BRAHO ADROVIĆ, POEZIJA ( TOM 1) 2026 – BEZGRANIČNI POETSKI SVIJET

BRAHO ADROVIĆ, POEZIJA ( TOM 1) 2026
BEZGRANIČNI POETSKI SVIJET

Piše: Željko Rutović

Između Demokritovog “materijalizma” po kojem je svijet sastavljen od praznog prostora i Platonovog “idealizma” da je sve “u umu” stanuje uzvišena moć kosmogonije  neizrecivog poetskog  prabića. Tom biću pjesnik Braho Adrović podario je svoj život. I opet životu podario moć poetskog. Život i poezija kao bogovi i vino. Kao dijete i kolijevka.

Izbjegao je Braho u posvećeničkom višedecenijskom stvaralaštvu, u svom pjesništvu, podjednako postmodernu usiljenost i balkansku patetiku duše. Svoj i svoj. Pečat autentike poetike. Potvrđuje nam Braho stare istine da od pračovjeka do danas duboko u poeziji izražavamo sustinu bivstvovanja bića svog. I misaonog i emotivnog. Čulnog i nadčulnog. U erosu i tanatosu. U tom svijetu i svijetlu mita i arhetipa, uzdiže se svjetlost pra – poetskog u kojem poetsko biće liječi ljudski život. Poezija kao temelj svijeta.

Pod nepodnošlijivim teretom digitalnog svijeta razorne moći u kojem čovjek malodušno posmatra svoju propast, potvrđuje se da je poezija uvijek bila i opstala podjednako glas i jezik svih ljudi  u svim vremenima i svim sistemima.  Otuda je  Brahova poetska moć, dimenzija slobode, iznad i ispod površine svijeta, oko nas i svijeta u nama. Otkrivenog i onog još mistično neotkrivenog, kog će poezija otkriti.

Dokazuje on to u svojoj najnovijoj knjizi ” Poezija ” (2026 ) tom 1. Naime, riječ je o sabranoj zbirci njegovih šest knjiga u periodu od 1976 – 2003 godine Šestoknjižje čine knjige – ” Biti živ” (1976 ) ” Juče na ulici “( 1985 )  “Balkanske elegije ” ( 1990 )” Rat u kući ” (1999) i ” Objava nezaborava ” ( 2003 ).

Čitajući ovu knjigu – knjige, treba se prisjetiti misli pjesnika, nobelovca, Josifa Brodskog da su knjige manje konačne od nas samih  te da je ” čitanje knjiga naše iskušavanje beskonačnosti “.

I eto odgovora na ono helderlinovsko pitanje  čemu poezija u oskudno vrijeme?

Potvrđuje nam Braho  svojom” Poezijom” da je ona nalik biblijskom zrnu koje ako padne na našu dušu, onda mnogo roda rodi   To je posebno vazno danas  kada beskrajna jeftina zabava, spektakl i glamur čine sve da uruše podjednako i moć poetskog i moć kritičkog mišljenja. I zato ne slučajno pozivamo se na Kišove riječi da je književnost ” poslednje pribježište razuma ” u koje nas vodi i Adrovićeva poezija, ta snažna “objava nezaborava “. Prepoznati  se u njegovoj pjesmi, i misliti sa i u njegovom stihu, znači prepoznati se u slobodi kao vječnoj odiseji moći, želja i iskustva prizme ličnog životnog ogledala.

A u Brahovom ogledalu duhovnog identiteta šestoknjižja stao je jedan čitavi beskonačni svijet – i lirika i pitanja dramatika, i elegija i nostalgija i vrijeme i ljudi i san o lijepom i metanorfoze i riječ snage otpora, i sloboda i život i život protiv života i ljubav i traganja i nada i žal….Svaka Brahova knjiga u šestoknjižju knjiga je za sebe, drugačija a ista. Sa istom porukom o vječnosti i moći poetskog. Zato je šestoknjižje to višeslojno kretanje teksta napisano da traje. I da ako znamo, a to potvrđuje Adrović, da se duša nigdje ne ispoljava kao u krilu poezije, onda se ovo  šetoknjizje doživljava cjelovitim izrazom epohe  jednog misaono – duhovnog skoro trodecenijskog autorskog kruga.

U ovom prvom tomu, kao i onom drugom, koji nužno kao biblioteka života slijedi, Braho Adrović je cijelog sebe ispisao Sentiment i poetski monument. Čovjek i djelo. Dijalektičko jedinstvo. Jedinstvo bezgraničnog poetskog svijeta kojim vječno teče književni Lim. A mi, mi smo svi na kraju, ili možda početku, ili početku kraja, onoga što je iz jezika poezije izašlo i onoga što ontološki ostaje u nama.

Nane, još po jednu, za Brahovu ” Poeziju.”