LOVĆENSKI MOZAICI TRAGOM PRIRODNIH I ISTORIJSKIH BLAGA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Jutro 6. juna (četvrtak) 2024. godine sa Lovćena je obasjalo prozore moje sobe koja gleda ka Lovćenu. Znao sam da će dan biti izvanredan za obilazak jedne od brojnih planinarskih staza na Lovćenu koju težimo da afirmišemo. Moje uvažene kolege iz uprave JPNPCG Aleksandra (Veljkova) Vujović i Marina Kojović zajedno sa Igorem Kokotovićem dio su ovog putovanja. Krećemo zajedno sa Cetinja ka Lovćenu. Dogovor je da nas Igor Kokotović čeka ispred Centra za posjetioce. Lično volim da što ranije krenemo jer sunce na planini zna da bude veoma jako. A ovo su upravo dani promjenljivog vremena, pa želimo iskoristiti jutarnje sate dok je još prijatno za prelazak staze. Naš cilj je posjetiti zapravo krenuti sa nekoliko ključnih tačaka: Ivanova Korita, Vučja Staza,  Velju (Babinu) Glavu, pa šančeve i podlovćensko selo Majstori. Svaka od ovih destinacija nosi posebnu čar i istorijsku vrijednost, a cilj nam je prikazati ih u najboljem svijetlu.

Na Ivanovim Koritima nasipamo čiste izvorske vode, osvežavajući se kristalno bistrim kapima koje dolaze direktno iz srca planine. Osvježeni i puni energije, hitrim koracima krećemo ka Vučjoj stazi. Prolazak kroz gustu, visoku bukovu šumu pravo je osvježenje za naša čula. Šum zelenog lišća uz blagi povjetarac koji nas miluje, pruža osjećaj mira i spokoja. U tom trenutku, čujemo karakterističan glas kukavice. Gorštaci sa Lovćena vjerovali su u staru izreku: „Kada se oglasi kukavica, počinje proljeće, a kada se u noći čuje ćuk, počinje toplo ljeto.“ Dok hodamo dalje, divimo se prirodnim ljepotama koje nas okružuju. Šuma je puna života, a blagi povjetarac donosi mirise bukve i svježe trave. Ptice cvrkuću u veselom horu, dok se sunčevi zraci probijaju kroz guste krošnje, stvarajući predivne svjetlosne igre na šumskom zemljištu. Nastavljamo put uživajući u svakom koraku ovog puta. Staza nas vodi kroz različite pejzaže, prelazeći pored brojnih škripova, uvala, kamenjara i  livada prepunih divljih cvjetova. Svaki korak otkriva novi detalj prirodne ljepote koja nas okružuje.

Prolazimo pored toponima Zvjerinjac, koji je pun oštrih kamenih stijena koje stoje kao čuvari na ovom putu. Ne čudi me sam naziv toponima jer je teren toliko strm i opasan, sa brojnim škripovima od kojih svaki izaziva jezu, kao da je nastao rukama drevnih slovenskih bogova. Ove stijene djeluju kao da su vjekovima tu, čuvajući tajne Lovćena i pružajući zaštitu njegovim skrovitim stazama. Zvjerinjac svojom surovom ljepotom i divljinom podsjeća na zaboravljene legende o herojima i mitskim bićima. Svaki korak po ovom teškom terenu traži našu punu pažnju i opreznost. Oštri ivice stijena, duboke pukotine i strme litice izazivaju strahopoštovanje, ali i duboko poštovanje prema prirodi i njenim moćima. Dok se krećemo kroz ovaj izazovan pejzaž, osjećamo se kao mali dio nečega mnogo većeg, povezanog sa duhom planine i njenom vjekovnom istorijom. Svaki kamen, svaka stijena ima svoju priču a mi smo samo prolaznici koji pokušavaju da razumiju i dožive djelić te čarolije. Put nas je dalje vodio stazom koja je prepuna ljekovitog bilja koje je vjekovima korišćeno u tradicionalnoj medicini ovog kraja. Miris majčine dušice, divlje metvice, ispunjavao je vazduh, dok su zlatni cvjetovi kantariona svjetlucali na suncu. Razgovarajući o važnim temama za Nacionalni park Lovćen, dotakli smo se njegovog značaja za očuvanje biodiverziteta, kao i kulturnog i istorijskog nasleđa Crne Gore. Diskutovali smo o izazovima sa kojima se park suočava, poput zaštite prirodnih staništa i očuvanja rijetkih i ugroženih vrsta. Istakli smo važnost održivog turizma, koji omogućava posjetiocima da uživaju u prirodnim ljepotama parka a da pritom ne naruše njegovu složenu ravnotežu. Na jednom od vidikovaca, pogled nam se pružao prema Dolovima, slikovitom dijelu parka poznatom po velikim dolovima i tradicionalnim crnogorskim kućama. U daljini, na vrhu planine, uzdizao se Mauzolej na Lovćenu, impresivna građevina posvećena Petru II Petroviću Njegošu, jednom od najvažnijih crnogorskih pjesnika i vladara.

VELJA (BABINA) GLAVA SIMBOL ISTORIJE JEDNOG VREMENA

Na raskrsnici puteva, skretanje nas vodi ka planinskom vrhu Velja (Babina) glava, koji se uzdiže na 1474 metra nadmorske visine. Odavde se pruža impresivan pogled na primorsku podgorinu Budve, Tivta, Kotora, Mrčevog polja i Jaza. Ovaj vidikovac nudi panoramu koja ostavlja bez daha, otkrivajući prirodne ljepote crnogorskog primorja i planinskih predjela u svojoj punoj raskoši. Na putu prema Veljoj (Babinnoj) glavi nailazimo na spomen ploču Milu (B) Kustudiji, koji je živio od 1913. do 1941. godine. Na ovom mjestu je on junački položio ono najvrednije što je imao – svoj život – za odbranu Lovćena i Crne Gore na samom početku Drugog svjetskog rata. Njegova žrtva simbolizuje najviši oblik patriotizma i odanosti svojoj domovini, jer je sloboda bila najvredniji i najskupoceniji dar za koji se mogao boriti.

Nekadašnji revolucionari su pisali: „Nema slobode bez žrtava, niti pobjede bez krvi.“ Ove riječi su odzvanjale u srcima mnogih a Milo (B) Kustudija je bio jedan od onih koji su svojim djelima potvrdili njihovu istinitost. Njegova spomen ploča nas ne samo podsjeća na njegovu hrabrost i odlučnost, već nas i opominje na cijenu slobode koju danas uživamo. Sloboda, koja je dobijena uz velike žrtve, obavezuje nas da pamtimo i cijenimo one koji su svoje živote položili za nju. Milo (B) Kustudija i njegova spomen ploča stoje kao vječni svjedoci tih herojskih vremena. Njegovo ime će zauvijek biti uklesano u istoriji kao simbol borbe za slobodu i pravdu. Njegova žrtva nas uči da budemo hrabri, odvažni i da nikada ne zaboravimo vrijednosti za koje su se borili naši preci. Slava mu!

Put do vrha Babine glave je stabilan i snažan i ne previše zahtjevan za planinare. Na ovom putu nailazimo na toponim „Šančevi“, mjesto od velikog istorijskog značaja. Na početku Prvog svjetskog rata, Austro-Ugarska, iako nadmoćna, nije uspjela da probije Lovćenski front uprkos svojoj značajnoj brojčanoj superiornosti i modernom naoružanju. Visoke i strme padine Lovćenskog masiva pružale su crnogorskoj vojsci ključnu prednost.

Crnogorska artiljerija, zahvaljujući francuskim topovima “debanž“ kalibra 90 mm i 120 mm iz 1870-ih, uspješno je ugrožavala austrougarske položaje i utvrđenja u podnožju planine. Ovi topovi, iako stari, bili su dovoljno moćni da održe neprijatelja na distanci i zaštite crnogorske linije. Ostaci crnogorskih odbrambenih položaja na Lovćenu i danas su jasno vidljivi, više od jednog vijeka kasnije. Rovovi su rađeni u ljutom kršu sa sazidanim međama. Ova jedinstvena tehnika izgradnje rovova, prilagođena surovim uslovima crnogorskih planina, pružala je vojnicima sigurno utočište i omogućavala im da efikasno brane svoje položaje. Šetajući ovim stazama, osjećamo duh istorije i snagu ljudi koji su se borili za svoju slobodu na ovom svetom mjestu. Ova mjesta ne samo da svjedoče o herojskim naporima crnogorske vojske, već nas podsjećaju i na važnost očuvanja istorijskih lokaliteta kao spomenika hrabrosti i odlučnosti. Posmatrajući pejzaž sa vrha Babine glave, shvatamo koliko je ovaj teren bio ključan u odbrani i koliko su prirodni uslovi igrali važnu ulogu u istorijskim događajima. Lovćen nije samo prirodni dragulj, već i simbol otpora i borbe za slobodu, mjesto đe mladi treba da nauče vrijedne lekcije iz istorije Crne Gore. Mnogi od ovih rovova danas djeluju neprimjetno jer ih veoma često pokriva različita vegetacija.

Na Veljoj (Bbinoj) Glavi pravimo predah i susrećemo grupu njemačkih turista starije generacije. Očarani su Lovćenom, njegovim brojnim vidikovcima i prirodnim ljepotama. Razmjenjujemo utiske o veličanstvenim panoramama i istorijskom značaju ovog mjesta, dok nas osvaja njihov entuzijazam i fascinacija. Njihova očigledna radost i divljenje podsjećaju nas koliko je Lovćen jedinstven, ne samo za one koji ga zovu domom, već i za posjetioce iz dalekih krajeva. Sa Velje Glave pruža se spektakularan pogled na Budvanski zaliv i lovćenski ali i budvanski Đurđevac, Gornje i Donje Pobore. Panoramu upotpunjuju podlovćenska sela, među kojima je Majstori i crkva Svete Trojice, čija bjelina dominira prostranom vrtačom. Ispod masiva Lovćena smješten je drevni manastir Stanjevići, čuvar istorije i duhovnosti. U daljini se naziru veličanstveni vrhovi Prokletija, Komova, Rumije i Orjena, dok Jadransko more sija u svojoj modroj ljepoti. Sve nam je na dlanu, kao da smo bliži bogovima koji su jedino mogli stvoriti ovo carstvo ljepote između kamena i mora, neba i zemlje. Skadarsko jezero, sa svojim staklenim površinama, djeluje kao figure postavljene na rasutoj šahovskoj karti Crne Gore, stvarajući mapu nevjerovatnih prizora i pejzaža. Dišemo lovćenski vazduh, opijeni mirisima ljepote koja nas okružuje. Vjetrovi nose miris pelina i morske soli, darujući planini svoj poseban aromatični pečat. Svaki udah ispunjava nas osjećajem čiste prirode, dok se prepliću svježina planinskog vazduha i slane arome mora. Ovaj jedinstveni spoj mirisa stvara nezaboravno iskustvo, čineći da se osjećamo istinski povezani sa ovim veličanstvenim mjestom. Uživajući u ovom čarobnom trenutku, shvatamo zašto je Lovćen inspiracija mnogima i simbol prirodne harmonije.

DOLAZAK NA MAJSTORE I PREDAH KOD KUSTUDIJA 

Nastavljamo naš put ka podlovćenskom selu Majstori, mjestu đe već vjekovima žive porodice Kustudije-Kustudići, čuvari ovog dijela granice. Kroz istoriju, njihova prisutnost bila je zaštitnički štit, čuvajući ovaj kraj ali i Crnu Goru od mnogih nedaća i najezdi vojski ako je neko paltio cijenu slobode u borbi za Crnu Goru onda su to pripadnici ovog brastva. Spuštamo se do toponima Vratno, dok me očarava ljepota prirode koja nas okružuje. Na tom putu zastajem kako bih zabilježio prelijepe plave encijane, koji svojom modro plavom bojom obogaćuju ovu planinarsku stazu. Njihovi nježni cvjetovi, poput safira rasutih po livadama, donose poseban čarolik pejzaž. Svaki korak kroz ovo čarobno mjesto otkriva nam nove slojeve ljepote i istorije, duboko utkane u kamen i zemlju ovog kraja. Koračam mnogo brže od svojih kolega a oni se često šale zbog moje neuhvatljive brzine. „Teško ti je korak pratiti,“ kažu mi.

Svaki moj korak odjekuje stazom, dok prelazim preko kamenitih prevoja i strmih nizbrdica, osjećam kako se moje tijelo i duh stapaju sa prirodom oko mene. Brzina mi daje osjećaj slobode, kao da mogu da pređem beskrajne udaljenosti bez zamora. Pogled mi obuhvata svaki detalj – od sićušnih cvjetova koji proviruju kroz pukotine u stijeni do veličanstvenih vrhova planina koji se uzdižu prema nebu. Dok moji prijatelji zastaju da uhvate dah, ja osećam kako me energija preplavljuje i nosi. Kao vuk u potrazi za plenom, pratim svaki zvuk, svaki pokret, svaku promjenu u pejzažu. Vetar mi mrsi kosu i nosi miris bukve i svježine planinskog vazduha. Srce mi kuca u ritmu prirode, a svaki korak me vodi dalje. Kada se konačno zaustavim da ih sačekam, nasmijani i zadihani, osjećam kako me ponovo sustižu. Oni se šale i smiju, ali u njihovim očima vidim priznanje. “Stvarno si kao vuk,“  tapšući me po ramenu. “Ne možemo te uhvatiti. “ Osjećam ponos zbog njihovih riječi, ali i povezanost sa njima, jer smo svi dio ovog putovanja, svako sa svojim tempom i snagom. I dok nastavljamo dalje, ja možda idem brže, ali zajedno dijelimo isto iskustvo, iste izazove i iste ljepote koje nam priroda pruža.

Na omanjem uzvišenju (toponimu) poznatom kao Šator, Ike Ivova Kustudija dočekuje nas živopisna scena iz svakodnevnog života na planini. Ike, vrijedna planinka, sipa vodu iz bistijerne da napoji krave koje pažljivo uzgaja. Moj kolega Igor Kokotović hitro joj priskače u pomoć, dok ona prilazi sa osmjehom da nas sve srdačno pozdravi. Poput starih Crnogorki, sa blagim osmjehom na licu, poziva nas na posluženje zajedno sa svojim sinom Dragom. Njihovo gostoprimstvo je legendarno i neizbježno u domu Kustudija-Kustudića. Dok se smještamo, osjećamo toplinu domaćinstva koje odiše tradicijom i ljubaznošću. Njena snaha, Sonja, na drugom kraju dvorišta uređuje predivnu baštu punu šarenog cvijeća. Podiže pogled i sa osmehom prilazi da se pozdravi sa nama. U njenim očima vidi se ponos zbog dobro uređenog doma i ljubavi prema zemlji koju obrađuje. Svi zajedno, okupljeni u sijenci velikog brijesta, uživamo u domaćim specijalitetima koje su za nas pripremili.

Ike Ivova Kustudija kao da je proizašla iz nekih prošlih vjekova, zrači mudrošću i iskrenošću. Uvijek je raspoložena za razgovor a razgovori sa njom su kao drevne škrinje koje kriju brojne tajne. Dok uredno skida maramu sa glave, otkriva starinsku punđu koja svjedoči o eleganciji jedne planinke. Njeno lice, izbrazdano borama, priča priču o životu ispunjenom radom, ljubavlju i mudrošću. Svaki njen pokret je odmjeren i dostojanstven, noseći u sebi snagu generacija koje su preživjele mnoge izazove. Njene oči, sjajne i prodorne, odražavaju mudrost stečenu kroz godine a njen osmijeh je topao i iskren, osvetljava svaki trenutak koji provodimo sa njom. Dok razgovaramo, Ike Kustudija nam priča o starim običajima, legendama i svakodnevnim događajima koji su oblikovali njen život i život njene porodice. Svaka njena riječ nosi težinu iskustva i duboku povezanost sa zemljom i tradicijom. Dok pričamo, osjećamo se kao da smo dio nečeg mnogo većeg, kao da smo povezani sa prošlim vremenima i ljudima koji su živjeli prije nas. Svaka njena priča, svaka tajna koju dijeli sa nama, jeste kao dragoceni biser iz prošlosti, čuvan i prenesen sa ljubavlju. Njene riječi nas inspirišu i podsjećaju na vrijednosti koje su danas često zaboravljene – poštovanje, mudrost, strpljenje i ljubav prema svojoj zemlji i porodici. Dok nastavljamo naš razgovor, osjećamo se privilegovano što smo dio ovog trenutka, što imamo priliku da učimo od nekoga kao što je Ike Ivova Kustudija, čiji je život svjedočanstvo o snazi ljudskog duha i ljepoti jednostavnosti. Svaki trenutak proveden sa njom obogaćuje nas i ostavlja neizbrisiv trag u našim srcima.

Moje uvažene koleginice, Marina Kojović i Aleksandra (Veljkova) Vujović, oduševljene su Ikom Kustudijom. Sa svakim njenim pokretom i riječju, njihove oči sjaje fascinacijom i poštovanjem prema ovoj izuzetnoj gorštakinji. Marina, sa svojim analitičkim umom, postavlja pitanja koja otvaraju dublje slojeve Kustudijinih priča, dok Aleksandra, sa svojim umjetničkim senzibilitetom, doživljava svaki detalj kroz prizmu kreativne inspiracije. Obje su potpuno uronjene u razgovor, diveći se snazi i eleganciji ove žene koja pred njima oživljava prošlost. Ike Ivova Kustudija, svaki njen gest i riječ, ostavlja neizbrisiv trag u srcima Marine i Aleksandre. One ne mogu sakriti svoje oduševljenje i divljenje prema njenom životu i mudrosti. Njihovo poštovanje i fascinacija raste sa svakom minutom provedenom u njenom društvu a osjećaj povezanosti sa prošlim vremenima postaje sve jači.

Čuje se terensko vozilo koje prolazi makadamskim putem ka Majstorima. To je Ikin sin Duško, koji je završavao svoje obaveze na Cetinju. Čim je parkirao vozilo, pozdravlja se sa svima nama pun šale i entuzijazma. Ja mu vičem: ,,Ajde da ‘platiš po jednu!“ – to je interna šala među brojnim katunjanima u smislu časti. Osmijesi i smeh ispunjavaju vazduh, a vesela atmosfera dodatno uljepšava naše druženje. Nakon kraćeg razgovora, pozdravljamo se sa svima njima i nastavljamo naš put ka Ivanovim Koritima. Sunce je uveliko promijenilo svoj položaj ka zapadu, bacajući zlatne nijanse preko planinskih vrhova. Prolazimo kamenom stazom pored brojnih toponima i bukava, đe vreme teče kao i život – mirno, ali neumoljivo. Tren i u trenu su uhvaćeni ovi momenti koji odzvanjaju istorijom i vječnošću. Na Ivanovim Koritima pravimo kratak predah, a ja zapisah u svoju bilježnicu: ,,Moj Lovćene, koraci moji lome se po tvojim stazama i gorama da mi ne bi bio zaboravljen kao simbol i luča slobode Crne Gore, ali i kao svetionik u svim nemirnim burama i istorijskim razdobljima koja su se lomila o tvoje stijene. Moj Lovćene, neka tvoj duh nastavi da inspiriše generacije koje dolaze, kao simbol nepokolebljive snage i slobode.“

Dok sjedimo i odmaramo, misli mi se vraćaju na sve one priče i legende koje su ispričane o Lovćenu. Ovo nije samo planina, već živi svjedok vjekova, u kojem su ispisane stranice hrabrosti, ljubavi prema domovini i borbe za slobodu. Čuje se šum vjetra kroz bukove krošnje, kao da prenosi šapate prošlosti, dok sunčevi zraci osvetljavaju kamenite vrhove, podsećajući nas na prolaznost trenutka i vječnost prirode. U tim trenucima predaha, osjećam duboku povezanost sa ovim mjestom. Lovćen je više od geografskog pojma; on je srce i duša Crne Gore. Osjećam ponos i zahvalnost prema gorštacima koji su koračali ovim stazama, a njihova hrabrost i odlučnost su utkani u svaku stijenu i svako drvo. Nakon kratkog predaha, ustajemo i spremamo se da nastavimo dalje. Pred nama su još mnoge staze koje čekaju da budu istražene, mnoge priče koje čekaju da budu ispričane. Koračamo dalje, svjesni da svaki korak po ovoj svetoj zemlji nosi sa sobom dio istorije i ponosa, koji ćemo nositi sa sobom đe god da krenemo.