Mjesto nade i borbe za život

Mjesto na kojem neprekidno traje borba za živote ljudi. Jedinica Intenzivnog liječenja Interne klinike Kliničkog centra pretvorena je u odjeljenje za liječenje najtežih KOVID pacijenata.

“U ovoj jedinici ne postoji, zapravo, neko određeno radno vrijeme. Radi se 24 sata dnevno. U svakom trenutku pacijenti se redovno i kontinuirano prate, što na monitorima, što od medicinskog osoblja – sestara i ljekara. Tako da se svi trudimo da damo svoj maksimum”, objašnjava pulmolog dr Jelena Borovinić Bojović.

Trud, volja i upornost, nažalost, ne budu uvijek nagrađeni pobjedom života.

Kako će to dalje da se odvija često, pored sve naše volje, rada, truda i energije koju ulažemo jeste neizvjesno i ne može se apsolutno predvidjeti – opisuje kako izgleda njihov radni dan dr Borovinić Bojović.

Kada ulaze na odjeljenje intenzivnog liječenja ljekari i sestre moraju imati zaštitna odijela, maske, naočare, vizire, više pari rukavica. Pacijent mora dobiti najbolje liječenje, a kako se snalaze medicinari?

“Naravno da je sam rad pod takvim uslovima otežavajući. Prvo, zato što su vam pokreti na neki način limitirani, drugo zato što postoji problem sa magljenjem naočara, sa otežanom komunikacijom sa maskom, zbog tri para rukavica. Međutim, rekla bih da se naše medicinsko osoblje – sestre, a i ljekari dosta dobro snalaze u ovim vanrednim okolnostima”, ocjenjuje ona.

Poseban dan, prve dobre vibracije, za ljekare i sestre na intenzivnoj bio je onaj kada su prvog KOVID pacijenta skinuli sa respiratora. Bio je to, kako ga opisuju, ogroman uspjeh i trenutak velike radosti.

“Svi smo se jako obradovali. Bili smo neizmjerno srećni zato što je to jedan veoma važan trenutak u daljem oporavku i kretanju prema boljem tog pacijenta. S tim što moram da naglasim da su svi pacijenti na jedinici intenzivnog liječenja životno ugroženi. Čak i kada ih ekstubiramo, odnosno kada ih skinemo sa respiratora. Zato što postoje varijacije kretanja kliničke slike u smislu da se u svakom trenutku može pogoršati ili, ono čemu mi težimo uz svo svoje znanje i energiju – poboljšavati”, kaže dr Borovinić Bojović dok stojimo na hodniku Interne klinike kojim užurbano, ali sasvim smireno prolaze sestre, svaka sa svojim zadatkom.

Niko ne može ostati ravnodušan na strašne slike iz bolnica širom svijeta. I naši ljekari i sestre prate priče i svjedočanstva o stradanju njihovih kolega, ali kažu je ova rizična situacija iz njih izvukla najbolje na površinu.

“Lično, ja nisam osjećala neki pretjerani strah. Isto kao i ekipa ljekara i sestara koja je sa mnom uključena u rad. Ova situacija nas je učinila solidarnijim i sigurnijim. Zaista smo odradili profesionalno koliko je bilo do nas i koliko smo mogli. Svi smo se potrudili da damo svoj maksimum u borbi protiv bolesti koja nam je još, svima, zapravo nepoznata”, sumira ona utiske.

Neki od ljekara i sestara ne idu kućama, nego nakon posla odlaze u karantinski smještaj, u hotele koji su tokom KOVID krize dobili tu namjenu. Tamo nema šala i druženja, tek predah pred novu smjenu. Drugi i sada odlaze kućama iz bolnice.

“Ja lično nisam u hotelskom smještaju, nego idem svojoj kući, svojoj djeci i sprovodim sve mjere opreza. Ali postoji određeni broj ljekara i sestara koji je odvojen od svojih porodica. U ovom trenutku svima nam je najvažnije uzajamna pomoć i solidarnost u zajedničkoj borbi u kojoj se trudimo da jedni drugima maksimalno izađemo u susret, pomognemo. Brinemo jedni za druge, mnogo više nego ranije. Meni se nekako čini da nas je kompletna ova situacija dodatno ujedinila, zbližila i učinila nas možda još većim, boljim profesionalcima nego što smo to bili do sada”, zaključuje, osvrćući se na prvi mjesec rada u ulovima epidemije koronavirusa.

Dodaje, kako je najbolja vijest za sve na intenzivnoj kada pacijenti ponovo počnu da razgovaraju sa ljekarima i sestrama. To znači da je borba za život na dobrom putu. Pacijenti iskazuju zahvalnost, a medicinari kućama idu srećni zbog još jedne dobijene bitke. Za ljudski život.

CdM