Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (10)

1.05.

14.20h

Prvomajsko jutro. Rvanje sunca sa oblacima iznad Podgorice, daje mu sjajno-tamnu nijansu.

Družio sam se sa mojim prijateljem Danilom Mitrovićem, koji mi je sa mobilnog telefona puštao, i to na sav glas, čuvenu Internacionalu , govoreći … slušaj, Srbine. Slušao sam, naravno, i prisjećao se, da je, čini mi se, Svetozar Marković, bio taj koji ju je promovisao, ovdje i tamo. Tako da od Srba, Internacionala nije “krivi dio”.

Kada dođem kući, prebiram po TV i knjigama. Ovo prvo prebiram očima. Knjigu treba dotaći, osjetiti je, zašto da ne i pomirisati, okrenuti, prelistati. Jer ona u rukama uvijek znači razmjenu duša.

A kada legnem, znam što ću moći da zamislim.

Zamisliću kako će u buduće carevati tišina u samoposlugama. Šetaće noge koje će nositi samo vidljive oči. Tišinu će prekidati udar o tlo slučajno oborenog artikla ili udar pobjesnele satare o neki siroti but, davno zaboravljene životinje.

Isto tako, zamislicu i sudnicu, u kojoj će se vidjeti samo oči.

Zamisliću i barke na moru u kojima će biti više vesala nego mornara.

I fudbalsku utakmicu ću zamisliti, na kojoj će sudijska pištaljka biti sve što se čuje.

Naravno, zamisliću i ukus brancina koji će biti spreman u kuhinjama nalik na laboratorije, sa majstorima kulinarstva kao laborantima, koji će mirođiju i začin na uspavanom brancina stavljati, uz pomoć rukavica koje su prije toga prošle tečni, antivirusni program.

Zamisliću i zaljubljene, koji zagrljeni na klupi, neće moći da gledaju zalazak sunca, jer se takav scenario protivi nekoj Uredbi.

Zamisliću, koliko će to i sunce učiniti tužnim.

Zamisliću, ali teškoga srca, da su nam Uredbe slobodu svele na misao i maštanje.

Zamisliću mjesec, kojem, izgleda, niko društvo neće praviti.

A stiže ljeto.

15:10h

Kada god vidim poslanika u državnom parlamentu, predsjednika Liberalne partije, gospodina Popovića, sjetim se kako je u Skupštini kazao da je crkva Svetog Save na Njegušim, podignuta u čast vladike Save Petrovića.

Možda i jeste. Samo ne znam, kada je vladika Sava kanonizovan u sveca. I ta moja nedoumica, sprečava me da napišem kako mrzovolja zna da pojede elementarnu istoriju. Makar se o crkvenoj radilo.

3.05.

14:30

Čitam jutros kako je uvrijeđeni Markiša Plamenac, iz Skadara krenuo na rodnu Crmnicu, ljut na Petroviće, predvodivši Turke.

I sjetih se da mi nije bilo jasno kada sam kao student, čitajući Tempove memoare “Revolucija koja teče”, ostao zbunjen.

Nervozni i plahoviti Vukmirović, u jednoj žučnoj svađi sa Pekom Dapčevićem, ovoga nazva Markišom.

Naravno, to legendarni komandant nije bio, a Tempo je tako objašnjavao svoj temperament.

15:15h

Džon Vejn, Gari Kuper, Ričard Vidmark, Glen Ford, Kirk Daglas, Bert Lankester, Rondolf Skot, junaci su moje najranije mladosti, jer smo ih kao srednjoškolci, u ljetnjij kino bašti, gledali skoro svako veče. Pod zvijezdama, uz zvuk spokojnih talasa, koji su periodično, ko zna od kuda, lagano mazili sitni pijesak Male plaže.

Evo ih opet. I svi su isti.

Ostarjele oči koje ih gledaju, traže čežnjivo ono staro ulcinjsko nebo koje su ispunjavale sve zvijezde ovoga svijeta.

Stalna tinjajuća sjeta, koja lebdeći želi da preskoči zid iza kojeg, tiho, u osami, živi patnja, u namjeri da joj se pridruži, i da čeka one prastare , možda izgubljene, talase da se ponekad, makar kroz zvuk vrate i tako ožive čarobno vrijeme pristanskog bezbrižnog raja.

16:10

Jedna stvar mi nije jasna kod Milana Perovića, predsjednika Savjeta za saradnju sa iseljenicima. Posebno nakon ovog što sam pročitao danas.

Kod tolike količine mržnje, kako reče, prema Crnogorcima u Srbiji i kako najavi bez izgleda da se asimilacija zaustavi, šta on tamo radi?

Ne bih živio u državi koja asimiluje, mrzi i proganja dio mog naroda. Taman kada bih bio profesor na Univerzitetu te države. I primao penziju od takve, asimilatorske države.

Vratio bi se rodnom kršu. Penzija bi, po zakonu, ionako, krenula za mnom.4.5.

00:10

Ima uspomena od kojih ne možeš da pobjegneš i onih kojih moraš da se prisjetiš.

Ima i takvih, da te na njih nešto mora podsjetiti.

Upravo mi se to desilo. Prelistavajući večeras stare albume, streknuo sam pred nekim crno-bijelim fotografijama.

Tako divni trenuci, draga lica, zaboravljeni. Ne namjerno.

I pitanje – otkud zaboravnost ? Do te mjere da treba podsjetnik.

Da li uspomena ima prioritete?

Potiskuje li veća, onu manju ? Da li ih voljno i svjesno gradiramo ?

Gube li se u mnoštvu? Ima li starenje uticaj na njihovo pojavljivanje ?

Imaju li uspomene kod vlasnika privilegiju da se češće ili stalno, neupitno pojavljuju iz odaja tišine koje zbog proteka vremena, paučina zlokobno nadleće.

Kako god. Dobro je dok ih imalac može prepoznati.

Plašimo se momenta u kojem se može desiti da otvorenim, a mrtvim očima, gledamo svoju intimu koju više ne možemo, ne samo prepoznati, već i svesno gledati.

1:40

Da li je 21. maj 2006. godine “fina ruka” demokratije i nužnosti, primjerena dobu u kojem živimo, na licu svevremenske Crne Gore ili njen novi temelj?

Ako je ovo drugo, bojim se da ćemo ući u nerazumjevanja koja će nametnuti nužnost odgovora, na pitanje koje sam gore, sam sebi postavio, a tiče se odnosa, fundamentalnog po državu, unutar pravoslavnog korpusa.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika  „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.