„Ostani vidljiv“

 Piše: Sreten Vujović

„Spajić rukovodio operacijom „zauzimanja“ Luke Bar“

https://www.portalanalitika.me/clanak/spajic-rukovodio-operacijom-zauzimanja-luke-bar

             „Kavez“ je opasno „prodrman“

“Ostani vidljiv” rekao mi je  jednom prilikom prijatelj koji je pokrivao visoku policijsku poziciju, i kome je često u onim smutnim vremenima devedesetih bila „glava u torbi“! U trenutku nijesam puno razmišljao o tom savjetu, ali kasnije sam se uvjerio u njegovu istinitost i funkcionalnost! Ako nekim slučajem počne da te tuče grupa  huligana, a vlasti  zadnje četiri godine liče na najjeftinije huligane iz kriminalističkih filmova, potpomognute huliganima srpske paravojne i paravjerske organizacija poznate još pod akronimom SPC (Srpska paravojna crkavica) trebaš „vrištati“ iz sve snage! Možda će neko priskočiti da pomogne? Ako ćutke primaš „batine“, mrtav si!

Da bih ovo potkrijepio, moram se vratiti daleko, u devedesete dok se još „zveckalo oružjem“! Nakon antiratnog protesta protiv  Momira Bulatovića i akademika SANU i CANU1993.godine, zbog posrbljavanja Njegoša,  „ciljana grupa“ u kojoj sam bio i ja je pohapšena i smještena u Istražni zatvor Spuž! Iskreno, tamo sam se osjećao bezbjednijim nego na slobodi, u „najljepšem zatvoru na svijetu“ kako je Bulatović volio kazati, a „komandiri“, naši čuvari, kako smo ih morali zvati, bez obzira na čin, su se ponašali dosta korektno! U onom metežu se ośećala i neka čudna vrsta simpatije prema nama, kao političkim pritvorenicima,  buntovnicima, sa kojima nijesu imali neka naročita iskustva! Tada su, u Crnoj Gori, jedino LSCG, organizacijom protestnog rock koncerta sa oko 5.000 prisutnih i Crnogorski PEN Centar na Evropskom kongresu u Ohridu institucionalno reagovali u našu odbranu. Već sredinom 1994. bivam prinuđen napustiti Crnu Goru, ulazeći ilegalno u Albaniju, đe sam preko mojih albanskih prijatelja uspio dobiti vizu i otići u Italiju! Potraga se nastavljala u Crnoj Gori, u  nevjerici da sam mogao izaći iz Cetinja. U odsustvu sam osuđen na dvije godine zatvora i napokon amnestiran zajedno sa ostalima, ukazom Momira Bulatovića. Da bih držao u tajnosti mjesto boravka, moja korespondencija i za medije i privatna je išla prema prijatelju Šefku Ličini u Šafhauzen (Švajcarska). On bi prepakovao pismo, koje bi nakon prispjeća u Crnu Goru imalo švajcarski poštanski žig. Zato su me Službe i njihovi kriminalni egzekutori tražili u Švajcarskoj! Cijelo vrijeme sam na taj način bio „vidljiv“ u medijima, kritikujući režim koji me prognao iz Crne Gore. Bio sam „vidljiv“ čak i onda, kada su vlasti vjerujući da se još skrivam u Crnoj Gori i da moja pisma  iz Švajcarske nijesu autentična, da bih „zavarao trag“, u svrhu moje kompromitacije, na svim medijima objavili vijest da sam uhapšen u Crnoj Gori zbog „proizvodnje marihuane“. U istoj vijesti je bilo sadržano da sam „uhapšen“ i da se nalazim u „bjekstvu“. Valjda sam nakon „hapšenja“ uspio „pobjeći“! Ova kampanja je trajala kratko, jer sam opet „iz Švajcarske“ uputio pismo na ime policijskog saradnika-doušnika, koji me inkriminisao, ali na adresu cetinjskog MUP-a i zamolio tadašnjeg načelnika da prestane rasipati državni novac kako bi me „pronašao“ tamo đe me nema već par mjeseci! Cilj mi nije da lamentiram nad svojom sudbinom, jer za nju niko nije kriv! Crna Gora i njena sloboda su  bila moj izbor, spreman da zbog toga trpim posljedice! Jedini „krivac“ za ovo i druga stradanja sam ja lično, jer sam odabrao takav put! Obično su moji tekstovi, da ne bih zloupotrijebio pažnju čitalaca, sadržani na jednoj stranici, ali ova „ispovijest“ mora biti malo duža! Ne odviše!

Prilikom dolaska u Italiju, našao sam posao u štamparskoj industriji. Mogao sam tražiti i dobiti politički azil (imao sam  uslove za njegovo sticanje), ali sam u tom slučaju morao ostati azilant do promjene vlasti, što mi se nije nikako dopadalo. Ubrzo sam počeo trenirati JUDO u tamošnjem poznatom klubu Judo Kodokan, u kome su se obučavali između ostalih i svi rodovi italijanske policije, od Komunalne pa do odjela antimafija i DEA! Kao profeisonalci, brzo su sazanali razlog mog boravka u Italiji. Postali smo prijajtelji. Maršal  karabinjera Giuseppe, me jednog dana odveo u ekskluzivni riblji plažni restorann „Meduza“, i pokazao  mi diskretno jednog čovjeka koji śedi sam za stolom! Kazao mi je (italijani  teško izgovaraju čisto „S“: „Vidiš, Zreten, onaj čovjek je „pentito“ (pokajnik-zaštićeni svjedok), ne pitaj ga za ime, jer  ima lažni identitet. Sprijatelji se sa njime!“ „Zašto“ pitao sam? Pokazao mi je rukom za malo udaljeniji sto: „Ono su dva naša agenta koji ga paze! Bio sam u dva mandata obezbjeđenje italijanske ambasade u Beogradu! Znam na što su spremne vaše službe! U društvu sa njim si zaštićen!“ Ne znajući ove detalje beogradski mediji su kasnije u par nastavaka pisali da sam „saradnik Mafije“ i da mi je zaštitnik don Cicio Prudentini, bos „Sakra corona unita“,  najmlađe i najbreskrupuloznije  mafijaške porodice, za koga sam čuo samo iz medija! „Drogašku aferu“ sam  demantovao niz puta i preko pisanih i preko elektronskih medija, ali „vezu“ sa „Sacra corona unita“ nijesam nikada, jer su me lokalni i regionalni BIL „četvrtani“ počeli pozdravljati sa poštovanjem!

Nakon povratka u Crnu Goru, tri godine kasnije, da bih mogao raditi u prosvjeti, morao sam imati uvjerenja i od MUP-a i od Suda; prvo da nijesam  upisan u KE (kriminalističku evidencij) i drugo od Suda, da nijesam nikada ni saslušan ni procesuiran kao „narko (poljo)privrednik“! Ova dokumenta potvrđuju moju neumiješanost u ovaj montirani skandal!

Od dana povratka, pa na dalje, poslušao sam savjet prijatelja, koji je obezbjeđivao i čuvao Crnu Goru od četničkih krvoločnih hordi na granici prema BiH, ostao sam „vidljiv“, prisutan u medijima i u društvenom životu, kao oštar kritičar  ovog i prethodnog bezumlja! Osim što su me „moleban revolucionari“ ostavili bez posla i predali 6 krivičnih prijava među kojima je i ona od NVO Zdravka Krivokapića „Ne damo Crnu Goru“ o pripremanju atentata na Amfilohija Radovića, za što  se dobro pobrinula „Ministrka Smrt“ i spasila me zatvora, bilo je i prijetnji smrću! O tome sam uredno informisao policiju! U izostanku njihove „procjene moje bezbjednosti“ koja se nije nikada desila, bio spreman na samoodbranu, da dočekam i dobro „naśekiram“ napadače! Na pitanje policajca, imam li oružja za to, odgovorio sam da imam i veliku i malu śekiru! Za „optiku“ nijesam imao rješenje, osim opreza!

Dakle, gospodine Đuranoviću, malo sam odužio, a za ove stvari bi mi bilo malo i  kompletnih par brojeva „Pobjede“ (koja je Tvojom smjenom postala crnogorski „Poraz“), ne mogu puno pomoći ali sasvim dobronamjerno Ti mogu ponoviti savjet mog prijatelja, koji mi je vjerovatno u  niz navrata spasio „glavu“: „Ostani vidljiv, Draško!“