Oko Mila samo Milo

Piše: Slavko Mandić

Završen je prvi krug preśedničkih izbora. I jedna i druga strana je znala da će u drugi krug jer u podijeljenoj Crnoj Gori, u kojoj je dominantno politikanstvo i uzajamna netrpeljivost, racionalno promišljanje i glasanje za nekoga ko može donijeti prosperitet i usmjeriti državu u pravcu razvoja i EU integracija, u kojoj je rezervoar novca neophodnog  za brži ekonomski oporavak zemlje, jednostavno ne postoji.
I na ovim izborima, kao i na svakim do sada, samo još izraženije, udružene kleročetničke snage imale su ispred sebe samo jednog jedinog protivnika. MI ili ON, opet je bila krilatica godinama prisutna. Đukanoviću se sve i svašta tovarilo na leđa. Pripisivali su mu organizovani kriminal, nepotizam, partitokratiju, elitizam. Sve čega su se mogli śetiti. Radili su to zato što su jedino u njemu viđeli protivnika koji ih je pobjeđivao s lakoćom decenijama i za koga nijesu mogli da nađu uspješan recept koliko god  ih pomagala Crkva Srbije, razni Vučići, Dodici, udesno zaokrenuta  Evropa, Putinove horde raspoređene po Crnoj Gori ,ne samo uoči izbora nego tokom cijele godine. A taj jedan, taj ON, sam u najvećem dijelu, bio je za njih nepremostiva sila, ali istovremeno i  brana Crnoj Gori, koja nije dozvoljavala da u njen unutrašnji nervni sistem uleti zli virus i krene da je izjeda i uništava iznutra. Sve do jedne URE, što bi narod kazao, koja je prevarom uspjela da dovoljan dio Crnogoraca uvede u brazdu nečasti i naćera ih da udare na vlastitu državu. Toga avgusta 2020. godine počinje da se urušava ustavno-pravni sistem Crne Gore, da vlada anarhija i klerošovinizam preuzima dizgine vlasti. Crkva konstruiše vladu u manastitu Ostrog. Novca iz budžeta i od pozajmica koliko god treba. Dijeli se i šakom i kapom. Zapošljava se i kuso i repato.
Bivša vlast se ne snalazi najbolje u ulozi opozicije. Neosporono da je kriva za mnogo toga i da je upravo to bio razlog što su ovi i ovakvi uspjeli da zagospodare, ali je ipak okom vidljiva razlika između ove dvije koncepcije. U stvari, nova vlast, osim apsolutne zloupotrebe resursa i klasičnog primjera revanšizma,drugu ponudu i nije imala. Zato je i trajala tako kratko, ali je istovremeneno i primjer kako je toliko malo vremena dovoljno da se napravi ogromna šteta.
A kako zlo nikad ne dolazi samo bila je odluka da se smijeni crkvena vlada i da opozicija, tačnije DPS, podršku da Abazoviću, onako na bjanko, bez vlastitog učešća. U vladu su ušli SNP, SDP, URA i manjinske partije. I to bi moglo da bude razumljivo da je DPS izgradio odbrambeni mehanizam koji će moći kontrolisati Abazovića kad krene da čini poharu Crne Gore. A znalo se da je on tome sklon, jer je to u više navrata pokazao.
Nije se dugo čekalo da Abazović potpiše sramnu veleizdaju Crne Gore i preda crnogorske duhovne svetinje crkvi tuđe države, na ruke tuđinu, prepiše dio državne teritorije Srbiji i pokuša da potre tradicionalne crnogorske vrijednosti i trajno ih poništi. Zbog toga  DPS uskraćuje povjerenje, ali kako nije izgradio mehanizam zaštite, Abazović nastavlja mimo odluke skupštinske većine da vlada i dan danas. I niko mu ništa ne može.
To je jedan od razloga ovakvog izbornog rezultata. A ima ih više.

Kako god izgledalo nekome sa strane, Đukanovićev rezultat je izuzetan. U hajci na njega, sa novcem koji je odasvuda priticao neskriveno, pobijedio je pojedinačno sve i svakoga. I favorita crkve Srbije, vjerovalo se tada, ali sad bar ne izgleda da su se popovi opredijelili za Andriju Mandića. Dobio je i populistu Milatovića, koji je postao crkveni miljenik u nekoj čudnoj kombinaciji sa evropskim demokratskim shvatanjem klerikalizma, što ne postoji, osim kod pojedinih ambasadora, poput onog majušnog Timonijea. A ima ih još pod krovovima diplomatskih predstavništava zapadnih zemalja u Podgorici. Ne baš svih, razumije se.
U drugi krug se očekivao DF-ov lider. Prije priželjkivao, jer je opšta procjena bila da bi on bio lakši zalogaj za Đukanovića. Ali to se nije dogodilo. Blijeda kampanja Mandića, zaokret ka nekoj vrsti pomirenja sa Đukanovićem, za koga je kazao da mu nije neprijatelj, stvorila je utisak da bi on moguće sa njim i u u koaliciju. To se dijelom njegovih birača nije dopalo, pa su glas dali ekstremnijem i ratobornijem Milatoviću. Svakako kleronacionalisti a ne nikako demokratskom evropejcu. Pritom i populisti.

Ali ni to nije osnovni razlog što je u drugi krug ušao Milatović. Jedini čije je objašnjenje racionalno, leži u činjenici da se za njegovo ime veže povećanje plata. Nema veze odakle je izvukao novac i ko će taj populistički predizborni gaf da plati. Uposlenici su doma donijeli skoro duplo veća primanja. Nema veze i što je tu razliku inflacija pojela prilično brzo. Na trpezu stoji 450 a ne više 222 €. I tu je početak i kraj priče.

Zašto DPS nikada nije učinio sličan korak? Zašto nije dao narodu, pa neka vrti, neka pozamljuje od koga god može? Da je to učinio bar jednom, bez obzira na racionalne razloge, danas bi i dalje bio vlast. Ali liberalna ekonomija, držanje na kratku uzicu, socijalne razlike, stvaranje jaza između bogatih i siromašnih svakim danom većeg, ostavilo je prostoru dvojcu Milatović- Spajić da jedu budžet mimo svih pravila i ekonomskih zakonitosti. Ali, kome je to više važno? Viđeli smo da ni otvorena laž kojom se poslužio Milojko Spajić nije uticala na građane. Pa što, kao da se čulo iz njihovih usta. Sposoban je, jer da nije ne bi to sve imao.
Nije ovaj dvojac iz Evrope sad penzionerima ništa učinio. Ali oni jednako podržavaju populiste, očekujući da će i njih bog pogledati. Mora, jer tako će učvrstiti pozicije. Čim se steknu uslovi za to, razumije se. A do tada strpljenja. Dok su živi.
I što dalje? Kako sad Đukanović ovakvoga da dobije u drugom krugu?
Teško, jasno je i njemu samome. Ali nije nemoguće. Postoji potreban rezervoar iz kojega može da crpi neophodnu razliku koja vodi do povoljnog rezultata. To je prvenstveno onaj broj neizašlih, pa glasovi manjinskog naroda i naravno dijaspore. Uz organizaciju svojih aktivista i uz podršku suverenističkog bloka, ako on uopšte više postoji, moguće je mnogo toga.  Samo ne sa rukama u džepove, tompuse i skupe vešte. Među narod, objašnjavajući kojim jedinom putem možemo tamo đe je prosperitet. I tobro viđeti na koga se osloniti. Da se ne desi izdaja ideje kakvu je doživjela na Cetinju, posebno crnogorska heroina Draginja. Ona je srcem iskreno za Crnu Goru i za Cetinje sebe u temelje ugrađivala. Pa neka udara ko god može. Nije se pominjala. Njoj takvoj Cetinjani su dali manje od Milatovića, onoga koji je u var sobi komentarisao kako nije strašno i ako pogine desetak Crnogoraca. Samo da nedostojni bude inagurisan u Cetinjskom manastiru. Sramota i bijeda bijednika.
Kao i 2016. godine, pokazali su se SDP čelnici u borbi za Crnu Goru. Draginja je žrtvovana. Ona je časno odstupila sa svih funkcija. Neće sa onima koji su pokazali ko su. Možda nećemo dugo čekati da čujemo za novu  koaliciju Evropa sad i SDP-a. Možda. Mnogo toga na to ukazuje. Sad kad su se oslobodili Draginje.
Zato i ne čudi izjava preśednika partije, ako on to uistinu jeste, Raška Konjevića nakon izbora. Kazao je „Za nas su izbori završeni. Da li ćemo podržati nekoga u drugom krugu vidjećemo“.
Kazao bih da su bili završeni i prije nego što su i počeli. Viđeli smo kako su podržali svoju kandidatkinju. Zato bi najbolje bilo Milu da ih zamoli da ne pozivaju članstvo, toliko koliko ga imaju, da glasaju za njega u drugom krugu. Nema potrebe, tim prije što su za njih izbori završeni. Ali građani nijesu vrh partije. Na svu sreću. Ne samo ove koja na PEZ ili URU liči, već i na onu Mandićevu i ostalih u vrtešci politikantskih crnogorskih blijedih rješenja.
Đukanović se nije predavao nikada.

Kad je bilo najteže, izvlačio se poput feniksa iz pepela.
Viđećemo hoće li tako biti i ovoga puta.