IN MEMORIAM: Umro je gospar hrvatskog pjesništva Luko Paljetak

Pisao je pjesme za odrasle i djecu, autor je čiji opus nije zaobišao nikoga, prevodio je s engleskog, talijanskog i slovenskog, pisao je kazališne i likovne kritike

“U mojoj sobi tišina,

iz druge se

čuje glasan smijeh.”

Gore navedeno haiku je kojega je gospar hrvatskog pjesništva Luko Paljetak 2022. napisao u bolničkom krevetu.

Tad hospitaliziran, na minijaturnom je papiru na poticaj Bože Biškupića bilježio momente koje je doživljavao u bolničkoj sobi, većinom pisao o onomu što je mogao vidjeti kroz nevelik bolnički prozor, minimalistički, a efektno pripovijedao o svakodnevici bolnice i tamošnjih interakcija, tako je nastala zbirka “Haiku iz bolnice”, objavljena lani.

Luko Paljetak umro je danas nakon duge i teške bolesti.

Paljetak, prezime pokojnog dubrovačkog pjesnika, po narodnom tumačenju u Konavlima znači ljetna berba, ljetna žetva.

Za njegovih osamdeset godina života pisao je pjesme za odrasle i djecu, prevodio je s engleskog, talijanskog i slovenskog, pisao je kazališne i likovne kritike, bio je i redatelj, feljtonist, esejist, dramski pisac, književni povjesničar, redovni član HAZU i dopisni član SAZU (Slovenska akademija znanosti in umetnosti) te član Akademije ruske književnosti.

Učiteljsku školu završio je u rodnom Dubrovniku, na zadarskom Filozofskom fakultetu diplomirao kroatistiku i anglistiku, u Zagrebu doktorirao filologiju na Filozofskom fakultetu.

U Zadarskom kazalištu lutaka radio je kao redatelj i dramaturg, bio je asistent na Filozofskom fakultetu u Zadru te jedan od urednika Zadarske revije, urednik i tajnik uredništva časopisa “Dubrovnik”.

Paljetak je autor čiji opus nije zaobišao nikoga, radovala ih književnost ili ne. Generacije su odrastale uz njegove zbirke “Miševi i mačke naglavačke” i “Izabrane pjesme za djecu”.

Govorio je da nema banalne stvari o kojoj se ne bi moglo književno pripovijedati, pjesnički pisati, da se sve, konačno, može banalizirati, isto kao što se i svaka “banalna” stvar može učiniti uzvišenom.

Smrti se, kako je u više navrata u intervjuima spominjao, nije bojao.

Bitno mu je bilo, naglašavao je, ono unutarnje vrijeme, ne izvanjsko, ono svakodnevno vrijeme koje teče od danas do sutra.

Unutarnje vrijeme, govorio je, ne teče na taj način, ono se ne da zaustaviti, to se vrijeme dade vratiti i unatrag, daje priliku čovjeku da u sebi potražiti i dijete, daje mogućnost da ne ovisimo o našoj kronološkoj dobi.