Padre Gnojko u „akciji“

Piše: Sreten VUJOVIĆ

„Otac“ Gojko Perović, koji je nakon pokušaja pravljenja nužnika u sred crnogorske svetinje, Cetinjskog manastira, među izrevoltiranim Cetinjanima dobio nadimak „Padre Gnojko“, opet je u „akciji“! Na mjestu predviđenom za izgradnju  nekoliko nužnika, u produžetku prostorije đe je funkcionisala  Njegoševa štamparija, nalazi se čuvena „Ladnica“, koja je prema nekim istraživačima bila isposnička ćelija Svetog Petra Cetinjskog Čudotvorca. Zamislimo samo autobus turista među kojima neki imaju potrebu „malog“ ili „velikog mokrenja“ kako su stari Crnogorci imen(t)ovali te fiziološke potrebe, a vodič im, ćešeći ih, kaže: „Strpite se malo, dok ne uđemo u Manastir!?“ Eto objašnjenja nadimka ovog crkovnog „inovatora“.

Naime, nakon preseljenja „Rista Mefista“ (kako su ga vabili Cetinjani) u Hádēs, ovaj uslužni djelatnik i zastiđe Katunske Nahije, ćušnut je sa mjesta  „rektora“ Cetinjske bogoslovije, odnosno „regrutnog centra“ Svetosavske sekte (SS)! Isto tako je posthumno  „Mefistova“ titula samoproglašenog „Arhiepiskopa Cetinjskog“ ukinuta, kao i njegova poluga paracrkovne moći, narečena Mitropolitski savjet, voljom centrale u Beogradskom paśaluku  zbrisana, kao da je nikada nije ni bilo!

No, tema ovog pisanja nijesu „rani radovi“ Perovića, već njegov pokušaj da se udvorički, a kako bi drugačije, nametne Joanikiju II Nedostojnom (kako ga pored brojnih varijacija „Jadonikoje“ i sl. vabe Crnogorci), braneći njegovu očiglednu namjeru da rehabilituje četničkog, zlikovca i koljača Pavla Đurišića,  kojega je navodno izdao dr Sekula Drljević! Pomenuti četnički koljač je vidjevši da mu  njegovi saradnici,  njemački  nacisti (fašisti), ne mogu pomoći, svoju vojsku, suprotno od djelovanja u okviru velikosrpske četničke  ideologije, stavio je (prijevarno) na raspolaganje, po potpisanom ugovoru, vlastima ustaške NDH i  pristao da bude pod komandom, dr Sekule Drljevića  kao vrhovnog komandanta „Crnogorske narodne vojske“ u kojoj bi po spomenutom ugovoru sam Đurišić bi operativni komandant! Međutim „Đurišiću mlad majore“ je imao drugojače, skrivene namjere, pa je napao svoje dugogodišnje saradnike, ustašku vojsku i skončao je kako je i zaslužio, makar što se tiče  desetina hiljada zločina nad nesrpskim (značajnom dijelu i srpskim, patriotski orijentisanim) civilnim stanovništvom! Istini za volju, Đurišić je bio i kolaborant sa kvislinškom vladom Milana Nedića u Srbiji, pa je zbog svojih zasluga kolaboracije unaprijeđen u čin potpukovnika, od strane Milana Nedića, a taj čin mu je  priznao i sam Dragoljub-Draža Mihailović, njegov vrhovni komandant.

Padre Gnojko je posve nadmašio  velikosrpsku kleročetničku propagandnu mašineriju, u stilu pravog vrhunskog mefistovskog „vrača“ uspio je razdvojiti dvije vremensko-prostorene zone, na onu prije četničkih genocidnih pokolja i onu nakon toga, čemu śedoči i citat njegovog „odbrambenog ekspozea“: „Povod mitropolitivog govora nijesu bili četnički zločini, koje je između ostalog pomenuo, nego veliko stradanje naroda i kraljevske vojske koje se zbilo u proljeće i ljeto 1945 na području današnje BIH, Hrvatske i Slovenije. U tom stradanju se našao i Pavle Đurišić…

Koliko treba  biti bezočno amoralan pa istupati na ovaj način!? Ipak, kako bi kazao legendarni Đorđe Balašević:

„Vlast je vlast…/

Tu su paragrafi, pa zagrabi/

Nek isto je i đavolu i đakonu…“

El Padre, razumijem patnju za pozicijom ali  mjesta su već popunjena, onima koji nemaju „repove“  vjernosti prethodniku sadašnjeg vrača Svetosavske Sekte (SS).

Vidio je  El Padre  šansu da „zagrabi“ i ponovo postane „rektor“ srednje bogoslovske škole! Evo radi podśećanja par dokumenata o „omrznutim“ ustašama, Paveliću, kojima su četnici redovno isporučivali Srbe (iliti pravoslavni živalj)  Kozare i Potkozarja za  logor u Jasenovcu, đe je na kraju skončao i „mlad majore“! Tu je i ugovor između NDH i Đurišića,  koji je „mlad major“ prekršio, kao i mnoge prije toga, što je bilo pravim razlogom njegovog utamničenja i okončanja sramnoga života.

Tu su takođe pisma Draže Mihailovića poglavniku Anti Paveliću i „omraženom“ Alojziju Stepincu, koje je, kako se vidi iz teksta visoko cijenio.

Napomena autora: Nadimci u tekstu, koji imaju satirični karakter, nijesu pokušaj bilo čijeg omalovažavanja već samo citiranje istih, koji se nalaze u opticaju među građanima Cetinja i Crne Gore.