Crnogorci postali meta u Srbiji.
Sve je dodatno pojačano nakon Samita u Tivtu, jednog od najznačajnijih međunarodnih događaja organizovanih u novijoj istoriji Crne Gore. Pokušaji da se taj skup destabilizuje ili da se na njega baci sjenka nijesu uspjeli.
Međutim, ostaje pitanje – šta zapravo Vučić i zvanični Beograd žele da postignu takvom politikom prema Crnoj Gori?
Ministar ljudskih i manjinskih prava Fatmir Đeka u izjavi za Portal ETV šalje jasnu poruku.
– Razloga je, po mom mišljenju, nekoliko. Prvo, pokušaj skretanja pažnje sa velikih problema koje srpsko rukovodstvo ima u samoj Srbiji. Drugo je pokušaj ometanja Crne Gore na evropskom putu. I treće, pokušaj ekstremizovanja Srba u Crnoj Gori. Mislim da ni po jednoj od ovih tačaka zvanični Beograd ne uspijeva da nametne svoju igru – poručuje Đeka.
Ključno pitanje koje se nameće jeste može li Crna Gora da se odbrani od takvih napada i pritisaka.
Đeka nema dilemu – može.
– Uvjeren sam da može. Sada je vrijeme naš saveznik. Nijesam siguran da je tako kada je to u pitanju za režim u Beogradu – poručio je Đeka u izjavi za Portal ETV.
Sve vrste goriva će od danas su jeftinije sedam do 11 centi, saopšteno je iz Ministarstva energetike i rudarstva.
Eurosuper 95 i 98 pojeftinili su po sedam centi, pa ove sedmice koštaju 1,59 eura, odnosno 1,63 eura.
Cijena eurodizela manja je 11 centi i iznosi 1,55 eura.
Lož ulje je takođe pojeftinilo 11 centi na 1,48 eura.
Saglasno odredbama Uredbe o načinu obračuna maksimalnih maloprodajnih cijena određenih vrsta naftnih derivata, koja je stupila na snagu 24. marta, naredni obračun će biti obavljen 29. juna, a eventualno izmjenjene cijene naftnih derivata važiće od 30. juna.
Samo za ove tri organizacije na posljednja dva konkursa za 2025. i 2026. godinu, Ministarstvo dijaspore izdvojilo je gotovo 40.000 eura, od čega je čak 31.800 eura pripala Udruženju Crnogoraca Lovćenca, na čijem je čelu Nikola Muhadinović.
Autor: M portal
Kada je 2018. godine formiran Nacionalni savjet crnogorske nacionalne manjine u Srbiji, javnost u obje države je upozoravala na to da je riječ o “Vučićevoj namještaljci”, te da je besmisleno raditi bilo šta sa ljudima koji su pod kontrolom svemoćnog (u Srbiji) Aleksandra Vučića, a rukovode ovim Savjetom. Iz “matice” Crne Gore nije bilo previše interesovanja ondašnje vlasti da pomognu crnogorskim iseljenicima u rješavanju problema, pa su se tokom proteklih osam godina oni samo uvećali i zakomplikovali. Osim toga, broj građana Srbije koji se izjašnjavaju kao Crnogorci bio je gotovo duplo manji na popisu 2022. godine, nego na ranijem iz 2011. godine. Oni su dominantno locirani u Vrbasu, Malom Iđošu i Kuli u Vojvodini, kao i u Beogradu u Srbiji. Danas, šest godina nakon promjene vlasti, dijelom novca iz budžeta Crne Gore, Ministarstvo dijaspore direktno finansira projekte ljudi formalno pripadaju Nacionalnom savjetu crnogorske nacionalne manjine u Srbiji, ali i režimskoj Srpskoj naprednoj stranci Aleksandra Vučića.
Primjera radi, nakon posljednjeg skandaloznog Vučićevog boravka u Crnoj Gori na Samitu EU – Zapadni Balkan, kada je sa tivatskog aerodroma vraćeno 87 njegovih “lojalista”, Nacionalni savjet se oglasio saopštenjem kojim je – branio Vučića od transparenata?!
Svake godine kada Ministarstvo dijaspore Crne Gore objavi rezultate konkursa kojim se finansiraju organizacije Crnogoraca u dijaspori, među dobitnicima sredstava redovno se nađu tri organizacije iz Lovćenca (Vojvodina): Udruženje Crnogoraca Lovćenca, Udruženje Crnogorci i prijatelji Crne Gore i Narodno udruženje Crna Gora. Na papiru, riječ je o kulturno-dijasporskim asocijacijama čiji je zadatak da čuvaju crnogorski identitet izvan matice. U praksi, kako pokazuje uvid u javno dostupne dokumente, fotografije i saopštenja, na čelu te tri organizacije nalaze se ljudi čija javna djelatnost je u velikoj mjeri usmjerena na nešto sasvim drugo: na terensku podršku Srpskoj naprednoj stranci.
Samo za ove tri organizacije na posljednja dva konkursa za 2025. i 2026. godinu, Ministarstvo dijaspore izdvojilo je gotovo 40.000 eura, od čega je čak 31.800 eura pripala Udruženju Crnogoraca Lovćenca, na čijem je čelu Nikola Muhadinović, pokazuju javno dostupna dokumenta Ministarstva dijaspore.
Predsjednik Izvršnog odbora Nacionalnog savjeta Crnogoraca u Srbiji Nikola Muhadinović je ujedno i predsjednik Udruženja Crnogoraca Lovćenca, dakle, čovjek koji upravlja i institucijom koja raspoređuje državna sredstva namijenjena crnogorskoj manjini, i udruženjem koje ta sredstva prima. Muhadinovićeva pozicija je institucionalno u Srbiji osporena još 2018. godine. Kada je raspisan konkurs za dodjelu sredstava udruženjima građana, otkriveno je da su funkcioneri tadašnjeg (kasnije proglašenog nezakonitim) Izvršnog odbora sami sebi namjeravali da dodijele novac iz tog konkursa: predsjednik Savjeta Miodrag Becić, predsjednik nelegalnog IO Miloš Paović, potpredsjednik Slobodan Balandžić, te članovi IO Dragan Martinović, koji je svoje udruženje registrovao uoči raspisivanja konkursa, i Nikola Muhadinović, koji je udruženje registrovao na sam dan donošenja odluke o raspisivanju konkursa, dok je istovremeno sjedio u komisiji koja je o tom konkursu odlučivala. Ministarstvo za državnu upravu, Ministarstvo finansija i Agencija za borbu protiv korupcije Srbije ocijenili su takvu namjeru nezakonitom.
Dragan Martinović potpredsjednik je istog Nacionalnog savjeta, ali i aktivista SNS u Malom Iđošu i predsjednik Udruženja građana Crnogorci i prijatelji Crnogoraca. Na fotografiji sa zvanične Facebook stranice SNS Opštinskog odbora Mali Iđoš, snimljenoj ispred biblioteke u Lovćencu, vidi se Martinović kako stoji za štandom sa likom Aleksandra Vučića, gdje su se prikupljali potpisi podrške Vučićevoj listi.
Još jedan predsjednik crnogorske asocijacije u Vojvodini bio je kadnidat za odbornika SNS u Malom Iđošu. Riječ je o Aleksi Giljenu, predsjedniku Narodnog udruženja Crna Gora. Njegovu direktnu vezu sa SNS potvrđuje zvanični dokument Opštinske izborne komisije Mali Iđoš (Obrazac 013-3-6/2024-02), kojii pokazuje da je Giljen 2024. godine bio kandidat broj 19 na koalicionoj izbornoj listi “Aleksandar Vučić – Mali Iđoš sutra” (SNS–SPS), prijavljen kao član Srpske napredne stranke. Lista je u Malom Iđošu osvojila 13 mandata, pa Giljen zbog niske pozicije na listi, nije ušao u skupštinu, ali je formalno članstvo u SNS i kandidatura dokumentovana činjenica.
Ovakvom raspodjelom budžetskog novca Crne Gore Ministarstvo dijaspore, očigledno, direktno pomaže Vučićev režim u Srbiji, ali i unosi dodatne podjele u prilično razjedinjenu zajednicu Crnogoraca u Srbiji. Zbog takvog postupanja ranije i sadašnje vlasti i nedostatka sluha za probleme sa kojima se suočavaju Crnogorci u Srbiji, njihov aktivizam je sveden na dobru volju i entuzijazam ljudi kojima matična država zaista jeste prioritet u odnosu na funkcije i novac.
Sve članove predložile partije iz vlasti: Izabran Žiri za dodjelu Trinaestojulske nagrade
Članovi Administrativnog odbora Skupštine Crne Gore danas su izabrali članove Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade.
Članove su predložile isključivo partije iz vlasti, a njihovi predstavnici su ih i podržali na sjednici odbora, kojoj nije prisustvovao niko iz opozicije.
Trifun Savić za predsjednika, a za članove Novak Jauković, Andrija Radulović, Mitar Rakčević, Suljo Mustafić, Novica Đurić i Ćazim Muja.
Savića su za predsjednika žirija predložile Demokrate, a Evropa sad je predložila Radulovića, Jaukovića i Rakčevića.
Mustafića je predložila Bošnjačka stranka, a Đurića Nova srpska demokratija. Muja je bio kandidat Albanskog foruma.
Podsjetimo, prošlogodišnja dodjela Trinaestojulske nagrade ostala je u sjenci skandala vezanog za Bećira Vukovića. Ostalo je u najmanju ruku upitno da li je tom prilikom, između ostalog, prekršen i zakon. Odgovor na to daće institucije, pošto se čitavim slučajem bavi i pravosuđe.
Uz to, prošle godine je, usljed kontroverzi koje su pratile odluku Žirija, nagradu odbio naš proslavljeni gitarista Miloš Karadaglić.
Vesna Pejović ispred Višeg suda nakon sastanka (Foto: TV E)
Majka i baba žrtava masakra na Medovini, nakon sastanka sa predsjednikom Višeg suda u Podgorici, kazala da im je predloženo da pišu zahtjev za ubrzanje postupka
Pejović: Želimo sudski epilog, nisam došla da vršim pritisak već da pitam – što se čeka
Da su ubicu stavili iza rešetaka poslije pravosnažne presude koju je imao prije Medovine, danas bi naši bili živi, da su mu oduzeli oružje… I to nisu uradili. Sistem je zakazao i saučesnik je ubistva moje djece i svih tih ljudi koji su izginuli u Medovini – ocijenila je Pejović
Četiri će godine od naše tragedije i mislim da bi trebalo doći do sudskog epiloga – ocijenila je majka i baba žrtava masakra na Medovini Vesna Pejović nakon sastanka sa predsjednikom Višeg suda u Zoranom Radovićem u Podgorici.
Pejović je, sa svojim suprugom, jutros samoinicijativno došla na razgovor sa Radovićem, nakon što je prošao mjesec od njihovog predatog zahtjeva za održavanje sastanka. Ona je, ispred podgoričkog Višeg suda, kazala za Portal ETV da su primljeni, nakon inicijalnog negodovanja, te da je Radović bio korektan. Predložio im je, kako je ispričala Pejović, da predaju zahtjev za ubrzanje postupka. Podsjeća da je u Višem sudu predmet u okviru kog je bišva načelnica cetinjske Filijale za građanska stanja i lične isprave Olivera Krivokapić osuđena na šest mjeseci zatvora, te da je cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo uložilo žalbu, nakon što je ona poslije mjesec osuđena ponovo za zloupotrebu službenog položaja.
– Došli smo, s obzirom na to da smo znali da se predmet nalazi u Višem sudu, da saznamo što se čeka. Ne možemo više da čekamo, jer je to samo još jedna karika u našem lancu naše muke i borbe da okrivljeni budu tamo gdje im je mjesto. Nisam došla da izvršim pritisak, već da pitam što se čeka – istakla je Pejović.
Odmjeravanje kazne
Međutim, kako dodaje, svugdje je morala da vrši pritisak da bi institucije radile svoj posao.
– Iako smo imali negodovanje jutros da nećemo biti primljeni, ostala sam dosljedna da ću da čekam. Radović je bio korektan, saslušao nas je i uputio nas da pišemo zahtjev da se proces ubrza. Nisam došla da vršim pritisak na presudu, već sam došla da poručim da se dobro stavi prst na čelo, da ne može šest mjeseci da bude zatvorska kazna, s obzirom na tragediju koja se desila – rekla je Pejović.
Podsjeća da je imala više sastanaka sa državnim zvaničnicima, po hijerarhiji onih na najvišim funkcijama, bez ikakvog protokola.
– Premijer Milojko Spajić me primio više puta, kao i direktor Uprave policije Lazar Šćepanović i vrhovni državni tužilac Milorad Marković. Svi su me primili. Čekala sam mjesec, došla sam danas i riješila da završim do kraja i tu sam ostala i bila strpljiva i primljena sam – navela je Pejović.
Ističe da institucije samo treba da rade po zakonu, a ocjenuje i da bi, da su zaćutali, institucije zaboravile ovaj poslije tri mjeseca, te podsjetila na tužilaštvo koje je tri mjeseca nakon krvavog pira Vuka Borilovića 12. avgusta 2022. godine, u kom je stradalo 10 osoba, konstatovalo da je slučaj završen i da je ubica ubijen.
– Mislim da je ovo prioritet svih prioriteta, jer neću dozvoliti da nema epiloga. Samo sam tražila da po Ustavu i zakonu odmjere kakve su posljedice nastale nakon nečijeg nerada. Krivokapić je izdavala oružje, to je vrlo ozbiljno. To treba da bude pokretač za sve one koji su na važnim funkcijama, da moraju da rade u skladu sa zakonom. Mora više i da se usvoji zakon o oružju, nazvan po moja dva unuka (p. a. Markov i Mašanov zakon) i da se primjenjuje. Oružje mora da se kontroliše kome se daje i da crnogorska djeca budu bezbjedna u svojim kućama, jer su četiri dječaka upravo u svojim kućama ubijena. Ne interesuje me ništa drugo – kategorična je Pejović.
Ustav i zakon
Sistem, kako naglašava, mora da radi.
– Ne treba moj suprug i ja da dođemo i konstantno nešto guramo, jer to je njihova obaveza. Ovo je krvavi pir koji se desio i mislim da će se jednog dana pravim imenom nazvati – to nije bio masakr, nego, prema mišljenju stručnih ljudi, teroristički akt – rekla je Pejović.
Kaže i da nisu dobili konkretan odgovor zbog čega postupak još traje.
– Garantujem da ja nisam izvršila pritisak, niti bi me pozvali, niti bi pisali danas zahtjev da se postupak ubrza. Mi dolazimo da govorimo da oni moraju da rade svoj posao. Neću odustati. Tako sam odlučila. Nadam se da ću ostvariti svoj cilj, jer osjećam da to moram zbog njih da uradim, i posebno prema svoj djeci i njihovim drugarima – poručila je Pejović.
Dodaje da su se svi masakri koji su se desili u regionu desili poslije ovog, a dobili su sudske epiloge.
– To želimo i mi. Mora se jedan okončati. Ne znači meni to ništa, dok ne vidim nekog iza rešetaka. Da su ubicu stavili iza rešetaka poslije pravosnažne presude koju je imao prije Medovine, danas bi naši bili živi, da su mu oduzeli oružje… I to nisu uradili. Sistem je zakazao i saučesnik je ubistva moje djece i svih tih ljudi koji su izginuli u Medovini – ocijenila je Pejović.
Zahvalna je svim časnim ljudima iz sistema koji su joj izašli u susret.
– Ako svi imaju porodice, neka pođu od sebe sa kakvim bolom i tugom mi živimo. Samo da rade po Ustavu i zakonu i ne osude osobu koja nije kriva, već osobu koja je pogriješila u svemu. Ako sistem ne bude radio u skladu sa pravdom i zakonom – pravda će biti u mojim rukama, kao što je držim svo ovo vrijeme – zaključila je Pejović.
U Kotoru oko 15 i 30 učinjela nevera.
Oluja je s mora uhvatila pa se od srebrne koltrine od Oravca nije vidio ni odlazeći kolos od kruzera koji se zaustavio kod Dražin vrta.
Sat prije oluje praćene pljuskom naprosto se nije moglo disat od vrućine pa je, kako Bokelji zbore, rasfrešlalo i odčepilo nebo iznad drevnog grada.
Kupači su žurili s ponti i kupališta trazeći zaklon od intenzivne i prodorne grmljavine a đardini željno pili kišu.
Kuća Svetog Petra Cetinjskog 2004. godine Foto: UZKD
Aktuelni nelegalni radovi na Kući Svetog Petra Cetinjskog otvorili pitanje decenijske degradacije jednog od najvažnijih kulturnih dobara na teritoriji prijestonice
Spomenik koji je nestajao pred očima naroda i države
Danas se zbog Kuće Svetog Petra vodi borba za zaustavljanje najnovijih radova. Ali jednako važno pitanje glasi: ko će preuzeti odgovornost za sve ono što je urađeno ranije, dok su sve vlasti i institucije ćutale, povremeno zapisivale stanje i potom se iznova povlačile. Jer, ako je od originalne Kuće Svetog Petra Cetinjskog ostalo više sjećanje nego arhitektura, onda je aktuelni slučaj posljednja opomena da država ne može štititi kulturnu baštinu samo u registrima
Nelegalni radovi na Kući Svetog Petra Cetinjskog na Rijeci Crnojevića, zbog kojih su reagovali Uprava za zaštitu kulturnih dobara, inspekcija, tužilaštvo i konačno poslanici u Skupštini Crne Gore, nijesu početak devastacije ovog kulturnog dobra, već samo njeno najnovije poglavlje. Jer, od kuće podignute početkom 19. vijeka za potrebe Svetog Petra Cetinjskog danas je ostalo više istorijsko ime nego autentični arhitektonski oblik.
Objekat je decenijama napuštan, obnavljan, prepravljan, dograđivan, prenamjenjivan i prilagođavan novim funkcijama, sve dok se njegova izvorna obilježja nijesu gotovo izgubila pod slojevima naknadnih intervencija.
Aktuelni nalazi Uprave za zaštitu kulturnih dobara samo potvrđuju ono što se u službenim dokumentima bilježi još od osamdesetih godina prošlog vijeka: Kuća Svetog Petra Cetinjskog je kulturno dobro koje država formalno štiti od 1950, ali ga suštinski nikada nije sačuvala. Najnovije intervencije, izvođene bez saglasnosti Uprave i bez konzervatorskih uslova, sada su otvorile pitanje odgovornosti. Međutim, dokumentacija koju je Pobjeda ranije dobila na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama pokazuje da je ovo kulturno dobro mnogo prije izgubilo znatan dio autentičnosti – najprije zbog zapuštenosti, a potom zbog „obnova“ i prenamjena koje su ga sve više udaljavale od izvornog izgleda.
POČETAK
Prema dokumentaciji Uprave za zaštitu kulturnih dobara, Kuća Svetog Petra Cetinjskog vezuje se za period početka 19. vijeka, odnosno za vrijeme kada se na Rijeci Crnojevića formiralo naselje koje će ubrzo postati jedan od najvažnijih trgovačkih centara tadašnje Crne Gore. Gradnja objekta počela je 1810, a završena 1815. godine. U elaboratu o revalorizaciji navodi se da je riječ o najstarijem „sačuvanom“ stambenom objektu na Rijeci Crnojevića.
Prvobitno je bila građena kao jednostavna spratna kuća, sa dvovodnim krovom i terasom na uličnoj fasadi, oslonjenom iznad tri volta koji su služili kao podrumski prostori. U kasnijim fazama objekat je mijenjan: terasa je nadgrađivana, jedan volt zazidan, a zatim su nastali dodatni aneksi, doksat i manji trijem. Već iz tih podataka jasno je da Kuća Svetog Petra nije dočekala savremeno doba u izvornom obliku, ali su upravo kasnije intervencije, naročito one iz druge polovine 20. vijeka i početka 21. vijeka, presudno izmijenile njen izgled.
Objekat je pod zaštitu stavljen još 1950. godine, a u Registar kulturnih dobara uveden 1961. Ipak, ta formalna zaštita nije značila i stvarnu brigu. Naprotiv, početkom osamdesetih godina prošlog vijeka Kuća je bila na ivici potpunog propadanja. Kada su predstavnici tadašnjeg Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture obišli objekat 1983. godine, zatekli su ruševinu: bez krova, sa urušenom međuspratnom konstrukcijom, bez očuvane spoljne stolarije, obraslu rastinjem i zapuštenu do mjere da je predstavljala opasnost za prolaznike.
Dvorišna strana kuće Svetog Petra, 2004. godine (FOTO: UZKD)
Tadašnji nalazi Zavoda nijesu govorili o objektu koji se pažljivo čuva, već o spomeniku koji je decenijama bio ostavljen da propada. U dokumentaciji se pominje potreba hitne preventivne intervencije, čišćenja unutrašnjosti, uklanjanja ostataka urušenih konstrukcija i obezbjeđivanja zidova. Tek nakon toga moglo se govoriti o projektu sanacije i novoj namjeni objekta.
IDEJA O MUZEJU
Godine 1984. društveno-politički aktiv Mjesne zajednice Rijeka Crnojevića predložio je da se Kuća Svetog Petra iskoristi za javne i kulturne sadržaje. Planirano je da prostori u voltovima budu zavičajni muzej, da dio iznad njih posluži kao umjetnička galerija, a da se u drugom dijelu objekta urede čitaonica i društvena sala. Bila je to, makar na papiru, ideja da se kulturno dobro vrati zajednici i da dobije funkciju primjerenu njegovom istorijskom značaju.
Obnova je završena oko 1987. godine, po projektu Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Međutim, objekat nikada nije zaživio kao zavičajni muzej, galerija ili čitaonica. Umjesto da postane javni kulturni prostor, Kuća je vrlo brzo ponovo ostala bez jasne namjene, nadzora i redovne brige. Sredinom devedesetih već je konstatovano da je objekat ponovo obijen, oštećen i zapušten.
Crkveni ambijent Kuće, 2004. godine (FOTO: UZKD)
Novo poglavlje počinje 1994. godine, kada se u priču uključuju Ministarstvo kulture, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture i Mitropolija crnogorsko-primorska. Tadašnji ministar kulture Gojko Čelebić tražio je od direktora Zavoda Čedomira Markovića informacije o sanaciji, a iz prepiske se vidi da je cilj bio da se objekat popravi i preda na korišćenje Mitropoliji. Izvođač radova bio je cetinjski „Tehno Lovćen“, a vrijednost izvedenih radova iznosila je 31.204 tadašnja nova dinara, odnosno isto toliko njemačkih maraka. Komisija za prijem radova formirana je krajem jula 1994. godine, a u njenom sastavu bili su predstavnici struke, Ministarstva kulture i Mitropolije. U ime Mitropolije u primopredaji su učestvovali tadašnji starješina Cetinjskog manastira jeromonah Joanikije, danas mitropolit crnogorsko-primorski, i sveštenik Zdravko Đurović. Radovi su tada prihvaćeni, a objekat je predat na korišćenje Mitropoliji. Time je Kuća Svetog Petra, iako u svojini Prijestonice Cetinje, faktički dobila novog korisnika i novu funkciju.
VJERSKI PROSTOR
Upravo ta promjena funkcije kasnije će biti označena kao jedan od ključnih razloga gubitka autentičnosti. Komisija za utvrđivanje stanja nepokretne kulturne baštine obišla je Kuću 2004. godine, nakon pune decenije tokom koje država, po svemu sudeći, nije ozbiljno kontrolisala šta se sa objektom dešava.
Nelegalne intervencije u dvorištu Kuće (2013. godina) (FOTO: UZKD)
Tada su već bile evidentirane brojne intervencije koje nijesu odgovarale karakteru tradicionalne arhitekture Rijeke Crnojevića. Dvorište je bilo popločano, u njemu je postavljena trpeza, ogradni zidovi pokriveni kanalicom, a unutrašnjost prilagođena novoj, vjerskoj namjeni. Prostor trpezarije bio je obložen keramičkim pločicama i oslikan, dok je dio objekta pretvoren u paraklis. Komisija je tada praktično zaključila da je nekadašnji ljetnjikovac Svetog Petra, dakle objekat profane arhitekture, pretvoren u sakralni prostor sa jasnom tendencijom da se oko njega formira manastirski ambijent. Takav zahvat ocijenjen je kao trajna degradacija autentičnosti kulturnog dobra. U petostepenoj skali stanja, Kuća Svetog Petra dobila je ocjenu „loše“, dakle samo mali korak od totalnog gubitka autentičnosti.
Religijski motivi unutar Kuće Svetog Petra Cetinjskog (FOTO: UZKD)
Naredna ozbiljna institucionalna provjera uslijedila je tek tokom projekta revalorizacije pokretnih i nepokretnih kulturnih dobara 2013. i 2014. godine. Ni tada zaključci nijesu bili povoljni. U elaboratu je navedeno da je objekat konstruktivno stabilan, ali da je njegov raniji izgled u velikoj mjeri narušen intervencijama izvedenim tokom prethodnih decenija. Posebno je naglašeno da su pojedini radovi rađeni bez saglasnosti nadležnog organa zaštite, kao i da za dopunsku djelatnost nije obezbijeđena potrebna saglasnost.
Revalorizacija je potvrdila ono što je bilo vidljivo i laiku: Kuća Svetog Petra više nije imala stepen očuvanosti koji bi se očekivao od objekta zaštićenog još sredinom prošlog vijeka. Njena arhitektonska struktura bila je znatno izmijenjena, a elementi po kojima je prepoznata kao vrijedno kulturno dobro dobrim dijelom potisnuti naknadnim intervencijama.
NIZ INTERVENCIJA
U elaboratu iz 2014. godine pobrojani su brojni zahvati koji su promijenili izgled objekta i njegove okoline. Ogradni zidovi su nadgrađeni i pokriveni kanalicom, dvorište je popločano lomljenim kamenim pločama, formirana je terasa, a u centralnom dijelu postavljen mozaik sa prikazom Nojeve barke. Na terasi je izlivena betonska trpeza.
Tekst o Kući Svetog Petra koji je u Pobjedi objavljen sredinom 1986. godine, u okviru veće priče o Rijeci Crnojevića(FOTO: Pobjeda)
Na posljednjem spratu izmijenjen je krov iznad doksata i izvedena pokrivena terasa sa metalnom ogradom, oslonjena na betonske stubove. Suterenski prostor dobio je funkciju paraklisa, na fasadi su postavljene table sa natpisima, a zasvođene prostorije opremljene su ikonama i drugim molitvenim predmetima. U trpezariji su zidne površine oslikane religijskim motivima. Sve to pokazuje da Kuća Svetog Petra nije devastirana jednim potezom, niti jednim zahvatom. Naprotiv, njen današnji izgled rezultat je niza intervencija koje su se taložile decenijama: od zapuštanja i urušavanja, preko sanacija bez jasne javne funkcije, do prenamjene i dogradnji koje su mijenjale i arhitekturu i karakter objekta.
Zbog toga najnoviji radovi, koji su izazvali reakciju Uprave za zaštitu kulturnih dobara, inspekcije, tužilaštva i poslanika u Skupštini Crne Gore, nijesu izolovan incident. Oni su nastavak iste prakse: na zaštićenom kulturnom dobru radi se bez prethodne saglasnosti, bez konzervatorskih uslova i bez jasne odgovornosti.
„NEPOZNATI“ INVESTITOR
Podsjetimo, Uprava za zaštitu kulturnih dobara je, postupajući po prijavi novinara Pobjede, tokom terenskog obilaska u martu ove godine utvrdila da se u granicama kulturnog dobra i njegove zaštićene okoline izvode radovi na nadogradnji objekta koji je u direktnom kontaktu sa Kućom Svetog Petra Cetinjskog. Konstatovana je nadogradnja gornje etaže, upotreba savremenih giter blokova i armirano-betonskih elemenata, kao i postavljanje oplata neposredno uz bočnu fasadu kulturnog dobra.
U neposrednoj blizini objekta evidentirane su deponovane količine građevinskog materijala, pijeska, blokova, cementa, šuta i crijepa. Uprava je, u dopisu tužilaštvu, navela i da je sam objekat već u velikoj mjeri izmijenjen recentnim intervencijama: demit fasadom na spratovima, betonskom terasom sa naglašenim krovnim prepustom, metalnom ogradom industrijskog izgleda, spoljnim jedinicama klima uređaja, reklamnim tablama i drugim savremenim elementima koji narušavaju izgled kulturnog dobra.
Pozicija na kojoj bi trebalo da se nalazi Kuća krajem 19. vijeka, fotografisano navodno 1886. godine (FOTO: UGC)
Posebno je važno da Uprava za te radove nije izdala saglasnost, niti su, prema njenoj evidenciji, traženi konzervatorski uslovi. Drugim riječima, radovi se izvode mimo procedure koja je obavezna za svaku intervenciju na kulturnom dobru i u njegovoj zaštićenoj okolini. Zbog toga je slučaj završio pred nadležnim institucijama. Krivični predmet formiran je povodom sumnje na uništenje i oštećenje kulturnog dobra, a prijava je podnijeta protiv NN lica. Upravo je to jedno od ključnih pitanja: ko je investitor radova, ko ih izvodi, ko ih je dozvolio i zbog čega nadležne institucije nijesu ranije reagovale ako radovi već traju nekoliko mjeseci.
Poslanica DPS-a Aleksandra Vuković-Kuč u međuvremenu je u Skupštini zatražila da tužilaštvo hitno utvrdi ko je investitor radova, da Uprava naloži obustavu i vraćanje objekta u prvobitno stanje, a da Prijestonica Cetinje, kao vlasnik, konačno aktivno zaštiti svoju imovinu. Ali, pitanje je koliko se prvobitno stanje danas uopšte može rekonstruisati. Jer, dokumentacija pokazuje da ono nije izgubljeno ove godine, niti tokom jedne građevinske sezone. Nestajalo je postepeno, kroz decenije nebrige, prepuštanja, improvizovanih obnova, prenamjena i dogradnji. Zato slučaj Kuće Svetog Petra Cetinjskog nije samo pitanje jednog aktuelnog gradilišta. To je priča o tome kako kulturno dobro može formalno biti zaštićeno, a suštinski ostavljeno bez zaštite. Može imati rješenja, elaborate, komisije, zapisnike i državne pečate, a da ipak izgubi najveći dio onoga zbog čega je proglašeno vrijednim.
ODGOVORNOST?
Danas se zbog Kuće Svetog Petra vodi borba za zaustavljanje najnovijih radova. Ali jednako važno pitanje glasi: ko će preuzeti odgovornost za sve ono što je urađeno ranije, dok su sve vlasti i institucije ćutale, povremeno zapisivale stanje i potom se iznova povlačile. Jer, ako je od originalne Kuće Svetog Petra Cetinjskog ostalo više sjećanje nego arhitektura, onda je aktuelni slučaj posljednja opomena da država ne može štititi kulturnu baštinu samo u registrima. Kulturno dobro ne nestaje tek kada se sruši. Nekada nestane mnogo ranije – kada se prepravi toliko puta da mu preostanu samo ime, legenda i tabla na fasadi.
Mitropolija od 2022. godine traži pravo vlasništva nad Kućom
Pravni status Kuće Svetog Petra Cetinjskog dodatno komplikuje podatak, upisan u list nepokretnosti br. 148 KO Rijeka Crnojevića, da je Mitropolija crnogorsko-primorska još 2022. godine pokrenula postupak da pravo korišćenja prevede u pravo svojine. Dakle, dok se na kulturnom dobru i oko njega godinama izvode intervencije, u katastarskoj evidenciji istovremeno postoji aktivan zahtjev korisnika da postane vlasnik nepokretnosti. To dodatno otvara pitanje šta je, u međuvremenu, preduzela Prijestonica Cetinje, koja je u list nepokretnosti upisana kao nosilac prava svojine na zemljištu, ali i nadležni državni organi koji su bili dužni da zaštite kulturno dobro.
Iz same katastarske evidencije nije moguće zaključiti po kom osnovu je zahtjev Mitropolije podnesen, niti da li se povodom njega vodi poseban sudski ili upravni postupak. Jasno je, međutim, da pravni status ovog kulturnog dobra nije samo neusklađen, već je i dalje predmet aktivnog zahtjeva za promjenu prava.
