Ja, “najveći crnogorski separatista”

Komentar

Ja, “najveći crnogorski separatista”

Piše: Miodrag Vlahović

Nisam zaboravio da dodam znake navoda na jučerašnju optužbu srpskih režimskih medija.

Da jesam – Morača me ne bi oprala pred urednicima i direktorima najcrnogorskijih crnogorskih medija. Opet bih se “isticao”! A to je posljednji grijeh, nedopustivo ponašanje u malograđanskoj crnogorskoj političkoj kulturi, koja najviše cijeni kada neko iskoristi novu verziju obrasca “Nemojte mene, drugovi”! E, onda je to ispravan kadar.

(Nota bene: Nisam najveći, naravno – a nisam ni separatista. Niti to mogu biti danas – a nisam, ni teoretski, mogao to biti ni u godinama kada smo se borili za obnovu crnogorske nezavisnosti. Nemamo od čega da se odvojimo – ni tada, ni danas. Srbija je bila i ostala – druga zemlja.)

Dakle – takav “kompliment”, to jest korisnu “samohvalu” sebi ne smijem da dozvolim – čak i da krajičkom svijesti mogu pomisliti da prihvatim tu “čast” i “titulu” od strane srpskih režimskih propagandista.

Ponavljam – ni u primisli. Crnogorci mi to nikada ne bi oprostili – mada dobro znaju da pisanje srpskih medija ionako nema veze sa činjenicama. Niti će.

Reakcija režimskih glasila u Beogradu me je podsjetila na jednu zgodu od prije dvadeset godina – jer postoji jedna “sitna” sličnost sa jučerašnjom “najvećom titulom” iz Beograda.

Septembar je 2006 (dan kada sam, u ime Vlade Crne Gore poslao Saveznicima pismo o spremnosti naše zemlje da se priključi Partnerstvu za mir – PfP/PzM – tom predvorju NATO) i u gostima nam je pok. Budimir Leko Lončar, kojeg čekam u predkabinetu premijera Đukanovića, da ga vodim na ručak, zajedno sa mladim kadrovima tadašnjeg Ministarstva inostranih poslova.

Tu su i dva visoka državna funkcionera, sa kojima se šalimo pok. Dragica Ćeranić, ta divna i sposobna žena, dugogodišnja najbliža saradnica Premijera, da nam još preostaje da završimo posao i – uđemo u NATO. I taman su ta dva vrlo poznata lica skočila, “jedanak”, da gospođi Dragici i meni objašnjavaju kako nipošto ne treba u NATO, “dovoljno je PzM – kao Rusi!” – otvaraju se vrata kabineta i izlaze Lončar i Đukanović.

Pozdravi i sitne kutroazije, a onda Leko ministar Lončar kaže, ničim izazvan: “Sad sam rekao Mili – imate najboljeg ministra vanjskih u regionu – ne treba ga mijenjati bar deset godina!”

Muk!

Zvaničnicima je taj kompliment posljednjeg ministra vanjskih poslova SFRJ bio veći šok od ideje o Crnoj Gori u Alijansi.

Poslije, na ručku, kažem Ministru: “Danas ste mi presudili. To mi Crnogorci nikada neće oprostiti – Leko Lončar me je pohvalio!” Smijemo se – bi mu ga rabota!

Nisu mi oprostili, naravno, niti će. Da smo zdravo.

Crna Gora 

Najcrnogorskiji crnogorski mediji nisu objavili ni riječ o frontalnom napadu Kurira i Politike, pa čak i TV Pink (“Minut-dva” na filmskim kanalima!) na “najvećeg crnogorskog separatistu”.

Jer, ja sam zabranjen na tim “medijima” – od CdM, preko Antene M i TVE, Analitike i ostalih – da ne pominjemo višedecenijsko izopštenje od strane Vijesti (uzalud sam im dao ime!) i na nejavnom servisu RTCG, u kojem višestruko nezakoniti Raonić i dalje nije objasnio ko je “pucao na policiju” na Belvederu … Pobjeda se takođe neće okrenuti: moje kritike PES i Bošnjačke stranke su bile pretjerane …

Za sve njih nije bitno i nije vijest – pa nije ni vrijedno pomena – da mediji susjedne države vode ciljanu harangu protiv tog nadobudnog i samoživog, neprijatnog i umišljenog Vlahovića. Tog nepodnošljivo samouvjerenog, koji misli da sve zna … I tako dalje.

Nije se dogodilo!

Pa, povrh svega, nekome se nesrećnom propagandisti iz Servie omaklo da me časti “najvećim” pridjevom. Neprijatno!

Šalim se sa prijateljima: nije izblijeđela državna zastava na nekoj seoskoj školi, nego su se mediji iz zemlje malignih uticaja ostrvili baš na onoga kojeg ti najcrnogorskiji i režimski mediji ne pominju. Da je prvo, pročitali bismo isti dosadni “patriotski” tekst po hiljaditi put. Pošto je drugo – nećemo pročitati ništa.

Muka je to, profesionalna. I ona koja se zove “nezavisno novinarstvo”.

A tu, kako stvari stoje i dragoj nam i jedinoj Crnoj Gori – nema lijeka. Beznadežan slučaj. Ne očekujte da se crnogorski intelektualci, pojedinačno, u parovima i u ćelijama od tri i četiri, sjete da nešto reču u vezi te provincijalne i blago staljinističke prakse.

Ne, te klake imaju druge prioritete. Uostalom, za “utjehu”. nisam jedini pod bojkotom. Ima tu i novinarki i novinara, analitičara i kolumnista koji ih posebno nerviraju, gotovo svakodnevno im pokazujući koliko su bolji, zanimljiviji i ozbiljniji od urednika, direktora i novinara/“novinara” najcrnogorskijih i režimskih medija.

Crna Goro, mati meleonah!

Srbija

U bratsko-sestrinskoj Srbiji su stvari mnogo jednostavnije.

Tamo se bjesomučno bije po bilo kakvom otporu režimu, čak ako on dolazi i sa srpske nacionalističke bande.

Ko je protiv šefa režima – taj je protiv Srbije, bio tuzemac ili inozemac, svejedno.

Zato je moja ironična opaska na X, povodom činjenice da je izvjesni dr Srdanović, koji je na čelu studentske liste, bila zgodna prilika – u teško zagađenom/zatrovanom medijskom prostoru Srbije – da me dežurni BIA i ostali egzekutori napadnu na pasja (paśa, to jest!) kola.

A napisao sam, dobronamjerno, “O’ dobrija, bogome!” – jer su Srdanovići crnogorsko bratstvo, nesumnjivo i definitivno. I dobro.

I još sam dodao, što očigledno iritira AV, da je red da Srbiju vodi Crnogorac.

Zaboravio sam, priznajem, da dodam – opet.

Jer, Milošević je bio iz Lijeve Rijeke, to svi znamo. Koštunica (rođen kao Damjanović) je starinom sa Čeva, mada to neki ne znaju. Tadić Junior je rodom iz Pive, što i on zna, mada uzaludno.

Ti su Crnogorci, ako i to treba reći, poslije četiri izgubljena srpska rata i serije političkih poraza i istorijski pogrešnih odluka, vodili velikosrpsku i nacionalističku politiku, pa su više dokaz o domorocima sa strane koje je srpska nacionalistička ideologija upotrijebila za najprljavije poslove – koje nisu obavili kako treba. Avaj.

Zato je “crnogorstvo” dr Srdanovića detalj o kojem se, u slobodi i demokratiji, možemo našaliti. Nećemo kritikovati tog Crnogorca prije nego što zasluži.

A poslije jučerašnje propagandne lavine – sada mu želim da smijeni korumpiranog i indisponiranog AV. Vrijeme je.

Treba dati šansu novim nacionalistima – kad već nema ko drugi, to jest kada Srbija (još) nije spremna da podrži građansku i evropsku politiku.

To je tužna činjenica za Srbiju i za sve iskrene prijatelje normalne Srbije. A ja sam od tih, oduvijek. Da li ću dočekati da je vidim slobodnu i normalnu, drugo je pitanje, nažalost.

I, na kraju, jedna korekcija za BIA propagandiste i sužnje srpskog režima: ne mrzim ja “SPC”, već duboko prezirem Crkvu Srbije.

Napisao sam i na X: Crkva Srbije je uzurpatorska i okupatorska crkva u Crnoj Gori. Njeni “junaci” i “sveci” su najgori zločinci i koljači, ubice i kvislinzi, od popa Mace Vukojičića i hitlerovaca Nikolaja Velimirovića i Pavla Đurišića, pa sve do teškog ratnog zločinca koji je krepao prije koju sedmicu, i još jednog upregnutog sarajevskog Crnogorca, koji nas je obrukao za vječna vremena.

Ono o mom “slavljenju” nezavisnosti Kosova nećemo ispravljati.

Nisam slavio, nego sam učestvovao. Kao ministar inostranih poslova Crne Gore.

Još da su se Politika, Kurir i Pink sjetili da sam rođen na Kosovu! Ili bi to smetalo narativu o tom “neprijatelju Srbije”?

Žalim, dakle, slučaj, gospodo iz Srbije, i urednici i direktori iz Crne Gore.

I oprem dobro, da ne zaboravim!