Lovro Dobričević se vratio u Kotor

Sa promocije knjige Ivane Prijatelj Pavičić

Knjiga “U potrazi za izgubljenim slikarstvom” Ivane Prijatelj Pavičić, profesorice na odsjeku Povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Splitu, posvećena kotorskom slikaru Lovri Dobričeviću (XV vijek) oduševila je probirljive kotorske umjetničke sladokusce.

Pozdravljajući dr Ivanu Prijatelj Pavičić, autoricu ovoga vrijednog izdanja koje, po riječima Marije Mihaliček, istoričarke umjetnosti tretira široku problematiku jedne mnogim tajnama obavijene epohe, sa toliko širine, poznavanja, izuzetno je teško, mnogo je udobnije bilo čitati je, uživati u dobrim reprodukcijama i otkrivati svakom stranicom jedan nesvakidašnji pristup i način intrpretacije, percepcije i poimanja umjetničkih prilika doba kasne gotike i rane renesanse Kotora, Dubrovnika i izvorišta velikh centara Venecije, Firence, Padove… Posve je originalan i moderan  pristup Ivane Prijatelj Pavičić u odnosu na metodološki pristup, strukturu i interpretaciju, starjih eminentnih imena struke, koji su se bavili istom problematikom.

“Kada se o umjetniku, koji je ponikao iz Boke Kotorske, objavi knjiga koja osvjetljava ličnost i valorizuje stvaralaštvo, smatram to izuzetnim događajem, jer treba se prisjetiti da je od objavljivanja istorijsko-umjetničke studije o baroknom slikaru Tripu Kokolji prošlo više od pola vijeka i da je  još uvjek to najkompletniji monografski rad o velikom umjetniku, čiji je autor Kruno Prijatelj, Ivanin otac”, kazala je Mihaljiček.

Ko je Lovro Dobričević, koga autorka smatra  glavnim protagonistom starog gotičko renesansnog slikarstva  XV vijeka, za  koje se u istoriji umjetnosti postoje sinonimi Dubrovačka slikarska škola ili dalmatinsko-dubrovačko kotorsko slikarstvo? Ko je slikar kojme je u nauci drugo vremena pripadalo mjesto iza mlađeg Nikola Božidarević? Ko je umjetnik evropskog formata, čijih se se više djela nalazi u prestižnim evropskim muzejima galerijama i privatnim zbirkama, nego u Kotoru i Dubrovniku gdje su nastajala.

Lovro Dobrićević je rođen na Prčanju 1419, u građanskoj kotorskoj porodici. Otac Marin ga je, kada je imao 12.god. dao u službu kod kotorskog providura Nikole Pisana, sa kojim odlazi u Veneciju 1435, gdje se arhivski  spominje 1444. kao slikar Laurentius di Cataro, a pretpostavlja se da je učio kod istaknutijih slikara Antonija Vivarinija i Michelea Giambona.

Poslije 13 godina  napušta prijestonicu umjetnosti i vraća se u Kotor, 1447. koji je u to vrijeme imao 5000 stanovnika, bio grad monumentalnih palata i crkava.

Rodni grad je, sva je prilika slikara Lovra dočekao sa uvažavanjem jer mu je već 1450. Kotorski kaptol Svečanom darovnicom dodijelio grobno mjesto “kod malih vrata prema biskupskom dvoru” u katedrali sv. Tripuna, a 1454. mletačke vlasti potvrđuju odluku kotorskog providura kojom se slikar oslobađa obaveze noćne i dnevne straže na kotorskim bedemima. Živio je u ulici sv. Martina (blizu crkve sv.Ane).  Ugledni stanovnik Kotora imao je  poznatu slikarskom radionicu do 1459., kada se sa porodicom seli u Dubrovnik.

Knjiga je rezultat iznimne istraživačke i stvaralačke energije uvažene autorke ali i svih njenih predhodnika. Stoljećima zaboravljeno ime  kotorskog slikara prvo se javlja u italijanska istoriografiji, a tek 50-god. prošlog vijeka javljaja se interes za autora slikarstva izuzetnih vrijednosti. Polazi od svih dosadašnjih recepcija Dobričevićevog slikarskog opusa, brojnih zaslužnih istraživača, među kojima su istoričari umjetnosti, Vojislav Đurić (koji je dao najkompletniji  prikaz biografije i slikarstva) zatim  Karaman, Prijatelj, Fisković, Gamulin, Vujičić i mnogi mlađi istoričari umjetnosti.

Osvrćući se na ovo izuzetno vrijedno djelo, Jasminka Grgurevikć, slikarka-konzervatorka je nadahnuto u priču uvela sedmotomno djelo Marsela  Prusta – U traganju za izgubljenim vremenom – od tri hiljade strana sa preko dvije hiljade junaka, koje je moglo  biti vrhunsko svjedočanstvo o neizvodljivosti poduhvata koji je autor sam sebi izrečenim naslovom odredio.

Međutim, poznati kolač, majčin poljubac  za laku noć, okrnjena kamena ploča i bezbroj drugih detalja koji su pokretali imaginaciju glavnog junaka, uvjeriće u suprotno. Nema pisca koji je efektnije poetizovao prividno banalnu svakodnevicu i  njene opsesivne rituale od Marsela Prusta, ukazujući da je kontinuitet vremena sadržan u diskontinuitetu čulnih predstava.

“Dozvolite mi da koristim imaginaciju pa da Prustov metod uporedim sa metodologijom Ivane Prijatelj Pavičić . ‘U potrazi za izgubljenim slikarstvom’ ona , umjesto majčinog kolača, poljupca za laku noć ili okrnjene mermerne ploče sakuplja fragmente arhivskih  dokumenata, fragmente likova, djelove bojenog sloja, naizgled nesigurne poteze četkom, lagane sjenke ispod očiju, nabore na haljinama, i kao i Prust, efektno poetizuje prividno nepovezane djelove i dovodi  ih u vezu ukazujući na mogućnost pronalaženja kontinuiteta u diskontinuitetu naizgled teško čitljivih i prepoznatljivih podataka”, kazala je Grgurevićeva.

Na 399 strana, kroz  deset poglavlja, pokazuje  kako istraživanje slikarstva Lovra Dobričevića, jednog  od najvećih slikara istočnojadranskoga quattrocenta, nije suvoparna naučna tema koja zanima samo istoričare umjetnosti koji se bore oko atribucije ispravnije stilske analize nekog djela već istovremeno, i niz naizgled nepovezanih, a kako se ispostavlja ipak uzročno posledično povezanih radnji  i situacija koje  prethode izradi djela, koje su se tokom njegove izrade  ili  poslije  izrade desile, ili pak, niz životnih okolnosti, a svakako i  vremena u kojemu je autor stvarao. Autorka osim razmatranja opusa Lovra Dobričevića istovremeno nudi uvid u epohu XV vijeka, kako na prostoru Dubrovačke Republike i Boke Kotorske tako i šire na prostoru Evrope.

Vidno uzbuđenja toplim i iskrenim prijemom u Kotoru i pažnjom koju je izazvala njena knjiga, Ivana Prijatelj Pavičić je kazala da je ova knjiga ispunjena želja da ono što sam godinama pričala sa barba Rajkom (Vujačićem).

“Kada sam bila dijete, njega sam slušala, a on je mene učio što to znači biti profesor. Moram sada to iskreno reći, on je bio jedan od mojih najvećih profesora mada mi nikada nije predavao. Naučio me je to što sam trebala znati. Tih deset poglavlja su, ustvari mojih deset priča sa mojim barba Rajkom”.

Ivana se nada da je njen dug ispunjen i prema još nekoliko ljudi koji su zaslužni za ovu knjigu, za koju kaže da je povjesno-umjetnička knjiga puna arhivske građe, puna datuma, podataka, godina, faktografije što ljudi ne vole, ali je Ivana Burđelez kazala: Da, to ćemo tiskati, i tako je bilo.

Ova promocija je simbolično posvećena njoj koja na žalost više nije sa nama.

Ivana Prijatelj Pavičić je kazala da nije z čitač dokumenata, nije ni arhivski djelatnik, ali su joj zato i mnogi ljudi pomogli.

“Možda je tako moralo biti i Lovro se, kako kaže Jasminka vratio u Kotor. Vratio se sa 29 godina.
Inače, barba Rajko me odveo 2007. godine do jedne kuće kod crkve Sv. Martina u starom gradu Kotoru i kazao mi da je Lovro tu živio. Nakon toga je nastala moja potreba za ovom knjigom, i tada sam je na kompjuteru počela slagati”, ispričala je Ivana priču koja je odisala toplinom, iskrenošću i ljubavlju prema velikom slikaru, njegovom djelu, ali i prijateljima koji su joj širili vidike.

Veče su organizovali JU Muzeji i HGDCG.