Juroš nejaki ne moga uteć od sebe samoga

Piše: Slavko Mandić

Digla se frka oko date, pa pogažene riječi nejakog uroša. Kao da je to novost od  tridesetoavgustovskog „oslobođenja“ naovamo. Svakoga dana svjedočimo ljudski nekarakter koji aktuelna vlast otvoreno demonstrira građanima. Je li u pitanju neznanje ili bezobrazluk i nevaspitanje, ko će ga znati. Djeluje da je sve to što čini koalicioni koktel nabrekle klerošovinističke naracije samo pusta potreba kojom se uzavrela podanička klika koristi kako bi zadovoljila beogradskog predatora. A možda se ipak radi o smiješanoj kripto poganštini i ogromnom neznanju u akciji? To će već forenzičari da istažiju, koliko god izgledalo očigledno.
Na sceni su pretpolitičke kurabye (gurabije-orjentalni slatkiš zemlje nacionalnog porijekla petstogodišnje promjene nacionalnog koda), metuzalemi, blasfemičari, isluženi svetosavski litijaši,  raznovrsni Vraneši, jovanomićovićke sektaške  vratolomije u svakodnevnom orgijanju, duvanskomafijaški centrifugalni moćnici. I naravno čelnik, velikomučenik skupštinski, vojvoda koljenović. Ništa neobično, ako se śetimo što nam je u amanet ostavio tajnovidac Risto, nadajući se da ova skupina svakovrsne nečojske krpljavine može da završi davno započeti pogrom, zvani trajno uništenje imena i svakog crnogorskog značenja. Što podrazumijeva apsolutno uništenje naše drzave. Iz tako projektovanog gnijezda je sletio nadaleko čuveni bocun Krivokapić, pomjerivač brda i planina, kad god povuče srk iz boce. Potom vojvoda od koljenice, pipunijanska enciklopedija pisana rozim jezikom. Pa temeljni, poljoprivredni akademik neznanja, kratkometni moralni parazit tipa šaranokrapski jednosjed. Pa šubaroidno ništa. Tu je visokopozicionirani čuvar ženoprava, a slijede ga više grupa malih ali odabranih, planski raspoređeni u sektaškim kolhozima širom Crne Gore. Oni će svojom glavom jednom, jer jedna važi za sve takve, braniti prava i čast direktorice podgoričke Gimnazije. Jer je, kako rekoše ove tramontane, svakome jasno da je ona svoj posao radila po zakonu i propisima. Osim što zakon i prosvjetna inspekcija kažu suprotno. I đaci, roditelji, intelektualci, NVO, brojne političke partije, kulturolozi, pedagozi, advokati. Svi, ili gotovo svi, osim onih bradatih, navodno zakletih, evropejaca. Pa ni popovi nijesu za smjenu direktorice. A oni se pitaju, jer su odavno država iznad države. I to u tuđoj državi. Bruka i sramota, zaista.

Zlu ne trebalo, treba reći da tu pobrojanu družinu, u kojoj namjerno nema još toliko primjeraka poželjnih za svakodnevno prikazivanje, kako bi ostali za druge tekstove, jer će se o njima kao fenomenima jednog vremena, pisati tomovi zbog ne ponovilo se, predvodi nepomenik formalno, a neformalno je to jedan posve drugi tajnovidac u perspektivi.

Ovaj od nepitanja i strogog izvršavanja zadatih tema, poitao je da donese nešto, ili nekoga od kojekude, pretpostavka je, što će Jurošu nejakom slomiti tek ugrađena suverenistička krila. Htio je da bude ono što nije. Niti ikada može biti. U jednom trenutku slabosti dijela crnogorske nacije, učinjelo se da je to ipak moguće. Ma, samo se učinjelo, jer nejaki Juroš nije mogao dalje od sebe.
Mora da je nešto grdno učinio, čim se singapurac nije mnogo uzbuđivao kad je krenuo kod njega na dogovor. Čak je i kasnio, da pokaže ko je gazda unaprijed, prethodno javno još jednom vrijeđajući ga, saopštavajući koji mu je zadatak i kako će da odagna od nauma  nejakog Juroša. On je već tada bio siguran da tek izlegno pile zijeva za majčinom sisom, svjestan da bi krepa na svaki način, ako bi ga neko od nje odvojio.
Dobićeš sisu, rekoše mu iz daljine, ali ćeš morat da slušaš što ti se zbori. I da tako činiš dok ne vidimo što ćemo dalje sa tobom, politički, razumije se.

Nejaki Juroš shvati poruku i ode u Srpsku kuću. Tu sve potpisa što se od njega tražilo. Ama baš sve. I više od toga. Dade im i politički život nosioca liste na podgoričkim izborima. Koji ga potom nazva krpom. Pa i ako jeste krpa, nije to postao što je htio. Već što mora. Jači – kači, reće narodna mudrost, i što tu može nedonošče, osim da se povinuje i podvije rep.
Malo će on još pośeđet na mjestu crnogorskog čelnika, pa će put pod noge i u istoriju. Ali tamo za njega neće biti nekog baš prostora. Jedna rečenica, i tačka. Ništa više.

Nejaki više nema čega da se plaši. Niti će ga ko dirat, niti će ga ko što pitat? Primaće platu. Građani mu ništa neće vjerovati, jer ih je bezočno slagao. Ali, pravdaće se opravdano on. Kao da ga slušam dok zbori: Pa što sam mogao kad su navalili na sve strane. Prijetili su i litijama i nekim dokumentima, možda.

I onda se neko śeti da je u ovalnoj sobi pred Belvedersku noć, neko izgovorio „pa što ako pogine 10-tak Crnogoraca? Vrlo važno“. E pa taj neko je zpisan u teftere BIE, koja je koordinisala sramotnu akciju na Cetinju, 5. i 6. septembra 2021. godine.To su samo pretpostavke, koje će neko nekad uzeti u razmatranje. Ništa više od toga.

Dok se nejaki nema čega plašiti, jer je otišao s političke scene, mada on to još ne zna, ovaj drugi, koji mu je jedno vrijeme bio sijamski blizanac, ima i te kako, ako se kripto kralj Do Kvon izruči Amerima. Jer oni znaju svako ime i prezime koje je umiješano o milijardersku prvaru.

Biće tu još svega i svačega. Razmatraće i opozicija ko ih ili što naćera da ih temeljni grguravi brani i sa njima stoji ka novi oslobodilac? Naravno, ko ih naćera da pregovaraju sa Jurošem nejakim, čas ovakvim, čas onakvim? Zar su fotelje i vlast značajnije od časti, čojstva, ljudskog dostojanstva, čime se nekad ponosila svekolika Crna Gora?
Nadajmo se da je to bila samo prolazna kriza i na um bez prestanka imajmo kakva su zla Crnoj Gori pravili oni, koji bi sad od samih sebe da naprave otklon.