O hrabrosti ukrajinskih boraca i neustašivom crnogorskom narodu

Vanity Fair piše da istorija sugeriše da se Ukrajina može suprotstaviti ruskoj vojsci

Piše: Sebastian Junger (Vanity Fair)

Na papiru, namjera Rusije da okupira Ukrajinu izgleda kao unaprijed donijet zaključak. Sa oko četiri i po puta više vojnika, pet puta više tenkova i oklopnih vozila i 10 puta više vojnih aviona, zdrav razum nam govori da Ukrajina nema šanse.

U praksi, istorija nam govori drugačije.

Od uličnih borbi pesnicama do pobuna i ratova, veličina je loš indikator ishoda ljudskog sukoba. Jedinstveni smo među sisarima u našoj sposobnosti da pobijedimo većeg, moćnijeg protivnika; da nije tako, svijet bi bio sastavljen od fašističkih mega-država, a ljudska sloboda ne bi bila moguća. Spremno rizikujemo svoje živote da bismo branili druge, kao što to jasno pokazuju borbeni narativi primaoca Medalja časti. Što je grupa manja, to su njeni članovi tvrdoglavo lojalniji jedni drugima i teže i skuplje ih je poraziti.

Osmansko carstvo je 1604. godine odlučilo da se mala, planinska kneževina Crna Gora mora slomiti. Crnogorci su bili čuveni ratoborni narod koji je oduvijek odbacivao svaki oblik vladavine i navodno se ničega nije bojao osim mirnog umiranja u krevetu. Oni su naseljavali zemlju koja je bila previše siromašna da bi izdržala velike koncentracije ljudi, ali se “rasuto” stanovništvo uvijek okupljalo da se bori protiv osvajača. Osmanlije su imale oko 12.000 ljudi, uključujući konjicu i artiljeriju i suočili su se sa samo 900 Crnogoraca. Crnogorci su, međutim, bili neustrašivi, i slali su po tri čovjeka u juriš cijelu noć prije nego što su napali u zoru. Ubili su trećinu osmanske vojske, a ostatak poslali “da se pakuje”.

Čak i u ličnoj borbi, veličina i moć imaju ključne nedostatke. Ogromni mišići se kreću sporije, reaguju sporo i koriste više kiseonika od malih. Kao rezultat toga, manji borci mogu da izdrže veći intenzitet borbe od većih, i oni pobjeđuju otprilike polovinu vremena u mješovitim borilačkim vještinama – što je potpuno nemoguće zamisliti za životinjsko carstvo. A osnovna dinamika asimetričnog sukoba se lako pojačava.

Mehanizovane vojske poput ruskih snaga koje su izvršile invaziju na Avganistan 1980-ih i ušle u Ukrajinu prošlog mjeseca kreću se sporo, nemoguće ih je sakriti i koriste ogromne količine goriva i municije. Oni mogu da pretvore u prah sve na šta naiđu, ali ne mogu dugo da izdrže takav napor. Vazdušne snage su takođe razorne, ali stvaraju logističke ranjivosti koje dolaze do izražaja ako se sukob odugovlači. Čini se da na svijetu nema dovoljno mlaznog goriva koje bi držalo dovoljno letilica u vazduhu da ubiju sve ljude koji su spremni da umru boreći se protiv njih.

Pa gdje ovo ostavlja Ukrajinu? Najuspješnije grupe podređenih imaju tri zajedničke karakteristike, a Ukrajina ih ima sve. Prvo, takve grupe moraju imati jasnu moralnu svrhu sa dubokim korijenima u istoriji populacije. Sposobnost grupe da bude autonomna i samodefinišuća – slobodna – jedna je od rijetkih stvari za koje će ljudi spremno umrijeti, a uobličavanje borbe u takvim uslovima vodi je uspjehu. (Sloboda je moćna riječ koja se često uvlači u lažne političke borbe. Demonstranti koji su nedavno prisvojili tu riječ u ovoj zemlji očigledno nisu bili spremni u velikom broju da umru za nju, što je znak da protesti možda uopšte nisu bili o slobodi). Duboka moralna svrha protesta na Trgu Majdan 2014. i u trenutnom ukrajinskom otporu čini da žrtvovanje života izgleda kao herojska stvar – osjećanje koje vjerovatno ne dijeli većina ruskih trupa.

Uspješne grupe podređenih takođe zahtijevaju neustrašivo vođstvo. Tokom Uskršnjeg ustanka protiv britanske vladavine u Irskoj 1916. godine, komandant pobunjenika po imenu Džejms Konoli pokazao je tako flagrantno nebrigu za sopstvenu bezbjednost da su njegovi pomoćnici morali da ga mole da se skloni. Konoli je dva puta ranjen, a Britanci su mu na kraju sudili i pogubili ga zbog izdaje. Iako je britanska vojska ugušila Uskršnji ustanak za nedjelju dana, nije mogla da kontroliše stanovništvo i na kraju je Irskoj dodijelila nezavisnost. Amerika je vodila  rat protiv Britanaca, i da su izgubili, potpisnici Deklaracije o nezavisnosti bi nesumnjivo doživjeli istu sudbinu kao i Konoli. Lideri koji nisu spremni da prihvate iste rizike i teškoće kao njihovi sljedbenici u vrijeme rata neće dugo ostati lideri i većina njihovih pobuna će propasti. U Ukrajini su predsjednik Zelenski i mnogi poslanici očigledno spremni da rizikuju živote braneći svoju zemlju.

Posljednja komponenta uspješnih autsajderskih grupa su žene. Žene daju neku vrstu moralnog legitimiteta protestima koji bi inače mogli biti odbačeni kao običan haos. Kao mali muškarci u borbi pesnicama, žene su potcijenjene na načine koji se mogu iskoristiti protiv previše samouvjerenih neprijatelja. Tokom mlinskih štrajkova 1912. u Lorensu u Masačusetsu, žene su stajale direktno ispred trupa Nacionalne garde i ismijavale njihovu muškost, uprkos činjenici da su bajoneti bili upereni direktno u njihove stomake.

– Jedan policajac može da se nosi sa 10 muškaraca, dok je za jednu ženu potrebno 10 policajaca – požalio se frustrirani Lorensov zvaničnik.

Društvene sankcije protiv žena ubica daleko su jače od onih protiv muškaraca ubica, a to može da zaustavi čak i nasilnike poput Putina. U Ukrajini, mlade žene grabe AK-47 i kreću ka prvim linijama fronta, a starije žene hrabro prkose ruskim vojnicima na ulici.

Putin se suočava sa moralnim neprijateljem sa hrabrim vođstvom i velikim učešćem žena. Istorija svjedoči da, ako ne pobijedi brzo, možda nikada neće ni pobijediti.

(Izvor: Vanity Fair, prevod: T.K.)

pobjeda