Oprosti nam majko naša!

Piše: Slavko Mandić

Sve su pokušali da smijene Mila. Umjesto njega, vlast je smijenila Ustav. Makar privremeno, misleći da će im ta smjena poslužiti da konačno maknu trn iz oka koji im ne da, da  počinu kao ljudi. I da na miru zoblju vlast koju im je crkva Srbije dodijelila kao ordenje sa gvozdenom vranom, cijeneći učinjeno u proteklom periodu intenzivnog rastakanja države. Ne tako bistar, ali zato odan, kako za njega reče Amfilohije, oglasio se crkveni beznačajnik  riječima da je vrijeme da Milo ode. Po njemu, to bi bilo jedino valjano rješenje za crkvu kojoj jedino on još brani da realizuju anatemu i dograbe se za navijek blaga našega narodnoga na laž i prevaru. Imali bi više no država. A i ovako imaju. Sve naše što su oteli falsifikujući crnogorske tradicionalne vrijednosti i prisvajajući ih u nedostatku vlastitih. Tako to funkcioniše u Crnoj Gori. U Srbiji, đe je rođen, taj se virus ni približno nije primio toliko koliko u Crnoj Gori. I to ne zbog vjere, nego zbog novca koji se nije žalio da bi se sirotinji kazalo ko o njima misli. A ni popovi ni sirotinja nijesu bili vjernici. Prvi su bili gladni bogatstva a drugi istinski gladni. Zato im je trebala narodna kuhinja a sa vrećom pasulja, rastao je i broj onih koji se zaklinjao u svetu trpezu. Nosilu su i doma. Crkvu tuđe države pomagala je i domaća vlast. Šakom i kapom, a ponajviše novcem cijela naroda. Pokazujući neophodnu kompatibilnost, spojivost crkve i vlasti, ona je dokazivila poštovanje prema onima koji nju nijesu cijenili. Niti priznavali.

Danas je to isto tako kao nekad, samo mnogo grđe. Vladu je u manastiru Ostrog birala crkva Srbije, ovu pretpotonju. Popovi su prevarili izbornu volju naroda, koji ih nije birao da odlučuju, nego je vjerovao u kakve takve lidere političkih partija koji su im u zamjenu za glas tutnuli koji euro u špag. Imalo se i moglo se. Ima i danas za preśedničke izbore sasvim dovoljno. Stiglo je trasama koje se ne kontrolišu, dovoljno da zadovolji potrebe i nadanja da će se uzeti pobjeda i potonja prepreka konačno ukloniti. A ta potonja prepreka pozvao ih sve da konačno realizuju projekat MI  ILI ON! Treba samo svi da izađu na izbore, pa da se vidi ko je koliko težak. Ko ima tonu, a ko kilo ili dva, tri grama. A nije ih malo. Pokupi se to. Zato oni u čoporu idu. Reka im je neko kako treba, pa sad ne skreću sa utabane crkvene staze.
Prevareni i od same crkve, Frontovci su odlučili da ovoga puta sami sebi kapu kroje. Neće više dati da im volju naroda uzima, kako reče onaj koji je nabreka od skorupa. Pa da oni dobiju, a Jovan odluči da poperi brata Abaza za preśednika. Bilo jednom, sad se spominjalo.

Ako bude Milo s ove strane, onda bi s druge trebale da budu združene srpske snage:
Dritan Abazović, Vladimir Joković, Goran Danilović, Marko Milačić, Aleksa Bečić, Jelena Borovinić-Bojović, Vladimir Božović, Milojko Spajić, Miodrag Lekić, onaj iz Radničke partije, helikopterska Injac, predstavnik ili dva Crkve Srbije i na početku lokomotive prihvaćeni kandidat Andrija Mandić, koji kažu nije četnički vojvoda. A nije ni bio, mada je volio. Tako kažu, a ja ništa ne tvrdim dok se ne utvrdi.
Ukoliko ONI nastupe, onda će borba biti neizvjesna do samoga kraja.
Jer ONI raspolažu sa raznovrsnom družinom koja je istinski protiv Crne Gore, što ih je i kvalifikovalo da nastupe u utakmici života. Njihova raznovrsnost ogleda se i u činjenici da pojedinačno imaju od 0.1 pa do 20-tak procenata. Ovaj potonji, toliko a ovi između toliko kad se svi zbroje. Popovi su nepoznanica jer prvi put izlaze javno na izbore. Bili su oni i do sad aktivni sudionici, ali malo više iz potaje. Povećavali su gramažu kobasica u obrocima, davali i suvi kolač. A ako su izbori padali ljeti, bilo je i dinja i pipuna.
Dobro bi bilo da vlastodržci svima začepe usta. Onima koji samo da brljaju druge znaju. Da im pokažu da svaki od njih može zakučit po procenat, pa puta toliko, eto onoliko koliko Mandiću treba da se motiviše za drugi krug.
A ovamo Milo. Sam, ako bude. Ili mjesto njega neko ko bi zbunio protivnika. Ko zna što je pokazala matematika savremenih proračuna . Samo da ne bude kao u Podgorici, primijenjen  švedski način propagande. Jer se po ovoj zimi ne bi primio ni jedan park, niti bi nikla engleska trava.
Viđećemo brzih dana. Vlast će od sreće vrisnut ako mjesto Mila bude neko drugi. Ko god, samo ne ovaj.
A ko će mu oprostiti što reče pred preśednicom Vjosu Osmani da je povratak Kosova u sastav Srbije nemoguća istorijska revizija. Poručio je i kako je 1999. godine na prostoru SR Jugoslavije pokušan genocid i da “oni koji znaju za to nemaju pravo da očekuju da zaboravimo i da je tada bila nerazumna politika Srbije koja je dovela do rata i do gubitka toga rata”.
Milo je kazao da ne ugrožava srpske, nego velikosrpske interese. Dodao je i da je kleronacionalizam SPC-a najveća prijetnja regiji i zaključio da je SPC kriminalizovana i paravojna struktura.
Pa sad neka ide na izbore. Za njega neće glasat ni jedan srpski pop, ali i nad popom ima pop.
Izađite lideri i izmjerite se. Ne budite kukavice, no stisnite petlju. Sam je ON. Lako ćete pobijediti.
Poitajte da ne opoznite predat kandidaturu. Ako vam prifali potpisa, NJEGA zamolite. Daće vam. Samo izađite!
Biće tu i Raška, Šehovića, Pure Popovića i manjinskih.
Trpeza ka nikad!
Prepuna, a opet ne nešto i prebogata.