Kad ćemo znati zašto je vlast 2020. ekspresno priznala rezultate izbora?

Piše: Slavko Mandić

Valjda je danas svakome jasno da promjena vlasti u Crnoj Gori 31. avgusta 2020. godine nije bila plod izborne volje građana. Makar ne u značajnijem procentu. Krajnji rezultat je uslijedio nakon višegodišnjeg sistematskog djelovanja srpsko ruskih obučenih profesionalaca, čiji je zadatak bio da destabilizuju državu i promijene iz temelja društveno političko uređenje zemlje. Da pohapse tadašnje čelnike vlasti, ili učine nešto još konkretnije, ako drugačije ne bi išlo. To je ono što je kasnije prepoznato kao DRŽAVNI UDAR  u pokušaju, za koji su vinovnici prvostepenom presudom bili osuđeni zatvorskim kaznama. Glavni akteri su se branili sa slobode. Uz mnogo nejasnoća ovaj slučaj ocijenjen je kao spektakl i direktno prenošen na nacionalnoj televizi i nekoliko privatnih, tako da je javnost mogla da vidi svu bahatost sumnjivih lica i njihovih branjenika. Upućivane su pogrdne riječi sudu i sudijama, specijalnim tužioocima i pojedinim medijima. Valjda je tadašnja povišena demokratičnost u državi mogla da istrpi takvo ponašanje osumlječenih, koji su se junačili pred kamerama svjesni da u ovoj priči nijesu sami i da neće biti ostavljeni.
Država nije imala snage da, uz sve dokaze, pritvori sve one koji bi mogli da utiču na dalji tok istrage, mada je i domaćoj i međunarodnoj javnosti bilo jasno o čemu se radilo. Čak je i srbijanski preśednik Vučić tada jasno potvrdio da je planiran terorizam u Crnoj Gori i da ima čvrste dokaze da je Đukanović praćen. Premijer Srbije je tada kazao da su kod uhapšenih pronađeni novac i uniforme, da je on to lično vidio i da je u Srbiji povećana aktivnost obaveštajnih službi i sa Istoka i sa Zapada. Kazao je da će, bez obzira na cijenu koju će lično da plati, ali i drugi časni ljudi iz službi bezbjednosti, Srbija procesuirati one koji misle da je dozvoljeno davati operativne obrade kriminalističke policije službenicima stranih ambasada. Mislio je na visokog funkcionera Uprave kriminalističke policije Srbije koji je, po riječima Vučića, odavao operativne podatke stranim službama. Premijer je potvrdio da se protiv njega vodi postupak.

Špijunske službe uoči i poslije neuspjelog državnog udara

Nije ova priča mogla da se realizuje bez učešća ruske špijunske mreže. U Beogradu su viđeni uoči i poslije neuspjelog pokušaja državnog udara ruski državljani Eduard Šišmakov i Vladimir Popov, osumnjičeni za organizovanje terorističkih aktivnosti u Crnoj Gori i stvaranje kriminalne organizacije. Radi se o agentima ruske vojne obavještajne službe GRU, potvrdile su britanske, američke i sigurnosne službe drugih zemalja. Sve je bilo jasno. Ruski državljanin Eduard Šišmakov, vojni oficir, pripadnik Glavne obavještajne uprave (GRU) i glavni osumnjičenih za organizovanje kriminalne organizacije koja je planirala teroristički napad u Crnoj Gori 16. oktobra 2016. godine, zajedno sa svojim kolegom Vladimirom Popovim, napustio je Beograd 25. oktobra iste godine, dan pred nenajavljeni dolazak sekretara Savjeta bezbjednosti i šefa svih obavještajnih službi Nikolaja Patruševa. Ruski špijuni su otputovali za Moskvu redovnom linijom Aeroflota, neometano od strane srbijanskih službi. Vučić je morao da sluša i od dolaska Pegtruševa on više nikada neće reći kakvo se to zlo pripremalo Crnoj Gori. Ali na sreću, postoje dokazi, tonski i video zapisi koji su jasno svima stavili do znanja o čemu se radi i što je govorio tada Aleksandar Vučić.
A da je bilo pokušaja državnog udara najbolje svjedoče skaj aplikacije koje ovih dana čitamo na pojedinim portalima medija koji prate dešavanja u našem bezbjednosnom sistemu.
Dakle, kad nije prošao državni udar, onda je na scenu stupio rezervni plan. Cilj opravdava sredstvo napisao je Nikolo Makijaveli u svom djelu “II Principe”. Izgleda da su to dobro  izučili akteri nastavka rušenja crnogorske vlaste, ovoga puta drugačijim sredstvima. Vidjevši da je đavo odnio šalu, u rušenje vlasti se aktivno uključuje Crkva Srbije. Organizuju se masovni protesti zbog navodnog otimanja naših svetinja, crkava i manastira, kroz svakodnevne litije u gotovo svim crnogorskim gradovima. Takozvane litije podržava najmoćniji dio Evrope, pod plaštom slobodnog vjerskog izjašnjavanj na  koju aktuelna vlast ne gleda blagonaklono. Jasno je svima što se Crnoj Gori sprema, osim izgleda onima koji su zaduženi da štite njene interese, njen Ustav i zakone, njenu suverenost i njen integritet. Pasivnost vlasti dovela je do 31. avgusta 2020. godine. Prethodno je mig inostranosti bio dovoljan signal Amfilohiju da udari završni glanc na novu strukturu koja će iz korijena promijeniti crnogorsku fizionomiju. Kroz brižno pripremljene litije, organizovane perfektno, vođene Ristovom glavom, država nije imala šansu da se odupre. Zato je i poklekla, klonula bez bilo kakvog otpora. Kapitulirala je neobično brzo. Za ekspresno priznavanje rezultata izbora, što se nikada do tada nije dogodilo u Crnoj Gori, mora da je postojao razlog. Jer, i pored prve prevare URE i njenog ulaska u koaliciju sa onima čiji je zadatak upravo bio rušenje države, razlika u mandatima je bila samo u jednom jedinom. Zašto se crnogorsko rukovodstvo odreklo borbe i diglo obje ruke  uvis, istraživaće se dugo još. Javnost, koliko god bila ljuta na vlast, nije željela ovakav epilog. Valjda zato što je znala ko je alternativa i kakav će tektonski poremećaj pogoditi našu zemlju. Građani su ostali zbunjeni. Ni jedan jedini mehanizam mogućeg ponavljanja izbora zbog grešaka kojih je evidentno bilo na biračkim mjestima nije korišćen. Ništa! Ama baš ništa! Očigledno je jedino da se preliminarni izborni rezultat morao prihvatiti. Zašto, ostaće dugo da visi u vazduhu kao Damoklov mač, koji je stalna prijetnja nesigurnoj vlasti. Onoj koja nije umjela da se odbrani od stalnih nasrtaja popova, stranih agenata i plaćenika, i još većih lopova,od kojih je znatan broj boravio baš u redovima vlasti. Zbog čega je ogorčenje javnosti raslo iz dana u dan.

Zato nam je danas vlast ovakva kakva je 

Zbog toga danas imamo ovo što imamo. I ovakvu vlast, kakvu nikad nijesmo imali ni mi a ni drugi, makar u okruženju. Izuzev Srbije, koja nam umnogome Vučićevom rukom čini sve ove gadosti.  Dešavaju se masovna ubistva u dva navrata na Cetinju, đe su monstrumi pobili 23 građanina, među kojima četvoro đece. A ministar policije vodi računa da mu naočare pred kamerama ne cakle. Ubijaju se ljudi gotovo svaki drugi dan na ulicama u po bijela dana.
Hapse i zatvaraju ljudi bez ikakvog dokaza. Štrajkuje se glađu u kazamatima. Požari nam uzimaju danak zbog nebrige i laži vlastodržaca. Raskubli su sve što je imalo vrijednost. Uništili Montenegroerlajns, kompaniju koja nam je bila prozor u svijet, pa nedavno i Crnogorsku plovidbu. Naši brodovi, kojih sada nema, samo mutnim glavama iz vlasti nijesu valjali. Onima koji su ih kupili za male novce, valjaju i te kako. Uništava nam se zemlja uzduž i poprijeko. I nikome ništa. Nagrađuju se kleronacionalisti, četnici i diletanti.
Interpelacija i protesti u otuđenim gradovima Pljevljima, Beranama, Nikšiću i Herceg Novom. Kao da su u Crnoj Gori samo oni ugroženi. A u drugim gradovima  je med i mlijeko.
Neću ih ni pobrojiti, a bilo bi ih, liše nekih, svi ostali. No nije to tema. To će osviješćena opozicija riješiti pripremajući se snažno za izbore kojih će biti? 2027. godine.
Mene interesuje samo jedan odgovor: Da li je promjena vlasti u Crnoj Gori 31. avgusta 2020. godine bila plod izborne volje građana?
Možda jednog dana, umjesto mene, neko drugi dobije odgovor na ovo pitanje?
A da ga pojednostavim pitaću: Da li smo baš morali ekspresno da priznamo rezultate izbora 2020.?
Ne trčite gospodo koja znate, sa odgovorom. Nećete se opozniti kad god rečete.