Skala radio je ukazivao na greške svima koji svoj posao nijesu radili kako treba.
To je bila opomena i želja da Kotor bude iznad drugih.
Da bude lider u kulturi.
Da se ponosi i da se drugi dive.
A onda dođoste vi uniformisani. Kao usud. Do kad samo?
http://radioskala.me/2011/04/25/poslacete-kartolinu-iz-kotora-malo-morgen/
Poslaćete kartolinu iz Kotora, malo morgen
Čudna me po nekad želja hvata da kupim razglednicu i napišem: Dobro je, pošte rade, nema rata … i ništa više …, pjevao je Vitomir Nikolić.
Danas bi jedino mogao da napiše-nema rata, jer praznicima, koliko god trajali pošte ne rade, a markice za razglednice možete jedino tamo kupiti.
Zbog nekih odluka koje sa zdravim razumom nemaju baš dodirnih tačaka crvenimo se svi zajedno.
Naravno, mimo onih umnih glava koji uspiju smisliti čitav sistem neshvatljivih poteza koji “očaravajuće” djeluju na sve veći broj turista koji posjećuju naš grad.
U četvrtak veče crvenio sam se pred našim dragim gostima iz Dubrovnika koji su došli u Kotor da poetskim vatrometom Luka Paljetka uspostavimo saradnju dva Ogranka Matica Crnogorske i Hrvatske, Kotora i Dubrovnika.
Veliki pjesnik, pisac, prevodilac, lutkar, eseista, maštar kupio je dvije razglednice da pošalje svojim prijateljima kako to uobičava sa svojih putovanja.
Razglednice, iako napisane i adresirane bez markica ne mogu na put.
Zaustavljaju ih administrativne prepreke.
A njih na kioscima nema.
Mogu se kupiti samo u poštama koje ranije zatvaraju.
Nekako sam izgladio domaću bruku uzevši razglednice od našeg gosta da ih jutrom pošaljem sa markicama do kojih ću, nakon kilometarskog reda na obično jednom šalteru koji radi u kotorskoj pošti u starom gradu, nekako dospjeti.
Danas (ponedjeljak 25. april) grad vrvi od turista.
Posmatram ih onako ispod oka da im upadljivost ne bi zasmetala.
Stoje disciplinovano ispred kioska, kupuju razglednice kao suvenir, ali i da ih pošalju i obraduju svoje prijatelje, rođake sa dalekog putovanja.
Nastaje objašnjenje na nemuštom engleskom s one strane kioska.
Više rukama i gestikulacijom od kojih turisti mogu da shvate samo da markica nema pa nema.
Čujemo i našeg sugrađanina koji se umiješa da objasni strancima da ne mogu tu kupiti markice i da moraju do pošte, stotinak metara dalje.
Pokazuje im na mapi grada đe se pošta nalazi.
Oni zadovoljni odlaze a ja polako za njima.
Pronađu brzo poštu, uhvate za kvaku, ali avaj.
Zatvorena vrata.
Piše čini mi se i radno vrijeme.
Gosti sa razglednicama u rukama gledaju sa nevjericom i dalje čekaju.
Možda će doć, kao da ih čujem da razmišljaju.
Tu su neđe.
Dešava se.
Zaludu, velim sebi postiđen što se to dešava u mojoj državi, u mom gradu kome dolaze da se dive.
Jedna od najskupljih jahti podno rive, furešti u talasima, a razglednicu ne možeš impoštat.
Koja je to luda mogla da donese takvu uredbu, odluku, zabranu, zapitam se onako za sebe i kako li samo izgleda ta četvrtasta fizionomija?
Bez mozga svakako, što je još jedan od naših domaćih fenomena.
Pritom, da bude jasno, zaposleni u pošti ne snose nikakvu krivicu.
Oni rade svoj posao onako kako im naredi poslodavac.
A on ipak mora da se zamisli.
Slavko Mandić
Slazem se Moj grade
Pasala su stara dobra vremena kada su nam razglednice bile jedini put kroz svjet.Pisao je narod, svojim najbližima, prijateljima i onima koji to nisu. Putovala je naša uslikana, preljepa Boka dugo, dugo i na kraju uvjek bi stgla tamo na pravo odredište. Onaj koji je primio, nije znao oće li prvo da je pročita ili da je gleda. Valjda je vrjednost, a možda i ljepotu nosilo i jedno i drugo.Na našu žalost i svih ljudi, koji su još pomalo ostali u svemu tome, razglednice postoje i ima da se kupe na svakome ćošku. Na stotine suvenirnica prekrivene su preljepim razglednicama, sa motivima naše predivne Boke. Zamislite samo, dode turista iz Australije, Kanade, Rusije i ko sve zna odakle, kupi razglednicu, napiše sadržaj i šalje svojima tamo daleko, da i oni vide đe se nalazi i kakva je ljepota našega mjesta.Kad ono čovjek shvati da kartolina nema svoj pasoš (markicu) i da je bukvalno nema đe kupiti.Prolaza nema i kartolina ostade tamo đe je i bila. Šteta mogla je Boka obići još malo svjeta u ovo novije doba. Kako je to sve lako bilo prije 40 godina, markica na svaki kiosk, a svaki kiosk skoro je imao malo žuto poštansko sanduče. Ubaciš ispisanu kartolinu i ona stigne tamo de ste željeli. Svuđe li je naše ljepote bilo, po čitavome svjetu. Valjda ovi novi danas neče da razumiju kolika je stvarna vrjednost te male markice i kartoline ili je isplatljiviji impuls sa mobilnog telefona, ili smo postali tako moderni.Vjerovatno je to u pitanju.
Ostani zato preljepa naša Boko tu đe si, da te barem mi gledamo i da ti se divimo. Odavno svi imamo telefone, a i ko će više pisati…
A malo žuto sanduče neka služi za vremena kada dođu karnevalske fešte, pa da mi Kotorani umjesto preljepe kartoline, ćušnemo list papira i rugamo se sami sebi.
Valjda je takvo vrjeme došlo, što da se radi?
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].