Mulešković: Država ne može kontrolisati cijenu nafte ali može odlučiti koliko će to pogoditi građane, dizel mogao biti i 10 centi jeftiniji

Nestabilne cijene goriva u Crnoj Gori posljednjih mjeseci ponovo su razotkrile dugogodišnje strukturne slabosti ekonomije, prije svega visoku zavisnost od uvoza i nedovoljno razvijene domaće proizvodne kapacitete.

Nakon dva uzastopna rasta cijena goriva, ove sedmice imali smo minimalno pojeftinjenje, ipak, cijene eurodizela ostale su iznad 1.80 eura.

Sagovornik Analitike, ekonomski analitičar Mirza Mulešković pojašnjava da visoke cijene naftnih derivata ne utiču samo na vozače, već to dovodi do povećanja troškova transporta, proizvodnje i distribucije, čime se indirektno preliva na cijene gotovo svih roba i usluga, i utiče na rast inflacije i životni standard građana.

Poručuje da pitanje cijena goriva ne može se posmatrati izolovano, već kao dio šireg ekonomskog i razvojnog konteksta.

Mjeru smanjenih akciza trebalo produžiti još neko vrijeme

Cijene dizela u Crnoj Gori, nakon dva poskupljenja a potom minimalnim pojeftinjenjem, dostigle su 1,82 eura po litru. Koliko je današnja cijena goriva posljedica međunarodnih okolnosti, a koliko domaćih odluka i da li je Vlada mogla da utiče na cijenu smanjenjem akciza? 

Mulešković: Crna Gora je mala i uvozno zavisna ekonomija i praktično nema mogućnost da utiče na globalne cijene energenata. Kada dođe do poremećaja na međunarodnom tržištu, posebno zbog geopolitičkih tenzija, ograničenja u snabdijevanju ili povećane neizvjesnosti, posljedice se veoma brzo prenose na domaće tržište, a posebno velike posljedice osjećaju male ekonomije poput Crne Gore.

Međutim, ne treba zanemariti ni domaću komponentu cijene. Na konačnu cijenu goriva utiču poreska opterećenja, akcize i politika države u ovom segmentu. Država ima ograničen prostor za intervenciju, ali upravo u periodima velikih šokova treba procijeniti da li je potrebno privremeno smanjiti fiskalno opterećenje kako bi se zaštitili građani i privreda.

Lično smatram da je mjeru smanjenih akciza trebalo produžiti još neko vrijeme, posebno imajući u vidu da se situacija na međunarodnom tržištu ne stabilizuje i da geopolitičke tenzije i dalje održavaju visok nivo neizvjesnosti kao i činjenicu da tokom sezone, istorijski gledano, dolazi do rasta cijena. Svakako, cijena goriva bi bila niža da je mjera nastavila da se primjenjuje.

U zavisnosti od konačne odluke i uslova pod kojima bi mjera bila produžena, mogli smo očekivati da cijena dizela bude i do deset centi niža po litru.

Posebno je važno istaći da se Crna Gora već godinama nalazi u poziciji velike zavisnosti od eksternih šokova. Svaki globalni poremećaj kod nas ima snažniji efekat nego u ekonomijama koje imaju veću energetsku stabilnost i raznovrsnije izvore snabdijevanja, ali i razvijeniju industriju i poljoprivredu.

Povećanje troškova brzo se prenosi na potrošače

Kako visoke cijene naftnih derivata utiču na crnogorsku ekonomiju i životni standard građana? U kojoj mjeri se poskupljenje goriva može preliti na cijene hrane, usluga, transporta i drugih proizvoda i postoji li rizik od novog inflatornog talasa?

Mulešković: Gorivo je jedan od osnovnih troškova gotovo svakog ekonomskog procesa. Njegov rast ne pogađa samo građane koji koriste automobile, već čitav lanac proizvodnje i distribucije. Veće cijene goriva povećavaju troškove transporta, logistike, poljoprivrede, građevinarstva i usluga, a dio tih troškova se neminovno prenosi na krajnje potrošače.

Ne očekujem da će samo rast cijena goriva automatski izazvati novi veliki inflatorni talas kao što smo imali ranijih godina, ali svakako postoji rizik da uspori proces smirivanja inflacije i zadrži pritisak na cijene.

Dodatno je problematično kada raste cijena goriva, relativno brzo dolazi do opšteg rasta troškova i cijena, dok se, kada dođe do smanjenja cijene goriva, cijene na tržištu ne smanjuju istom dinamikom.

Za građane je najveći problem što se ovaj rast dešava u trenutku kada su troškovi života već značajno povećani, posebno tokom prethodnih nekoliko godina. Kada se kombinuju visoke cijene hrane, stanovanja, usluga i energenata, prostor za prilagođavanje domaćinstava postaje sve manji. Zato rast cijena goriva treba posmatrati ne samo kao energetsko pitanje, već kao pitanje životnog standarda i konkurentnosti ekonomije.

Crna Gora veoma osjetljiva na spoljne šokove zbog zavisnosti od uvoza

Koliko je crnogorska ekonomija ranjiva zbog zavisnosti od uvoza energenata i nedostatka dugoročnih rješenja u oblasti energetske stabilnosti? U kojem obimu je ova situacija posljedica višegodišnjeg izostanka strukturnih reformi i koje bi mjere bile neophodne da se ta zavisnost smanji?

Mulešković: Crnogorska ekonomija je veoma osjetljiva na spoljne šokove upravo zbog svoje veličine, otvorenosti i zavisnosti od uvoza. Kada nemate dovoljno razvijene domaće kapacitete svaki poremećaj na međunarodnom tržištu direktno se preliva na građane i privredu.

Ova situacija nije nastala preko noći. Ona je rezultat višegodišnjeg nedostatka strukturnih reformi i nedovoljnog rada na povećanju otpornosti ekonomije te nedostatku politika koje razvijaju realnu ekonomiju i produktivnost.

Crna Gora je dugo bila fokusirana na kratkoročno upravljanje krizama, dok su dugoročna pitanja poput jačanja domaće proizvodnje i smanjenja uvozne zavisnosti ostajala u drugom planu, bez dovoljno konkretnih mjera.

Naravno, nije realno očekivati da mala ekonomija poput Crne Gore može postati potpuno nezavisna od uvoza, ali se može značajno povećati njena otpornost.

Što je ekonomija raznovrsnija i produktivnija, to će lakše podnijeti ovakve spoljne šokove. Zato ovo pitanje ne treba posmatrati samo kroz energetiku, već i kroz potrebu da se dugoročno promijeni struktura crnogorske ekonomije.

Mjere koje država može preduzeti

Ima li Vlada dovoljno efikasne mehanizme da ublaži posljedice rasta cijena goriva? Koliko su mjere poput smanjenja akciza ili poreskih opterećenja održive i da li one mogu dati dugoročni efekat ili predstavljaju samo privremeno rješenje?

Mulešković: Vlada ima određene mehanizme, ali nijedan od njih nije trajno rješenje. Smanjenje akciza ili poreskih opterećenja može biti efikasna kratkoročna mjera u periodima velikih tržišnih poremećaja, jer direktno utiče na cijenu koju plaćaju građani i privreda.

Međutim, takve mjere imaju svoju fiskalnu cijenu i ne mogu biti jedini odgovor države. Ako se koriste dugoročno bez reformi na rashodnoj strani budžeta i bez povećanja efikasnosti javne potrošnje, mogu ugroziti fiskalnu stabilnost.

Zbog toga je potrebno pronaći balans. U periodima kada građani i privreda trpe snažne spoljne šokove, država treba da koristi raspoložive instrumente kako bi ublažila posljedice. Ali paralelno mora raditi na reformama koje stvaraju prostor za takve intervencije.

Smanjenje akciza nije zamjena za ekonomsku politiku, već alat koji se koristi kada je potrebno amortizovati udar na standard građana. Nažalost, još od 2022. godine uglavnom svjedočimo privremenim, parcijalnim i kataloškim mjerama koje daju kratkoročne efekte, ali ne rješavaju suštinu problema.

Potrebno je uspostaviti model koji će precizno definisati kada država interveniše i kojim instrumentima, umjesto da se svaka nova kriza rješava ad hoc odlukama.

Postoji više mjera koje država može preduzeti kako bi ublažila posljedice rasta cijena goriva, a da pritom ne ugrozi ozbiljnije stabilnost javnih finansija. Smatram da je potrebno kreirati ciljane programe podrške domaćinstvima koja su najviše pogođena rastom troškova života. Takav pristup je efikasniji od univerzalnih subvencija, jer omogućava da pomoć bude usmjerena upravo prema građanima kojima je najpotrebnija.

Država bi trebalo da razmotri privremene programe podrške sektorima koji su posebno osjetljivi na rast cijena goriva, prije svega transportu, poljoprivredi, ali i određenim djelovima proizvodnog sektora. Upravo kroz ove sektore povećani troškovi energenata najbrže se prenose na cijene proizvoda i usluga, a samim tim i na krajnjeg potrošača.

Dugoročno, ključ mora biti u jačanju domaće proizvodnje, povećanju produktivnosti i smanjenju zavisnosti od uvoza. Što više budemo proizvodili u Crnoj Gori i što budemo imali raznovrsniju ekonomsku strukturu, bićemo otporniji na globalne poremećaje poput ovog kojem danas svjedočimo.

Na kraju, pitanje cijena goriva nije samo pitanje energetike ili fiskalne politike. Ono direktno utiče na inflaciju, konkurentnost privrede, životni standard građana i ukupni ekonomski rast. Upravo zato ovu temu treba posmatrati kao dio šire razvojne strategije Crne Gore, a ne samo kroz prizmu budžetskih prihoda ili trenutnih kretanja na međunarodnom tržištu energenata.

Inflacija se ne smije koristiti za povećanje prihoda

 Država od viših cijena goriva istovremeno ostvaruje veće prihode kroz PDV i druge dažbine. Da li inflacija tako indirektno postaje izvor dodatnog budžetskog prihoda i kakve posljedice takva politika može dugoročno imati po građane i privredu?

Mulešković: Tačno je da rast cijena određenih proizvoda, uključujući gorivo, može dovesti do rasta nominalnih prihoda države kroz PDV, jer se porez obračunava na višu osnovicu. U tom smislu, inflacija može kratkoročno povećati određene budžetske prihode.

Međutim, inflacija nije održiv niti poželjan izvor javnih prihoda. Ono što država kratkoročno dobije kroz veće poreske prihode, građani i privreda plaćaju kroz smanjenu kupovnu moć, veće troškove poslovanja i slabiju konkurentnost.

Dugoročno, visoka inflacija može imati negativne posljedice jer otežava planiranje poslovanja, smanjuje realnu vrijednost prihoda građana i povećava pritisak na socijalne kategorije stanovništva.

Zato cilj fiskalne politike ne smije biti da se koristi efekat inflacije za povećanje prihoda, već da se obezbijedi stabilno i predvidivo poslovno okruženje. Država treba da vodi računa da kratkoročni fiskalni efekti ne budu ostvareni na račun dugoročnog ekonomskog rasta i standarda građana.

Današnje cijene goriva još jednom pokazuju koliko je mala i otvorena ekonomija poput Crne Gore osjetljiva na globalne poremećaje. Država ne može kontrolisati svjetsku cijenu nafte, ali može odlučiti koliko će snažno taj šok pogoditi građane i privredu. Zato su, pored kratkoročnih mjera, ključne dugoročne reforme koje će povećati otpornost ekonomije.

Država ne smije biti zainteresovana za to da cijene budu što više kako bi naplatila više poreza. Cilj mora biti stabilna inflacija, održiv ekonomski rast i povećanje realnog životnog standarda građana. To je jedini model koji je dugoročno održiv.

Portal Analitika