SJEĆANJE NA VESNU ŠOFRANAC – DOSTOJANSTVENI I ČASNI ŽIVOT

Piše: Željko Rutović

Kada odlaze takve plemenite ljudske duše, nepovratno odlazi  i parče svijeta dobra, koji sa razlogom nikad više  nece biti isti. Nedostajući dio tog svijeta iznova će nas propitivati i dovoditi  pred  otvorenost tragalačkih  misaonih iskustava smisla života, njegovih vrijednosti, postojanosti, čovjekove (ne)prolaznosti i sjećanja kao kosmogonijskog oblika vječnog trajanja.

Primjetna je ta misao i životne konačnosti spoznaja za sve one koji žele vidjet, osjetiti i duhovno proniknuti koliko smo  izgubili  smrću ugledne novinarke Vesne Šofranac. Potvrdila je to protekla godina bez nje, kao što će tu istinu potvrđivati i sve buduće godine.

Potvrdilo je to sjećanje na jedan iskreni osmijeh i širinu duše kakvih je, na žalost, sve manje među nama. Vidljivo se ne dokazuje. Vesna bijaše na čelu, među tim rijetkim primjerima kulture pažnje i  empatije koja srdačno raširenim rukama grljaše svijet. Široko i bezinteresno. Iskreno i dječije nevino. Ljudski toplo. Patriotski odvažno i kuražno, do zadnjeg časa ne ćuteći, ne odustajući i ne posustajući ni pred kim i ni pred čim. Slozićemo se, te civilizacijske opstečovječanske vrijednosti živi i brani samo neko ko posjeduje najvažnije ljudske kvalitete-integritet, identitet, hrabrost, pravičnost, slobodan duh i naglašenu samosvijest o javnom,opštem dobru svoje države i društva.

I sve tako, kao da njenog problema nikad nije i kao da o njemu se pričati “ne smije”. I tako čitavog života, za svakog na vrijeme, pa i u svoje nevrijeme. I sve sa  njoj svojstvenoj blagošću.  Rijetkih dragulja časti vrlina i osobina gledaše Vesna kritički na jedan novi svijet u ubrzanom nastajanju, čija mjera sebičnih interesa, sujeta, neprincipijelnosti i nedoslednosti, bijaše daleko od nje, na način kako to samo uzvišeno dostojni imena Čovjek, časno u svom vremenu, za neka  buduća  vremena nose. A nikako drukčije kod Vesne nije moglo biti, jer njeno živjeti, samo sa odvažnom slobodnom riječju i čašću, moglo je  jedino postojati i biti. Takvo postojanje uostalom bijase, prije i poslije svega, bit(no) u njenom životu. Zato danas sjećanje na nju gordo i ponosno zvuči. A posle svega mi smo samo oni kojih se neko drugi sjeća i oni koji se drugih sjećaju.

Godinu od Vesnine smrti, njeni prijatelji sa sjetom, tugom i nostalgijom odlaze u vrijeme u kome su njen lik i riječ, kultura i dostojanstvo, naseljavali prostore duha i smisla ljudskog postojanja. U tom postojanju i vrlom kulture sjećanju, Vesna ostaje nezaboravnom zalogom crnogorskog etosa, u ime koga i za čiji  ponos  je ostavila plemenite ljudske i novinarske stranice, sa kojih će se čitati blistave trajne i vječite  riječi prava i pravde u ime vjekova crnogorske časti i slobode.