LUCIDNOST  DUHA I MISLI – SJEĆANJE NA AFORISTIČARA VELJKA RAJKOVIĆA (1954- 2020)

Piše: Željko Rutović

Sokratova i Platonova ideja dijaloga “koji” istine ne propisuje, već ih traži, ne ustoličava ih, već ih ispituje, može se reći da je u svojoj  antičkoj  filozofemi taj djelatno misaoni duh kulture aforizma. I tako vjekovima utemeljenog. I tako, od prvih aforizama antičkog ljekara i mislioca Heraklita u petom vijeku prije nove ere, pa preko filozofa Konfučija i Cicerona, do slavnih pisaca Voltera, Marka Tvena, Antona Čehova, Oskara Vajlda, Getea, Albera Kamija, Čarlsa Bukovskog i drugih koji lucidnom, estetsko književnom formom, svak u svom vremenu, njegovahu to uzvišeno gospodstvo aforističkog misaonog izraza.

Tako u svom parčetu  vremena na najbolji način svoju lucidnost, poetičnost, estetičnost i uzvišenost slobodnog duha, kulturi aforizma dao je i ostavio nasljeđu ugledni crnogorski aforističar Veljko Rajković. U punom smislu riječi, bijaše Veljko rasni satiričar – aforističar, koji ne propustaše ni jednu manu društva i njegovih graničnih situacija, da ih  ne prepozna i obilježi svojim kritičkim  afo pečatom. Suvi žig koji traje i po Veljku se prepoznaje. Opisao je i ispisao je Veljko naš socio – kulturni rodoslov, našu kolektivnu mentalitetsku  biografiju, u kojoj se ukrštaju sve naše sujete, zlovolje, primitivizmi, banalizmi, nepotizmi, atavizmi, ničim osnovani karijerizmi i sve slično redom u kojem reda nema. No,Veljko tom neredu davaše svoj aforistički dugi i precizni red. Davaše poredak satiričnog smisla. Precizno, da se u tom redu svako (s)nađe. Svaka uobičajena metafora poput u centar, u sridu, u glavu isl. bijahu nedovoljne da opišu tu raskoš igre misli i duha, čiju originalnost Rajković uzdiže do nivoa najbolje univerzalne školske lektire koju treba imati svaka kuća i svaki umišljeni moćnik. Prije ili poslije trebaće. Zato, bolje je čitati je prije. Nije on u drugom tražio uzora ali su on i njegovo djelo postali i uzor i uzorno djelo. Ostavio je Veljko nasljeđe impozantnog duha, koje je svemu davalo mjeru koja (p)osta mjernom veličinom-dijagnozom pohlepe, samoljublja, nemorala, moći, vlasti, sujete, primitivizma, neznanja, nekulture i mnogo čega drugog što kvari ljude i društvo. Brzo i nepovratno kvari. A Veljkovi radari nepogrešivo su vodili do mjesta kvara i kvarenja. I sve to Veljko je učinio na svoj jezgrovit, minimalistički sažet i besprekorno efektan način estetsko kulturološke vrijednosti. U krajnjem, to što nije mogla i ne moze da dosegne logika, imaginativno  je naslutio i rješavao aforizam Veljka Rajkovića, čime je  oborio  teoriju da savršenstvo zahtijeva samo čista matematika.

Konačno i bez dileme, Veljkov aforizam osnažio je status i ugled crnogorske satire, u okviru koje mu pripada sjećanje zaslužene vrle paznje. Sjećajući se Veljka, znači sjećati se naše ljepše strane života. One koja kreativno misli. Koja duhovito misli. Čitajući, slušajući i misleći njegov aforizam, kao što to bješe na nedavnom omažu u organizaciji KIC „Bijeli Pavle“, prisjećamo se Mark Tvena i njegovih riječi da je humor najveći blagoslov koji je darovan čovječanstvu.

Tom čovječanstvu čitavog sebe, bez ostatka, darovao je Veljko Rajković, čovjek koji je i u neposrednom susretu i razgovoru pokazivao originalnu vrcavost i oštrinu stilsko retoričko duhovite i reakcije i perfekcije, koji je i čovjekovo neraspoloženje brzo pretvarao u svoju suprotnost.

A za kulturu trajne bastine, podsjetimo se kako u knjizi “Ljudnica” Veljko svojim moćnim aforizmom zboraše:

– Zaklinjemo se i pred Bogom i pred narodom da naša vlada nije kriva. Nista nije uradila.

– Kod nas će uskoro svaki ručak biti molitveni. Molićemo se Bogu da ga bude.

– Zasnovao sam radni odnos. Na podređeno.

– Kod nas je nepisano pravilo da kršimo napisana pravila.

Rijetki i veliki dar, rijetkih ljudi, kao trajno ljudsko i misaono bogatstvo koje crnogorsku satiru čini snažnijom, uglednijom i u specifičnosti Veljkovog misaonog izraza, originalnom i posebnom.

Baš onako posebnom, kao što je i  Veljko bio poseban.