Malo rukah, malena i snaga, alˊ za štetu više i ne treba

Piše: Slavko Mandić

Nezamislivo je da birači SDP-a u drugom krugu preśedničkih izbora podrže kandidata DF-a Andriju Mandića, ali nijesu ni taster da automatski glasaju za Đukanovića, izjavio je nedavno lider SDP-a Raško Konjević, gostujući na Gradskoj TV. Iskustvo iz prošlosti govori da nije nemoguće da upravo njegovom članstvu neprikosnoveni vrh partije preporuči da nije dobro birati Đukanovića, jer je najbolje, a možda čak i jedino za njih rješenje nezavisni kandidat. Ako takvoga nema, onda nema ni podrške. Tačnije, SDP će izaći sa svojim kandidatom. Možda je Konjević mislio na „nezavisnog“ iz svojih redova prva dva čelnika, jer je teško razumjeti da postoji neko ko bi za ovo kratko vrijeme bio odabran kao pogodno rješenje, politički nezavisno i mimo spektra ukupnih dešavanja koja potresaju Crnu Goru. Ko je taj koga bi za tako malo vremena uspjeli da predstave javnosti i uključe ga u žestoku političku bitku koja predstoji? Ima li ga ili je ovo samo Konjevićeva igra od koje samo Crna Gora ima svakodnevno štetu?
Zna Konjević da je istinski malo vremena da se pronađe i predstavi kandidat koji ima reputaciju, znanje i harizmu da se učini rješenjem koje će zadovoljiti predviđene potrebe za ovu visoku poziciju. Ali on zna da njemu i njegovima nije stran dogovor sa onim „nezamislivim“.
Da je to tako, govore postizborni dogovori na Cetinju i ulcinjski sporazum, koji su nam jasno pokazali da je i nemoguće moguće. Samo treba usaglasati interese i izmjeriti što se gubi a što dobija  ako se zgazi riječ i uđe u zonu koje trajno briše elemente čojstva i ljudskosti. Bilo je to tako iz nekog razloga. Promijenilo se na sreću. Vjerovali smo trajno. Ali eto ga opet pred našim vratima. Sa onim istim ultimatumom-ako nećeš po mome, od nečaga što nam je neophodno u ovom vremenu, neće biti ništa.

Zašto je to danas tako? Jer Konjevićevo djelovanje u parlamentu tokom vladanja Zdravka Krivokapića za pamćenje je. Teško da mu je, uz um i snagu heroine Draginje Vuksanović Stanković, iko mogao parirati. Riječ mu je bila britka a Crna Gora neprikosnovena. Za nju sebe cijela, bez imalo razmišljanja. Pa otkut onda danas ovo promišljanje i kalkulisanje sa prilično tankim argumentima? Zašto uslovljavanje kad može dogovorom do cilja? Zajednički, kako i dolikuje civilizovanim.

Śetimo se opet Cetinja. U tom gradu nije SDP ostvario prevagu. Učinila je to Draginja Vuksanović Stanković, stavljajući na raspolaganje građanima svoj patriotski kapacitet i sve što je imala da ponudi u odbrani Crne Gore, njenog suvereniteta i njenih tradicionalnih vrijednosti. Prevarili su je svoji i otišli sa onima koji su ih trovali bojnim otrovima, gađali gumenim mecima i bacali na njih šok bombe. Nije im to smetalo. Bilo je samo važno dokopati se čelnih mjesta koja nude novca dosta i udobne fotelje za obećane i vlast koja se ljubi  više od bilo koje strasti. Draginja je zbog prevare željela da ode. Snažna je bila uvreda koju je doživjela, jer je sebe utkala u cetinjsku pobjedu, u istorijski Belveder, u vrćanje povjerenja naroda koji joj je na ovaj način kazao hvala. Ali ima onih u tim redovima mogućih suverenista koji će rado pritisnuti taj nemogući taster, i učiniti nemogući  izbor mogućim. Do tada  će Crna Gora da stenje pod neslavnim bremenom i biće je stid.
Ali, koga je za to briga?

Zašto SDP-u treba nezavisni kandidat kada ima Draginju? Pa zar ona nije dokazana i omiljena u narodu? Zar se nijesu uvjerili drugovi rukovodioci iz vlastitih redova kako je narod oduševljeno prihvata na protestima i kako željno sa njom razgovara. Sa njom, ali ne i sa drugima. Pa eto gotov kandidat koga ne treba predstavljati javnosti. Ako im već Milo ne odgovara. Ili je možda nezavisni kandidat način da se izbjegne ovaj koji to nije?

Daleko od toga da treba nekome sugerisati što mu je činiti u ovom oskudnom vremenu. Kako koga  obraz veže. A što drugačije reći? Ko je Crnogorac, znaće što mu je činjeti. Ko nije, eto mu bradonje i mantijaši. Od njih su svašta činjeli kroz istoriju. Da ih Crnogorci nijesu spašavali, teško da bi im se strva znalo. Znaju to mnogi koji su Crnogorcima braća. Ali ima i onih nažalost, kojima je pamćenje suviše kratko. Pa i znanje i obrazovanje. Istorija i ljudsko poimanje časti.

A kad ti Crnogorac poruči da za Crnogorce nije prihvatljiv automatski taster, kako se kod zvao, pa se pritom stisnu uz one koji su nam kroz istoriju čapru gulili, onda tu nešto ne miriše. Nije riječ o tome da li će ta šaka nekih biti presudna da se dobiju preśednički izbori, već je loša misao da ima onih koji će se  maći  s crte i puštiti one nezamislive da se dokopaju preśednikovanja, kako bi Crnu Goru nastavili da predstavljaju svijetu kao državu čiji je malignitet izražen toliko da joj je jedina perspektiva ubrzano krepavanje. To je poraz koji boli. Jer kad misliš da imaš svoga, a taj to nije, bude ti muka i jad te spopada.

Neće Konjević glasati Mila, bar se tako nešto može izvući iz date izjave. Možda i neće jer nije nezavisni kanditat, pa se ne uklapa takav u njegov vrijednosni koncept. A možda baš tih par procenata njegovih odluče izbore? Možda? Pa zar sad treba od toga praviti spektakl i nastojati da tu moguću činjenicu žestoko naplate? A što ono bi sa državom? U koju se kunu sa dlanom na srcu. Tu ipak nešto nije posloženo kako treba.

Zanimljivo je kako male partije po pravilu imaju veliki apetit. Nešto poput URE, čini se i Konjević sa svojim ubjeđenjem snažne političke ličnosti. A tu je, oko cenzusa. Jedva se vidi. Očekujući da bude tas na vagi pa da, ako može, i dritanovski vlada. Da li zato neće podržati Mila, ako on bude kandidat? A neće ni Mandića, jer je to za njega nezamislivo. Pa koga će onda ako taj dvojac uđe u drugi krug? Zna Konjević da, ako ne podrži Mila, bez obzira što neće ni Mandića, upravo svoj glas daje FRONT-u. Prosta je to matematika. Nije filozofija.

Zato se treba ućerat u pamet. Ima vremena još. Ne treba se inatit. Korisni su Crnoj Gori svi oni kojima je ona na srcu. A ko je ljubi iz interesa, ili da od nje nešto oskubu, daleko mu kuća. Neka ida kod onih koji je svakodnevno urnišu. Sa njima mu je mjesto.