Na more dođite, nema ajkula

More kao ljudsko lice treperi i miruje.
Blago je i ljuto u poljupcu sunca i šamaru nevere.
Ljeto i more, vidi se da su rod.
Ujednačeno dišu, tuguju i pjevaju.
U školjke spušta kapljice zore kao lijek u male bočice.
Travom morskom valja stopala odmoriti i na dnu ostaviti korake kojima se htjelo preskočiti vrijeme bez oblika i boje.
Morskom, kao svetom vodicom, oprati grjehove i reći: Bože pomozi svakome, a mene ne zaboravi.
U ovom predljetnjem akvarelu očišćenih voda i odmornih riba, još uvijek usnulih, čeka vas čempres i tica noćna, žalo i ponta.
Kosti valja suncem otopliti i kožu zlatom opiturati.
Mozak se mora izbistriti, a misao počinuti.
Sve bolesti, svaku muku sa ove stare zemaljske postelje more će oprati i nikome ništa neće kazat.
Ono prima i daje, uzima i vraća, uzbuđuje i smiruje, igra se i miluje.
Pomamno miriše, kovitlajući strasti u slanoj svojoj kapljici što na trepavici svjetluca.
Lijena vrelina nas čeka.
Sa onom morskom, domaćom fjakom što se vuče pjacetim kao stari bizin.
U šlape i s kapelinom a u špagu karta za drito.
U jednom pravcu.
Ponesite masku i oćale.
Čekaju vas ribarske mreže za novi plet ljeta Gospodnjeg.
Svi na banj.
Otvaraju se kupališta i spljaže.
U đir ljudi, obale i vali.
Sa anđelima i kako Bog zapovijeda, jer bolest još nije pasala.
Zato na more dođite, ima delfina.
U zalivu bokeškom da galebu ličite.
U dubokoj sjenci maslina dobrota kaplje i mir praljudski.
Putevi se ovdje ukrštaju, pa su mjecečine tople kao grote za uzglavlje zaljubljenima.
More zna da prašta i da čeka postojano poslije svakog brodoloma.
I ajkule se u Boki pripitome.
Zalivski se život u valovima živi.
Sa ove južne bande prepoznaješ čovjeka i sve čisto u njemu.
Ljekovitog je bilja rubom zaliva sa rukama punim mirisa.
Ćuk i zvona istom pjesmom u noć,za lak san.
Zato, na more dođite.
Otvaraju se putevi.
Boka u jedno oko staje,drugim se iznova rađa.

Dubravka Jovanović