Intervju sa Andrejem Đerkovićem: Crna Gora je uticala na moj identitet i rad kroz godine

Piše: Nada Stojanović

Uvijek je zanimljivo sagledati put umjetnika i ono što ga je inspirisalo da postane ono što jeste. U razgovoru s Andrejem Đerkovićem, istražujemo kako je njegova umjetnička karijera započela i kako je Crna Gora uticala na njegov identitet i rad kroz godine.

Andrej Đerković dijeli s nama kako je njegova veza s umjetnošću započela još u djetinjstvu, s crtežima objavljenim u kultnom časopisu za djecu, Veseloj svesci. No, prava iskristalizacija njegove umjetničke vizije dogodila se tokom srednjoškolskih dana u Sarajevu, gdje je pronašao ljubav prema fotografiji. Opsada Sarajeva dodatno je oblikovala njegovu umjetnost, potičući ga da bilježi ratnu svakodnevicu iz perspektive koja je odražavala njegov lični doživljaj svijeta.

Crna Gora igra ključnu ulogu u identitetu Đerkovića, odražavajući se u njegovom umjetničkom radu i ličnom odnosu prema društvu. Odrastanje u Igalu i mornarička služba u Boki Kotorskoj ostavili su dubok pečat, a često je svoje izložbe održavao upravo u Crnoj Gori, ističući važnost povezanosti s tim prostorom.

Kroz godine, Đerkovićeva umjetnička tehnika evoluirala je od analogne do digitalne fotografije, ali i obuhvaća umjetničke instalacije i intervencije u prostoru. Gradovi poput Sarajeva i posebno Belfasta imaju posebno mjesto u njegovom stvaralaštvu, duboko oblikujući njegovu umjetnost i identitet.

Na kraju, razgovaramo o njegovim trenutnim projektima i budućim ambicijama, pri čemu Đerković ističe kako je zadovoljan što je uspio ostaviti trag kroz svoj rad i kako se osjeća kao da je ostvario svoje snove, ostavljajući nešto iza sebe za buduće generacije.

Andrej kao dijete ispred porodične kuće u Baru

#CGDIJASPORA: Kako ste počeli svoju umjetničku karijeru i što vas je inspiriralo da postanete fotograf?

#Andrej Đerković: Uvijek simbolično u šali i naravno sa nostalgijom, kažem da je ta moja veza sa umjetnošću počela objavljivanjem mojih crteža u Veseloj svesci, kultnom časopisu za djecu koje je štampalo sarajevsko Oslobođenje. Normalno, ta neka ideja mog umjetničkog puta se iskristalizala upisom u srednju Školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, za koju sam znao da ću je pohađati, još tokom osnovne škole. U periodu srednjoškolskog obrazovanja sam se zaljubio u fotografiju i ta opčinjenost njome je došla do izražaja tokom opsade Sarajeva, kada sam slikao ratnu svakodnevnicu u nekom mom drugačijem svijetlu. Prva samostalna izložba i jedina na kojoj opravdano, nisam prisustvovao bila je upravo u Gazi, tačnije u Khan Younisu, gradiću koji se danas nažalost bjesomučno bombarduje. Poslije su slijedile izložbe u Belfastu, Ženevi, Splitu, Barceloni, fotografije su bile objavljene u francuskom Le Monde i talijanskoj La Stampa, te je dalje sve išlo nekim logičnim redom shodno mom kreativnom razvoju.

#CGDIJASPORA: Kako je Crna Gora uticala na vaš identitet i umjetnički rad kroz godine?

#Andrej Đerković: Crna Gora je ogledalo mog identiteta, prezimena kojeg nosim. Moj specifičan odnos sa ocem koji je živio za Crnu Goru, izgradio je u meni nešto što je neraskidivo i na čemu se bazira moj osobni odnos prema društvu. Odrastao sam u Igalu, mornaričku službu sam odradio u Kumboru i na Prevlaci, tako da je Boka Kotorska jedna od ključnih slagalica mog života. Moja prva knjiga ,,Škuribanda” (Buybook, Sarajevo, 2004), koja je bila posvećena mom ocu bila je napisana bokeškim narječjem. Iako mnogo izlažem vanka, uvijek mi je bilo mnogo važno izlagati u Crnoj Gori, pa sam još 2007.godine izlagao u Knjižari Karver, a kasnije u Umjetničkom Paviljonu ULUCG u Podgorici, te 2014.godine pod komisarijatom Mirjane Dabović u Galeriji Atelje Dado na Cetinju i prije dvije godine u Galeriji Sue Ryder u sklopu fenomenalnog Hercegnovskog Festivala stripa u Herceg Novom. Naravno, jedna od velikih želja je da izlažem u Baru, gdje mi je sahranjen otac na groblju u svom starom Baru sa kojeg se vidi cijeli grad i luka.

#CGDIJASPORA: Možete li opisati svoj umjetnički proces od ideje do završenog djela?

#Andrej Đerković: Moja umjetnost je pretežno konceptualna umjetnost, tj. za neki rad ili izložbu postoji uvijek neka ideja ili koncept zbog kojeg taj rad nastaje. Takođe, nekada i galerijski prostor zbog svoje specifičnosti istorije ili simbolike me ,,natjera” na aproprijaciju mjesta/prostora za postavku radova (ulaz u Danteovu grobnicu u Raveni, Trg svetog Petra u Vatikanu, Kuća cvijeća u Beogradu, abribus Centra Pompidou u Parizu, ruševna Vijećnica u Sarajevu, kaznionica na Golom otoku, kultna poslastičarna Jadranka u Sarajevu, Taxi vozila u Havani i drugi). Što je veoma važno, ne bih se mogao baviti nečim što me se lično ili duhovno ne tiče, tj. svaki moj rad je rezultat nekog mog vlastitog iskustva ili razmišljanja, tako da tematika ili subjekt ne dolaze u sukob sa nekim mojim životnim i moralnim načelima.

Djelo Andreja Đerkovića: Portret Jean Luc Goddard

#CGDIJASPORA: Koje teme ili motive najčešće istražujete u svojim fotografskim radovima?

#Andrej Đerković: Tu ima nekoliko segmenata fotografije kojom se bavim, no svi zajedno imaju zajedničko da proizilaze iz mog o shvatanja vlastitog okružja.. Uradio sam dosta fotografskih umjetničkih portreta mojih prijatelja, kolega, ljudi koje poštujem, glumaca uz čije filmove sam odrastao, umjetnika koji su mi nekad bili idoli… David LaChapelle, Jeff Koons, Marina Abramović, Alfonso Cuarón, Emmanuelle Beart, David Byrne, Jean-Luc Godard, Isabelle Huppert, Bono Vox, Michel Hazanavicius, Sinéad O’Connor, Braco Dimitrijević, Catherine Deneuve, Jean-Hugues Anglade, Sebastião Salgado, Yann Arthus-Bertrand, Milo Manara, Harald Szeemann, Costa-Gavras… ne bi mogao da slikam nekoga koga ne volim da vidim na filmskom platnu, nekoga čiju muziku ne volim i čija mi knjiga nije „legla“, pa samim tim svi ti moji portreti su svojevrsni osobni spomenar filmova, knjiga, stripova koje sam volio zadnjih tridesetak godina. Zbog opsade Sarajeva, navikao sam se iako je to teško reći, na ratnu fotografiju, pri čemu ja slikam sve ono što se ne može naći u novinama ili na portalima, onaj sirovi život koji ima svoje i lijepe i mračne strane, pa sam poslije Sarajeva, također pokrivao konflikte u Sjevernoj Irskoj, Kurdistanu, Gruziji i Ukrajini. Dosta radim i fotografske urbane pejsaže, shodno (ne)potrebnoj gentrifikaciji koja direktno utiče na naše svakodnevne potrebe i razmišljanja, pa je prijeko potrebno arhivirati te demografske i ekonomske promjene.

Djelo Andreja Đerkovića: Agnès-b

#CGDIJASPORA: Nakon završene Škole primijenjenih umjenosti u Sarajevu izlagali ste u mnogim zemljama i uz mnoge umjetnike. Koje portrete bi istakli koje ste napravili?

#Andrej Đerković: Uradio sam portrete David LaChapelle, Jeff Koons, Marina Abramović, Alfonso Cuarón, Michelangelo Pistoletto, Emmanuelle Béart, David Byrne, Jean-Luc Godard, Isabelle Huppert, Bono Vox, Michel Hazanavicius, Sinéad O’Connor, Braco Dimitrijević, Catherine Deneuve, Jean-Hugues Anglade, Richard Galliano, Enki Bilal, Michèle Laroque, Sebastião Salgado, Yann Arthus-Bertrand, agnès b., Harald Szeemann, Milo Manara, Bato Čengić, Davor Janjić, Costa-Gavras i drugi.

Sarađivao sa Benetton, McCann, agnès b. i Swatch. U povodu 100 godina rada Švicarske asocijacije fotografske umjetnosti izabran je u monografsku knjigu “PHOTO SUISSE 1906-2006”. Uvršten je u “Sarajevski leksikon”. Jedan je od odabranih autora u platformi “Aftermath / Promjena kulturnog pejzaža (Tendencije u postjugoslovenskoj savremenoj fotografiji 1991-2012)”. Živi u Ženevi.

#CGDIJASPORA: Kako se razvijala vaša umjetnička tehnika tokom godina?

#Andrej Đerković: Shodno mojim godinama, odrastao sam na analognoj fotografiji i upotrebi filma, što i dalje činim, jer mi se čitav taj proces od stavljanja filma u aparat, preko okidanja, pa do stvaranja fotografije u laboratoriji, još uvijek čini kao nešto sasvim nadnaravno i magično. Koristim naravno i digitalnu fotografiju u mojim radovima jer mi ovisno o projektu, daje mogućnost eksperimentiranja. Pored fotografije, izlažem i umjetničke instalacije i intervencije u prostoru, kojima sam mogao da izrazim sve ono što se nije moglo fotografijom. U tome su važnu ulogu imali naš veliki konceptualni umjetnik i stari prijatelj Jusuf Hadžifejzović i Beral Madra, ugledna turska istoričarka umjetnosti koja me je uvela u svijet suvremene umjetnosti.

#CGDIJASPORA: Kako je Sarajevo uticalo na vašu umjetnost i ima li neki grad neku posebnu ulogu u vašem stvaralaštvu?

#Andrej Đerković: Moji roditelji, koji su rođeni u Crnoj Gori i Hrvatskoj (otac u Bezjovu u Kučima, a mati u Dubrovniku), su se upoznali u Sarajevu. Otac je bio doktor geoloških nauka i radio je u Geološkom institutu u Sarajevu, dok je mati bila poznata profesorica francuskog jezika u Trećoj gimnaziji ,,Braća Ribar”. Sarajevo je bilo specifično kako zbog tog kulturološkog amalgama, tako i zbog mog generacijskog odrastanja, što je veoma subjektivno, jer svaka generacija ima neki svoj trag. Mi smo imali tu sreću da smo mogli odrasti uz vizuale sarajevske Olimpijade sa fenomenalnim dizajn rješenjima studenata i profesora sa tamošnje akademije, muziku Novog vala, te uz filmove ,,Balkanski špijun”, ,,Skupljači perja”, ,,Grlom u jagode”… To sjećanje je veoma važan segment u našem kasnijem kreativnom razmišljanju, jer je bio osnov svega što smo zadnjih tridesetak godina napravili na umjetničkom planu.

Grad koji ima veliku ulogu u mom stvaralaštvu je Belfast. Moj prvi odlazak 1996.godine, odmah poslije opsade Sarajeva u grad koji je decenijama bio mjesto sukoba i koji sam tokom osamdesetih gledao kroz mnoštvo filmova, bilo je nešto što je ostavilo traga na izgradnji moje ličnosti. Meni koji sam tokom opsade bio odvojen od svog oca i sa kojim se nažalost, nisam nikada spojio, Belfast je bio mjesto gdje sam mogao shvatiti fizičku odvojenost sa mojim ocem tokom opsade. Fizička odvojenost je nešto dublje od jednostavnih klišea podijeljenih gradova ili podijeljenih društava. Fizička podijeljenost je odvajanje od postojanosti, taj osjećaj pomjerenosti… kad nešto nije ispravno i taj osjećaj fizičke podijeljenosti je nešto što prema našem uvjerenju, našim životnim iskustvima, ne odgovara našem osobnom i individualnom prihvaćanju. U Belfastu imam prijatelje, kultne lokalne fotografe Sean McKernan i Frankie Queen, koji su pokrivali sukobe (The Troubles) od samih početaka sukoba u Sjevernoj Irskoj i sa kojima često organizujem zajedničke postavke. Njihov odnos prema vlastitom gradu, životu i fotografiji, je veoma blizak mojem moralnom shvatanju i svemu onome čemu me je moj otac učio.

Foto-Irfan-Redžović

#CGDIJASPORA: Možete li nam reći nešto o vašim izložbama ili projektima na kojima trenutno radite?

#Andrej Đerković: Na izlogu sarajevske knjižarske kuće Buybook postaviti ćemo diptik „In/temporal“ gdje će jedna od mojih fotografija biti jukstapozicionirana sa fotografijom znamenitog preminulog njujorškog fotografa Stanley Greena. Na ljeto bi trebali postaviti kolektivnu postavku u povodu 35 godišnjice mature moje generacije iz Škole primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, postavku grupe autora koji su obilježili sarajevsku i internacionalnu kulturnu scenu u posljednje tri i pol decenije i koji su svojim djelima participirali u kreiranju suvremenog društvenog razmišljanja i uspostave direktnog dijaloga. Preko ljeta su planirane i moje individualne postavke u Španjolskoj, Portugalu i Hrvatskoj.

#CGDIJASPORA: Koje su vaše umjetničke ambicije ili ciljevi za budućnost?

#Andrej Đerković: Ambicije i ciljevi danas nažalost uveliko zavise od aktuelnih socijalnih i društvenih segmenata našeg vlastitog okružja, no ja mogu slobodno kazati da su se moji snovi obistinili, iako čovjek sanja dok je živ. Činjenica da se moji radove danas nalaze u uglednim muzejima u Barceloni, Havani, Santiago de Chile, Milanu, Istanbulu, Los Angelesu, Amsterdamu, Washingtonu, mi daje osjećaj da sam ipak uspio ostaviti nešto iza sebe za mog šestogodišnjeg sina, koji će kada odraste jednom možda poći na putešestvije tragom mojih radova u gradovima, među kojima, neizbježno je i Cetinje, gdje se u kolekciji Narodnog muzeja Crne Gore takođe nalaze moji radovi. Život je čudo.