LAVIRINTI SJENKI I UNUTRAŠNJIH SVJETOVA KNJIŽEVNI UNIVERZUM SANELA BIBEROVIĆA U ZBIRCI „ŠAPATI ZASJENJENOG UMA“

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Sanel Biberović pripada mlađoj generaciji stvaralaca iz Rožaja i savremene bošnjačko-crnogorske književne scene, ali se već svojom prvom knjigom nameće kao autor prepoznatljivog i samosvojnog izraza. Zbirka priča Šapati zasjenjenog uma, objavljena u izdanju „Almanaha“ iz Podgorice, predstavlja jednog mladog pisca, ali i ozbiljan pokušaj oblikovanja unutrašnjih svjetova koji se opiru svakodnevnoj logici i jednostavnim interpretacijama. U pričama različitog žanrovskog karaktera autor gradi svojevrsnu arabesku  složen i višeslojan književni prostor u kojem se stvarnost i imaginacija neprestano dodiruju, prepliću i poništavaju granice (a da li granice ima), Već na prvim stranicama jasno se osjeća da Biberović ne pristaje na linearne narativne obrasce niti na konvencionalno pripovijedanje. Njegova proza pulsira unutrašnjim nemirom, filozofskim preispitivanjem i izraženom potrebom da se pronikne u (mračne) lavirinte  ljudske svijesti. Naslov knjige simbolično upućuje upravo na taj prostor  na um zasjenjen sumnjama, traumama, snovima i (nedokazanim) istinama. „Šapati“ iz naslova nisu samo glasovi prošlosti ili intime, već odjeci egzistencijalnih pitanja koja prate savremenog čovjeka suočenog sa vlastitim strahovima, identitetom i prolaznošću. Posebna vrijednost ove zbirke ogleda se u autorovoj sposobnosti da spoji realističko i fantastično, svakodnevno i metafizičko, intimno i univerzalno. Magični svjetovi koji nastaju u njegovoj prozi nisu bijeg od stvarnosti, već njen dublji odraz  način da se ono učini vidljivim kroz simbol, atmosferu i sugestiju. Upravo zato Biberovićeve priče ne nude konačne odgovore, već čitaoca uvode u prostor slutnje, nelagode i misaone otvorenosti, đe književnost postaje mjesto unutrašnjeg dijaloga. Šapati zasjenjenog uma tako se mogu čitati kao književni zapis o savremenoj ljudskoj usamljenosti, ali i kao potraga za smislom u vremenu fragmentacije i duhovne rasutosti. Ova knjiga svjedoči o autoru koji (sintetizuje) širu estetsku i esejističku dimenziju.

U priči ,,Elfrida“ susrijećemo upravo takav prostor prostor granice, neizvjesnosti i unutrašnjeg traganja. Decenijama se Danvič prepoznavao kao „Tonući grad“, mjesto koje nestaje pred očima svojih stanovnika, ali i mjesto koje, paradoksalno, upravo kroz nestajanje dobija snažniju simboliku. Grad koji tone je svojevrsna metafora prolaznosti, gubitka, ali i čovjekove vezanosti za ono što ga oblikuje. U tom ambijentu Kaleb, šesnaestogodišnjak koji još vjeruje u legendu o Elfridi, postaje figura mladog čovjeka rastrzanog između naslijeđenog vjerovanja i savremenog skepticizma. Tu priča dobija gotovo jungovski (segment), rekli bi iskusni kritičari. Nije riječ samo o legendi o vili koja u julskoj noći izgovara ime đeeteta i time ga štiti od tuge, već o arhetipskoj potrebi čovjeka da vjeruje kako postoji znak, glas ili sila koja ga vidi i čuva. Elfrida je simbol unutrašnje nade, nesvjesnog poziva, one skrivene čežnje da budemo prepoznati od nečeg višeg i dubljeg od svakodnevice.

Kalebovo posmatranje mora dodatno otvara tu paradigmu. Njegov odnos prema moru nije slučajan more kod Biberovića (je autorski) psihološki prostor. Ono je utočište, oslobađanje od društvenih normi, identitetskih nametanja i grubosti kopna. More ne sudi, ne pita, ne određuje ono samo podsjeća čovjeka na njegovu malenkost. Upravo tu se prepoznaje snažna unutrašnja simbolika priče more kao kolektivno nesvjesno, kao dubina bića u koju se čovjek vraća kada više ne može podnijeti (lomove svijeta). Posebno važna konpšoneta priče otvara majčin lik i njena priča o Arisu. Ona ne nastupa kao običan roditeljski glas opomene, već gotovo kao figura mudraca, vodiča, onog arhetipskog glasa koji ne daje direktan odgovor nego po(r)uku kroz simbol. Priča o Arisu, njegovoj pohlepi, gubitku i spoznaji, nije umetnuta slučajno. Ona je ogledalo Kalebove unutrašnje dileme. Ono što tražimo često ne dolazi u obliku koji očekujemo  upravo tu leži centralna misao priče, ali i njena najdublja filozofska vertikala Biberović vješto izbjegava banalnu poučnost. On ne nameće zaključak, već ga ostavlja da se rađa u čitaocu, polako, gotovo neprimjetno. Završna scena, u kojoj Kaleb shvata da možda nije vidio Elfridu, ali jeste dobio ono što mu je bilo potrebno, nosi onu rijetku književnu smirenost (da promišljate). Tu se priča ne završava tu zapravo počinje njeno pravo značenje.

Dok sam čitao priču „Memento mori“, prepoznao sam neke kantovske motive, pa se i kroz književnost mogu povući paradigme našeg svijeta, a ova priča nam upravo svjedoči o tome šta je to u ljudskom biću što nam daje snage da otkrivamo (ili sakrivamo) naše unutrašnje svjetove. Već sam naslov nosi snažnu filozofsku temu „memento mori“, sjeti se smrti, nije samo opomena prolaznosti, već i poziv na samospoznaju, na suočavanje sa sopstvenim postojanjem i granicama slobode. Sanel Biberović i ovđe gradi priču koja nije samo narativni tok događaja, već prostor u kojem se filozofija pretače u književnost. Mori, mladi taksista, lik savremenog urbanog ambijenta, je i figura čovjeka koji živi između rutine i unutrašnje praznine (ili samospoznaje) između svakodnevnog posla i dubokih pitanja (dilema) koja svi pokušavamo da odložimo za neko drugo vrijeme. Njegovo ime nije slučajno Mori već u sebi nosi simbol smrti, podsjećanje da čovjek, ma koliko bježao, uvijek ostaje u sjenci sopstvene konačnosti. Grad nakon kiše, svijetla reklama, mokri asfalt i noćni život stvaraju gotovo filmsku scenografiju u kojoj sve izgleda živo, a zapravo sve odiše prolaznošću. Ljudi žure da iskoriste subotnju noć prije povratka rutinama koje ih guše. Upravo tu se osjeća gotovo kantovska misao o čovjeku zarobljenom između spoljašnjeg svijeta fenomena i unutrašnjeg svijeta noumena  između onoga što živimo i onoga što pokušavamo razumjeti.

Pojava misterioznog putnika uvodi priču u drugu dimenziju mušterija, je svojevrsni vodič kroz Morijevu unutrašnju spoznaju. Njegov govor o muzici, smrti i slobodi podsjeća na filozofske dijaloge u kojima se kroz običan razgovor otvaraju najdublja egzistencijalna pitanja. Njegova definicija subliminalne muzike posebno je upečatljiva  muzika mrtvih umjetnika koja i dalje prolazi ispod praga naše svijesti postaje metafora svega onoga što čovjek ne može objasniti, ali osjeća. Tu priča dobija snažan metafizički sloj. Smrt nije predstavljena kao kraj, već kao nastavak prisustva. Dženis Džoplin, Džef Bakli, Ijen Kurtis  oni nijesu mrtvi jer njihova umjetnost i dalje djeluje. U tome leži i jedna duboka istina čovjek fizički nestaje, (umire) ali trag ostaje tamo đe je istinski živio.

Posebno je snažan dio razgovora o slobodi nesaglasnosti. To je možda i rješenje cijele priče. Sloboda nije samo pravo izbora, već hrabrost da se čovjek ne usaglasi sa svijetom koji ga pokušava oblikovati po sopstvenim pravilima. U tom smislu, Biberović gotovo brutalno raskrinkava savremeno društvo  svijet u kojem se sloboda često prodaje za sigurnost, plata za ćutanje, a mir za poslušnost. Čovjek tada ne umire fizički, već duhovno. Završnica priče nosi snažan gotički i gotovo borhesovski obrt. Rečenica: „Ovdje sam sahranjen“, (predstavlja) efekat iznenađenja, ali i završni udarac čitaocu. Taj misteriozni putnik možda nikada nije bio stvaran u fizičkom smislu, ali njegova pojava postaje stvarnija od svakodnevice. On je glas podsjećanja, sjenka savjesti, lice onoga od čega Mori pokušava pobjeći. Kaput koji ostaje na zadnjem sjedištu razbija svaku mogućnost racionalnog objašnjenja. Upravo tu priča prelazi granicu između priviđenja i istine. Čitalac ostaje zarobljen između pitanja da li je sve bila iluzija ili susret sa nečim što ne pripada ovom svijetu? A možda je upravo u toj neizvjesnosti njena najveća snaga. „Memento mori“ nije priča o smrti, već o životu koji često živimo kao da smrti nema. To je priča o strahu, slobodi, identitetu i neizbježnom trenutku kada čovjek mora pogledati sebe bez maski. I možda baš zato ova priča ostaje dugo nakon čitanja  ne zbog svog obrta, već zbog (brutalne) istine koju govori svi smo prolazni, ali nijesmo svi zaista živjeli (ili jesmo) pitanje koje stalno lebdi u vazduhu.

U priči koja kao da nosi patinu starih vremena, sa mirisom prašnjavih hodnika, požutjelih stranica i sjenki koje se ne povlače ni pred svjetlošću dana, Sanel Biberović gradi jedan od svojih najnježnijih i najmelanholičnijih narativa. „Prijatelji u sumraku“ koja govori o ukletoj viktorijanskoj vili i duhu žene iz prošlog vijeka, je (suptilna) književna slika usamljenosti koja traje duže od jednog života. Već sama vila na brdu iznad nosi snažne glasine o treperavim svjetlima i šapatima koje noć raznosi nijesu tu radi jeftine misterije, već da nagovijeste da postoje mjesta koja čuvaju ono što ljudi nijesu uspjeli izgovoriti za života. Vila tako postaje utočište tuge, ali i mjesto susreta onih koji nijesu pronašli pripadnost među živima. Amelija, umjetnica tamnih platana i unutrašnjih probljeskivanja, u priču ulazi kao neko ko ne traži avanturu već razumijevanje. Njena usamljenost nije (postojana) ona  je nagriza iznutra. Upravo zato njena povezanost sa vilom djeluje prirodno  kao da prepoznaje sebe u njenim zidovima. Biberović ovđe vrlo pažljivo gradi lik žene koja ne bježi od svijeta zato što ga prezire, već zato što u njemu ne uspijeva pronaći mjesto za sebe. Pronalazak Elizinog dnevnika predstavlja srž priče. Taj dnevnik  koji u kom su zapisane rečenice o samoći, jednostavne ali bolno istinite, djeluju kao ispovijest svakog čovjeka koji je makar jednom osjetio da je okružen ljudima, a ipak potpuno sam. Upravo tu priča prestaje biti gotička i postaje duboko ljudska. Pojava Elize nije zastrašujuća, već gotovo nježna. Ona nije klasični duh iz priča strave, već sjenka neostvarene potrebe za bliskošću. Njena tuga ne plaši, već izaziva saosjećanje. U tom susretu između Amelije i Elize, između žive žene i nemirnog duha, Biberović (pomijera) granicu između stvarnog i nestvarnog i pokazuje da je usamljenost možda najjača sila koja nadživljava čak i smrt. Posebno je lijepa rečenica u kojoj Amelija pristaje da ostane: „Bićemo prijatelji u ovom sumraku.“ U toj rečenici nalazi se cijela suština priče. To nije obećanje ljubavi, niti spas u velikim riječima, već jednostavno prihvatanje prisustva drugoga. Nekad je upravo to dovoljno da čovjek preživi sopstvenu tamu.

Završnica priče nosi smiraj, a ne rasplet. Amelija ponovo slika, grad primjećuje promjenu, a vila više nije simbol straha već prostor iscjeljenja. To je možda najljepša poruka ove priče  da čovjeka ne spašava uvijek velika sreća, već često samo osjećaj da ga neko vidi, razumije i ostaje. „Prijatelji u sumraku“ je priča o onima koje svijet često ne primjećuje. O (skromnim) ljudima, o nezaliječenim ranama i o potrebi da budemo nečije sigurno mjesto. U tom spoju gotičkog ambijenta i nježne ljudske tuge, Biberović pokazuje da prava književnost ne govori samo o duhovima  već o živima koji pokušavaju da ne nestanu.

„Šapati zasjenjenog uma“ su zbirka priča isprepletana unutrašnjim lavirintima, poput drevnih kritskih lavirinata, s tim što se čitalac probija kroz njih suočavajući se sa sopstvenim sjenkama, strahovima, pitanjima i zamršenim sudbinama koje često pokušava da nadigra na toj šahovskoj (životnoj) ploči. Sanel Biberović otkriva te fragmente onog svjesnog, ali i podsvjesnog, pokazujući da je svako titan svoje sudbine, ili možda tek njen (nijemi) zarobljenik. Njegovi junaci nijesu heroji drevnih velikih epopeja, već obični ljudi na granicama svjetova koji postoje paralelno u njihovim umovima. Upravo u tome i jeste snaga ove knjige svojevrsna autorova originalnost. On ne gradi likove od monumentalnosti, već od pukotina, strahova, samoće i unutrašnjih borbi koje svi prepoznajemo (ili sakrivmao u sebi). Biberovićev književni svijet satkan je od melanholije, simbola, unutrašnjih paradigmi i onih malenih niti koje su vezane za istinu o čovjeku. U njegovim pričama smrt nije kraj, samoća nije kazna, a strah nije slabost sve to postaje prostor (samo)spoznaje. Upravo zato ova knjiga traži pažljivog čitaoca, onoga koji ne traži samo radnju, već smisao između redova, čitaoca koji će strpljivo i pažljivo čitati, ali i biti svojevrsni modus operandi, koji će ući ne samo u umove, već i u sudbine i (životne paradigme) njegovih junaka. I možda je najveća vrijednost ove zbirke upravo u tome što nas ne prisiljava da razumijemo sve odmah. Ona nas poziva da se vraćamo, da ponovo čitamo, da sumnjamo, da tražimo. Jer svaka priča u sebi skriva još jednu priču, još jednu sudbinu, još jedan trag, još jedan pokušaj, pad, borbu, želju ili čak obmanu. Zato „Šapati zasjenjenog uma“ ne treba završiti zaključkom, već otvorenim vratima. Jer ono najvrijednije u književnosti nije ono što nam pisac kaže, već ono što u nama probudi. A među ovim stranicama ostalo je još mnogo misterioznih glasova, neotkrivenih soba i dragocjenih priča koje čekaju svog pravog čitaoca da ih prepozna.