Od Uskrsa do Uskrsa

Evo Uskrs.

Za katolički svijet. Za setemanu i pravoslavnima.

Potpuno isto za mene, od oca katolika i mame pravoslavne, u Boki, u kojoj se to nikad nije gledalo, što zbori ovdašnji svijet.

Zvona isto zvone, a dobra molitva u tri i četiri prsta staje.

Čestitke kao pljusak proljećni.

Sve u tri, četiri riječi: mir, ljubav, sloga, zdravlje.

Ovog Uskrsa samo jedna je dovoljna. Zdravlje!

U miru zlatnog rama moga grada, neka blista svjetlost svih naših svetaca, svakog hrama.

I to more ljubičasto, bez glasa.

Aprilska zora, mir naših nemira broji.

Kako se pretiču, pa spajaju krugovi i kako se ne osvrćemo na međusobne odnose i pojmove u običnoj, prolaznoj, trivijalnoj svakodnevici.

A ono neobjašnjivo, što pripada metafizici, je mene zantaćalo i dijelim sa vama u ovoj priči.

I bi Uskrs, zajednički 1979. godine.

O trešnji, kako bi rekao Risto Kovijanić, uz poetsku sliku Kotora nakon strašnog potresa uskršnje neđelje:”danas nam izgledaš stravično kao mitski Prometej, raskljuvanog grudnog koša, divni naš grade, slavljeniče i ranjeniče. Zemlja te zamalo ne strese sa sebe; zamalo te more ne proguta”.

Izvidane su rane, zasjale palace i nismo se osjećali, kako nam je poručio pisac kao da smo”pri  zidu plača, nego pri bedemu nade”.

Otvorila su se vjekovna vrata od mora za život i furešte, za bale i nove ure.

Otvorile su se u srcu škure, da opet iz vene muzika toči.

Dvadeset ljeta potom o Uskrsu 1999. godine, napisala sam :Mi bismo da se voli,

A ovo proljece boli.

Bagrem, bez muke zabijelje a vani slična tišina, koju su povremeno rezali strašni odjeci zvučnog zida, aviona koji su nosili bombe.

Bilo je uma na sreću, pa nijesu padale i rušile moj grad i državu.

Bio je muk i samo mačije oči na gradskoj klupi.

Bila je tišina teška kao tvrđava.

Uskrs 2020. godine. Korona.

Ubija ljude, zatvara granice, uzima slobodu, zaustavlja život.

Zvoniće crkve, a ljudi će moliti doma.

Bijeli brodovi, oltari,svodovi, na čekanju.

Krugovi.

Što je to u krajnjoj prirodi suštine i svijeta?

Amo, maske dolje!

Sve one koje su skrivale dva, tri lica i urokljive oči.

Sve maske, osim onih vedrih, karnevalskih, u bulikanu radosti, onih koji su konteni su malo.

Na licu ljudskom samo još ove, za odbranu od korone, a onda neka blista.

Pogled na Gospu od zdravlja i samo jedna želja u sklopljenim rukama.

Da pasa.

Možda  je Blažena Ozana s praga grada fermala?

Spusti se u ovaj trenutak i na brzinu izbroji golubove, da ti darujem pjesmu!

Neka se probude vile Pestingradske.

Gurdić da podigne plimu dobrih misli.

Da gospod Bog predsjedava u ovo doba.

Da budem sa ljudima koje nije strah.

Sa onima čija su leđa  zavjetrina i koji gordost ne nose kao grijeh.

Vjerujem u pravdu, stope i vrijeme, onoliko koliko nam ga je još ostalo.

Da Uskršnje jutro zadrhti sa cvijetom kruške, što mi ga je poslala prijatjica, kad se već ne možemo viđeti.

Podignimo čaše za zdravlje, svako u svojoj tišini.

Svako u svojoj molitvi.

Dubravka Jovanović