Odliv crnogorskih mozgova kao posljedica malih mozgova vlasti

Crna Gora je u obavezi da se suoči sa najtežim ispitom do sada, a to je kako zaustaviti odliv mozgova iz naše zemlje. To je poručio preśednik crnogorskog parlamenta Aleksa Bečić, na obilježavanju 60 godina postojanja Elektrotehničkog fakulteta u Podgorici. I nije pritom ni trepnuo. Valjda je mislio da je ova visoko izrečena umnost dozvoljena likovima koji obnašaju vlast, ne računajući pritom na sve očigledniju privremenost upravo zbog količine gluposti koja ih čini istorijskim tragikomičarima jednog vremena koje je značajno unazadilo Crnu Goru na svim poljima kulturnog, društvenog, naučnog i privrednog života. Možda je znao, a možda i nije, jer je on ipak nešto pisao i po nešto prepisivao,  tuđe kao svoje, pa valjda ostane nešto od svega toga upamćeno. Po pravilu, ono što nije izvorno vaše, kroz dalje postupanje krivo se interpretira. Otuda i ova maksima, životno djelo kojeg se neko pridržava u radu i ophođenju, koju je parlamentarni preśednik upotrijebio vidno zabrinut zbog odliva naših mozgova. Zato se i zapitao kako to spriječiti, istina bez jasnijeg odgovora, što je očigledno u kasnijem tumaranju, govorom koji mu je zahvaljujući funkciji dat za izgovorit  na pomenutom svečanom skupu.

Da je preśednik postavio sebi prije izlaska na javnu scenu ovo pitanje možda bi razumio da mali mozgovi ne mogu da zaustave velike i da veliki, koje on, vjerovati je, ipak samo deklarativno želi u Crnoj Gori, napuštaju svoju domovinu upravo zbog takvih poput njega i njegovih koalicionih partnera. To je razlog što crnogorski mozgovi napuštaju svoje ognjište,potpuno sigurni da je litijaška epopeja učinila državi neprocjenjivu štetu a da je njen sudionik, današnji pozivar na ostanak (bez jasne vizije opstanka) u glavi imao samo blijedu izraženu propagandu kao posluženje za odbranu svoje prazne retorike i jeftino plasirane( naizgled majčinske zabrinutosti) nad daljom sudbinom crnogorske pameti.
Parlamentarni preśednik je klasičan primjer odnekud uvezenog proizvoda, dobro osmišljenog čipa ugrađenog  pojedincima u pripremnom predperiodu za ovo vrijeme, desetak godina unazad. To su ekspertski tragovi uistinu prvaka svog posla, koje je naručio jedan od najčuvenijih crnogorskih svetosavaca. Naručio i dobio ih  da obave posao kako valja i regrutuju podoban materijal za klasičnu radnu upotrebu za period  kad kreatori litijaške kleropolitike ocijene da su spremni ući u frontalno razračunavanje sa državom, iznad koje su dobrim dijelom bili i do tada.

Ugrađeni čipovi su funkcionalno odradili ono što im je zapisano u kodu. Poruka blijedi, jer je tako programirani, ali tragovi ne blijede i ostaće dovijeka.

Parlamentarni preśednik je sigurno čuo za čuvenog srpskog pjesnika Aleksu Šantića. Možda i pročitao njegovu rodoljubivu visost „Ostajte ovđe“. Ako jeste rado ću ga pośetiti na drugu strofu, a svaka je veličanstvena antologija patriotizma.
Šantić kaže:
Od svoje majke ko će naći bolju?!

A majka vaša zemlja vam je ova;

Bacite pogled po kršu i polju,

Svuda su groblja vaših prađedova.

Ako već nije mogao da bude vjerni čitač crnogorskih znakova pored puta, i ako mu je, zajedno sa onima koji će se zdušno okrenuti protiv svoje zemlje, zasmetalo sve što ima crnogorski predznak, i što je uronilo duboko u našu nacionalnu svijest koju je, po dobijanom zadatku trebalo spržiti, uništiti u korijenu, vjerujem da bi crnogorski parlamentarni preśednik u ovom stihu Šantićeve ljubavi prema domovini probudio u sebi potrebu da svoju ne daje tuđinu, ma ko on bio.
Da je brani i odbrani dok živi, kako bi naraštaji mogli podići  glavu visoko i ponosno svijetu kazati  ko su i kakvi su. Da ga drmne Šantićevo pitanje …“Od svoje majke ko će naći bolju?!“… Ali, zaludu je sve izgleda. Čip je ostavio traga a njegovi vjerni korisnici mučiće u vremenu koje dolazi vlastiti život.

Nama ostaje da slijedimo riječi Igumana Stefana, u Gorskom vijencu:
„Udar nađe iskru u kamenu,
bez njega bi u kam očajala“
Jer, kako Njegoš zbori, da nije udara  u kamen, iskre koja iz njega zaiskri ne bi ni bilo.

Kako vidimo, nije svako zlo za zlo. Naravno, pod uslovom da se nakon svega upamti njegova opomena „U pamet se Crnogorci“!

Slavko Mandić