Milanovićeva odluka da zbog Vučića otkaže sastanak predsjednika država članica inicijative “Brdo-Brijuni” je očito sračunata na zamagljivanje aktualnih procesa izazivanjem posebne pozornosti i novih prepucavanja sa Srbijom, što se pokazalo tradicionalnim efektnim mamcem za hrvatsku i srbijansku javnost. S obzirom da je u Srbiji latentna predizborna atmosfera zbog najavljenih izvanrednih parlamentarnih izbora za sada bez datuma, nema sumnje da Milanovićev čin odgovara Vučića za podgrijavanje tamošnje atmosfere, ali taj čin svakako ima i svoju unutarhrvatsku namjeru.
Piše: Marko Ljubić, hrvatski novinar, kolumnista i publicista
Koju, kakvu konkretno, nepotrebno je nagađati, otkrit će se vrlo brzo.
Kladio bih se da to s čega se preusmjerava fokus ima posebnu težinu.
Nekoliko je stvari suspektno u ovoj Milanovićevoj odluci.
Prvo, Hrvatska nikada i nije trebala prihvatiti ovakvu inicijativu, jer ne postoji ni minimum pretpostavki da bi ona mogla doprinijeti bilo čemu dobrom i kvalitetnom. Pogotovo zato što ni jedna od ovih država članica ne može ni samostalno, ni u međunarodnom kontekstu otkloniti ni jedan jedini problem u međusobnim odnosima tih država, pogotovo utjecati samostalno ili zajednički na rješavanje niza strateških državnih pitanja u tim zemljama.
Paradiranje pred kamerama
Čemu onda paradiranje pred kamerama kad čak i to izaziva podsmijeh većine naroda u tim zemljama?
Drugo, ne znam zašto bi i po čemu bio persona non grata Vučić, a ne bi recimo Željko Komšić, član Predsjedništva BiH, ili Jakov Milatović, predsjednik Crne Gore, u kojoj je na čelu parlamenta politički Srbin, dokazani velikosrpski terorist i vojvoda Mandić, a posrbljena država besramno progoni crnogorske intelektualce na svakom koraku, posebno izraženo u procesu protiv tzv. Cetinjana zbog prosvjeda tijekom predsjedničke kampanje.
Državno tužiteljstvo je prosvjed konstruiralo kao teroristički akt, bez ikakvih konkretnih dokaza, s lažnim svjedocima i policajcima prisiljenim lagati, a među “teroristima” je i predsjednik Skupštine Dukljanske akademije (DANU) akademik Sreten Vujović, koji je jasno naglasio motiv primjerenog političkog prosvjeda u poruci tadašnjeg kandidata, danas predsjednika Milatovića, da nije problem ako pogine deset Crnogoraca.
S druge strane, BiH ima tročlano Predsjedništvo već godinama teško kontaminirano izrazito antihrvatskim djelovanjem Željka Komšića, pa je nemoguće uputiti poziv Predsjedništvu BiH a izbjeći Komšića. Primiti njega u Hrvatskoj je ljigavije i izraz većeg nepoštovanja prema svome narodu nego primiti Vučića, jer je za razliku od Vučića, notornog neprijatelja s kojim se u nekim situacijama može biti korisno sastati jer može riješiti neke probleme, Komšić je varalica, koja ne može ni da hoće riješiti bilo što Hrvatima interesantno, jer je on bošnjačka i međunarodna igračka nedostojna i neprijateljskog statusa.
On je samo i jedino bezvrijedna štetočina, koja može samo nanijeti štetu prije svega spriječavanjem Hrvata da upravljaju svojim nacionalnim interesima u okviru nadležnosti Predsjedništva.
Treće, okupljati te tipove i uz samo spomenute činjenice, stvarati dojam da su oni na “putu u euroatlantske saveze” je ružnu izrugivanje svojoj političkoj poziciji i svome statusu, kakav je god u tim savezima, te ismijavanje i onako prilično tužnog ugleda tih saveza, koji, kakvi su god, bar formalno i javno ne bi smjeli spadati na razinu Vučića, Milatovića i pogotovo Komšića. To je s jedne strane kompliment većini briselskih birokrata, jer su i oni mila majka prema ovim tipovima.
Kamo vodi put?
Kamo vodi “put” s Vučićem, koji nasuprot baš svim europskim nastojanjima i nasuprot golemoj cijeni, koju europski narodi plaćaju da bi koliko toliko ostvarili minimum načela u Ukrajini i prema Rusiji, prema Hrvatskoj ne samo da ne pristaje ni na minimum humanosti i preda tijela i podatke o lokacijama tolikih pobijenih ljudi, da ne spominjemo druga strogo načelna pitanja iz domene odgovornosti agresora, nego obranu i oslobođenje od svoga zločina proglašava – zločinom?
Kamo?
Kamo vodi “put” s Jakovom Milatovićem, kome deset života Crnogoraca ne znači ništa, progoni akademika Vujovića i njegove prijatelje jer su se pobunili protiv te monstruoznosti, i što takav “državnik” može tim “putom” donijeti Europi? Hoće li on imati empatije prema ukrajinskim stradalnicima, kad mu životi njegovih sunarodnjaka ne znače ništa? Kakva bi to Hrvatska bila zemlja da taj “put” vodi preko nje i uz njenu pomoć?
Takvi kao Milatović i njegova prosrpska politička struktura u Crnoj Gori su negacija svih načela.
Jedini ispravan i moralan čin je prokazati takve politike i njihove nositelje, ali ne Piculinim izvješćima, nego pozvati te Cetinjane u Bruxells i pokazati ih tim bezličnim tipovima koji pozdravljaju “pristupni put” Milatovića i njegovih kompanjona.
I lupiti ih sankcijama dok se ne opamete!
A Komšić.
On je sam po sebi ružna slika današnje Europe.
S takvima se ne “putuje”.
Nigdje.
I nikad.
Da je predsjednik Milanović u primjerenom razgovoru iznio otprilike ovakve argumente Plenkoviću, ili da mu ih iznese sutra na sastanku, pa da inicijativi Brdo- Brijuni, Hrvatska pošalje javnu poruku – zbogom nedostojni skupe, bio bi to državnički čin i državotvorna politika. I poruka.
Ovako, ispada banalizacija politike razine Vučića i Milatovića.
Komšića ne.
On je ništa s političkim neugodnim mirisom, pa ga treba raskužavati onaj tko ga je odjenuo za paradu i tko može podnijeti politički smrad bezlične štetočine.
Fenix-magazin/IK/Marko Ljubić
Ne želim objašnjavati ali reći ću vam svoje mišljenje. Europa je danas jedna obična kolonija Duboke države kojom upravlja CIA, MOSAD i MI6 !!!
Sve je to napravljeno na način da su sada u 90% država “izabrani” predsjednici država i vlada visoko obrazovane potkupljive osobe koje u šaci drži Duboka država koje moraju sada raditi po nalogu ili nestati, iako neke “izabrane” osobe sa pravom uspoređujemo sa Idiotima.
Situacija je veoma zabrinjavajuća jer sada kada su oni po nalogu Duboke države gospodarski osakatili Europu (Ukrajina, plinovodi, sankcije….) koja budimo iskreni živi na štampanje novca bez pokrića sada se iz NATO saveza USA može slobodno povući jer Europa u geopolitičkom smislu više ne igra nikakvu ulogu.
Slijedi ono najgore sukob građana unutar država EU između onih koji su se nakrali uz IDIOTE i onih potpuno obespravljenih.
Nadam se da to neću gledati!!
Žarko Marinović, student prava, ubijen je na današnji dan 1936. godine u Beogradu od strane fašističkih plaćenika u borbi za autonomiju Univerziteta. Rođen je 20. jula 1911. u Očinićima kod Cetinja, u siromašnoj seljačkoj porodici. Još u 9. godini je ostao siroče i čitav život mu je prolazio u borbi sa siromaštvom i velikoj želji da se, i pored svih nedaća i nemaštine, ipak školuje i, naročito, završi pravni fakultet.
Revolucionarni omladinski pokret privukao je Žarka još dok je bio učenik cetinjske gimnazije. Učestvovao je u nekoliko štrajkova učenika, pisanju komunističkih parola i regrutovanju novih omladinaca.
Godine 1933. završio je gimnaziju i, iako nije imao novca, uz pomoć prijatelja i Fonda za siromašne učenike, uspio je da ode u Beograd i upiše se na Pravni fakultet. Nije mnogo prošlo prije nego što se i u Beogradu povezao sa revolucionarnim omladincima i bio primljen u Komunističku partiju.
Tokom tridesetih godina odnosi između Revolucionarsnog studentskog pokreta na Beogradskom univerzitetu i vlasti postajao je sve zategnutiji. Komunisti su organizovali štrajkove, lijepili su plakate i demonstrirali.
Sa druge strane, vlast je odgovorila organizovanjem “Organizacije jugoslovenskih nacionalista“ (ORJUNA), zabranom protesta i na kraju pokušajem da uvede Univerzitetsku policiju. Ovom predlogu, koji bi faktički ukinuo autonomiju Univerziteta, oštro su se usprotivili studenti, ali i mnogi profesori.
Tako je 3. aprila 1936. godine otpočeo generalni štrajk studenata u Beogradu kojima su se ubrzo pridružile i kolege iz Zagreba, Ljubljane, Skoplja i Subotice.
Na samom početku štrajka, 4. aprila, pri pokušaju policije i nacionalistički opredijeljenih studenata da zauzmu zgrade fakulteta došlo je do velikih sukoba. Tada je, ispred zgrade Patološkog instituta Medicinskog fakulteta, ubijen Žarko Marinović.
Kasnija svjedočenja očevidaca dočarala su što se dogodilo tog tragičnog dana – Žarko se nalazio u grupi studenata ispred zgrade fakulteta kada je jedan drugi student prava i član profašističke “Organizacije nacionalnih studenata“ Slobodan Nedeljković nasrnuo nožem na studenta prava Jovana Šćepanovića. Žarko je pritrčao da odbrani druga, ali ga je Nedeljković tada ubio nožem u leđa.
Vijest o pogibiji Žarka Marinovića odjeknula je širom Beogradskog univerziteta, a ubrzo se pročula i u cijeloj zemlji. Vlasti su pokušale da događaj brzo zataškaju, pa je Žarko već sjutradan, rano ujutru, sahranjen na Novom groblju.
Međutim, bez obzira na brzinu i tajnovitost, na groblje je tog jutra 5. aprila došlo nekoliko hiljada studenata, a došlo je i do sukoba sa policijom koja je pokušala da zaustavi kolonu studenata koja je išla današnjom Ruzveltovom ulicom. Uprkos svim mjerama vlasti, studenti su čitavog dana obilazili Žarkov grob i polagali cvijeće.
I tako je Žarko Marinović, siromašni student iz Crne Gore, ušao u istoriju…
Njegova smrt dala je novu snagu njegovim kolegama koji su nastavili borbu. Protest u kojem je Žarko izgubio život danas je poznat pod imenom Aprilski štrajk i u njemu su se studenti izborili za povlačenje odluke o uvođenju policije na Univerzitet i smjenu rektora Vladimira Ćorovića.
Suđenje za Žarkovo ubistvo održano je juna 1936. godine i na njemu je Slobodan Nedeljković proglašen krivim i osuđen na pet godina zatvora.
Njegova smrt je bila krupan politički događaj u Crnoj Gori i poslužila je za mnoge proteste širom Crne Gore, kao i za krvave Belvederske demonstracije, juna 1936. godine.
U periodu do početka Drugog svjetskog rata, studenti Beogradskog univerziteta su svake godine, uprkos zabrani, obilježavali 4. april – dan Žarkove smrti. Nakon 1945. i promjene vlasti, 1954. odlučeno je da se 4. april obilježava kao Dan studenata.
Čitava porodica Žarka Marinovića učestvovala je u radničkom pokretu i Narodnooslobodilačkoj borbi. Djeca njegovog strica – braća Jovan i Đuro i sestra Danica su bili predratni članovi Komunističke partije i nosioci Partizanske spomenice 1941. Takođe i troje njegovih rođaka – Nikola, Luka i Šako su poginuli tokom rata kao partizanski borci.
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].