FAIZ SOFTIĆ-TIHI HEROJ VELIKIH RIJEČI I DJELA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Tu u Vrbama kod Bijelog Polja, te daleke 1958. godine rodio se jedan od najvećih i najplodnijih pisaca sa prostora Crne Gore, Sandžaka, ali i čitavog Zapadnog Balkana – Faiz Softić. Na tom magičnom spoju Bijelog Polja, Sarajeva i Luksemburga kuca i stvara srce ovog velikog čovjeka, čovjeka čije pero ispisuje stranice nadahnute kako rodnom grudom, tako i svijetom koji ga okružuje. Pjesnik, književnik, erudita, ali prije svega altruista, čija dobrota plijeni svakog ko ima priliku da ga upozna. U ovom eseju neću pisati o Faizu Softiću kao stvaraocu, već kao o čovjeku. Njegova duša kuca za sve dobre i plemenite ljude, on je simbol univerzalnog ljudskog poštenja i saosjećanja. To je naš, ali i evropski Faiz Softić, ime i institucija, čovjek čije se djelo proteže daleko izvan granica književnosti. Njegovo srce ne poznaje granice, baš kao ni njegova misao. Faiza Softića bih najbolje definisao kroz sljedeći citat: “Ako poštovanje dolazi zbog širokogrudosti, ako divljenje zbog nadarenosti, ako cijenjenost zbog patriotizma i ako omiljenost zbog dobročinstva mogu zadovoljiti čovjekov um tada možete imati lijepu utjehu, jer znate da niste živjeli uzalud.” Ove riječi najpreciznije oslikavaju Faizov život i rad, jer on u sebi nosi sve ove vrline – širokogrudost, nadarenost, patriotizam i dobročinstvo. Njegovo postojanje, njegova prisutnost među nama, čini nas bogatijima i ponosnijima, jer znamo da u njemu, imamo uzor i putokaz za bolji i plemenitiji život.

Susreti sa njim, bilo da su u Šipovicama, rodnom kraju Ćamila Sijarića, pored Ćamilove česme kao i u dalekom Luksemburgu, ili u Bijelom Polju, uvijek su obavijeni toplinom i srdačnošću. Faiz Softić je čovjek čiji duh zrači dobrotom, toliko posvećen drugima da često zaboravlja na sebe, svoje potrebe i stvaralaštvo. On ne stvara za sebe, već za druge, vođen nesebičnom misijom da svojim riječima oplemeni svijet i živote onih koji ga okružuju. Naše prijateljstvo, koje traje godinama, prožeto je čistom iskrenošću i bez trunke interesa. To je prijateljstvo zasnovano na dubokom razumijevanju i poštovanju. Kod Faiza je nesebičnost srž svakog njegova djela, ali ona nikada ne traži priznanje, niti traži zahvalnost. Kao što kaže lijepo sljedeći citat: ,,Glavna karakteristika nesebične dobrote je da je neprepoznatljiva, nevidljiva, nenaslutiva – jer dobročinstvo koje glasno izgovara svoje ime nije nikada nesebično.” Ovaj citat duboko rezonuje sa Faizovom filozofijom života i rada. Njegova dobrota nije nametljiva, ona ne traži aplauze niti pažnju. To je ona vrsta dobrote koja postoji u svakodnevnim gestovima, u tišini u nenametljivom osmijehu ili pomoći koja dolazi kada je najmanje očekujete. Njegova nesebičnost upravo zbog toga biva često neprimijećena, jer je obavijena skromnošću. Ali baš u toj tihoj dobrotvornosti leži njena prava veličina. Faiz je oličenje tihog velikana – čovjeka koji svoju veličinu ne nosi u riječima, već u djelima. Zato, njegovo stvaralaštvo nije samo književno nasljeđe, već i nasljeđe humanosti. U njemu je zapisana priča o čovjeku koji, zaboravljajući na sebe, nesebično daje svoje srce drugima, gradeći mostove između ljudi i kultura.

Sa Faizem sam sačuvao sve one dragocjene trenutke – anegdote, priče, susrete i razgovore koji, za mene lično, predstavljaju seharu-drevnu škrinju neprocjenjivih uspomena. Ta sehara je poput bajuna, bogata uspomenama koje sijaju kao zlatne niti, utkane u moju svijest kao drevni zapisi. Svaka od tih uspomena nosi težinu zajedničkih doživljaja, prijateljstva i mudrosti koje se prenose iz srca u srce, ostajući zauvijek sačuvane. Za mene su te uspomene dragocjene poput rukotvorina starih majstora – neprocjenjivo blago koje me podsjeća na ljepotu i vrijednost istinskog prijateljstva. Svaka priča, svaki susret, svaki razgovor s Faizem je poput zlatnog veza na platnu mog života. Ralf Valdo Emerson, filozof i esejista, to je savršeno izrazio: “Svaki je čovjek citat svojih predaka.” Njegovi Bihorci i Bihor su zaista baš takvi – ukorijenjeni u tradiciji, bogati mudrošću svojih predaka. Uvjeren sam da je moj prijatelj Faiz upravo takav. Bezbroj puta sam ga doživio na taj način – kao nosioca mudrosti i dobrote koje neprestano prenosi na svijet oko sebe. Njegove priče i njegovo postojanje odišu onom autentičnom snagom koju samo nasljeđe može donijeti a svaki razgovor sa njim oživljava te nevidljive niti prošlosti, koje, iako su neprimjetne, oblikuju naš sadašnji trenutak. Faiz je živi citat svog Bihora, svoje zemlje i svog naroda, ali i svih Bošnjaka i Crnogoraca koji je utkan u svaku riječ koju izgovori u svako djelo koje napiše, stvori i oplemeni onom skromnom bihorskom plemenitošću.

Faiz Softić me često podsjeća na Mihaila Bulgakova, velikog književnika, koji je u svom dnevniku od 30. septembra 1923. godine zapisao riječi koje odišu unutrašnjom borbom i dubokom iskrenošću: “…u književnosti sam spor, pa ipak idem naprijed. Ja to dobro znam. Ne valja to što nikad nemam jasnu predstavu šta sam stvarno dobro napisao. Ali nećemo očajavati. Književnost je sad težak posao. Meni je teško od objavljivanja živjeti…” Ove Bulgakovljeve riječi odražavaju suštinu mnogih stvaralaca a naročito Faiza. Poput Bulgakova, Faiz takođe korača stazom književnog stvaralaštva sa osjećajem odgovornosti prema svakom napisanom slovu, nesiguran da li je postigao željeno savršenstvo ali sa neiscrpnom voljom da ide naprijed. Faiz je, poput Bulgakova, svjestan težine pisanja, težine stvaranja u vremenu kada književnost nije samo izražavanje duše, već i iscrpljujući rad koji često ne donosi materijalnu sigurnost. Ali on ne odustaje.

Kao što je Bulgakov pisao sa sviješću o neizvjesnosti svoje sudbine u književnosti, Faiz također nosi tu tihu borbu u sebi – spor, ali siguran, uvijek tražeći dublje značenje u onome što stvara, bez pretjerane sigurnosti u sopstveni uspjeh. “Ne valja to što nikad nemam jasnu predstavu šta sam stvarno dobro napisao,” rekao je Bulgakov a ta misao odzvanja i u Faizovom stvaralaštvu. On je skroman u svom pristupu, svjestan da svaka riječ može biti bolja, svaka rečenica dublja, svaki stih precizniji. Ali, baš kao što je Bulgakov zaključio: “Nećemo očajavati.” Književnost jeste težak posao, ali za Faiza, kao i za Bulgakova, ona je strast i životna misija. I dok je materijalna neizvjesnost često prisutna, istinska nagrada leži u tome što njihove riječi žive, što dodiruju srca i umove onih koji ih čitaju. Faiz je kao i Bulgakov, predan svom stvaralačkom putu, svjestan da svaka knjiga, svaka pjesma, svaka priča, svaki roman, donosi nove izazove, ali i novu nadu. Bez obzira na teškoće on ne posustaje, već hrabro korača naprijed, znajući da pravi stvaralac nikada ne smije prestati tragati za istinom u umjetnosti, pa makar taj put bio dug i spor a često i surov.

Za mene je Faiz Softić mnogo više od prijatelja, stvaralačkog genija ili humaniste – on je suštinska definicija onog najboljeg u čovjeku. Njegova biografija nije samo zbir nagrada i uspjeha, već priča o plemenitosti, skromnosti i nesebičnosti, onom što istinski znači biti čovjek. U njemu prepoznajem onu rijetku vrstu ljudi koji svojim djelima, ali i tišinom, ostavljaju dubok trag u srcima onih koji ga sretnu. Faiz nije samo stvaralac, već mostograditelj, čovjek koji spaja narode, kulture i svjetove svojim perom i svojim srcem. Na razmeđi domovina, on gradi mostove razumijevanja, ljubavi i humanosti. Njegova riječ nije ograničena pravim ili fiktivnim granicama; ona putuje daleko, noseći sa sobom vrijednosti koje nadilaze jezik i vrijeme. U njemu se susreću prijatelj i stvaralac, čovjek i humanista a to je rijetka i dragocjena kombinacija. Faiz nije samo autor koji piše on piše iz potrebe da svijetu ponudi ljepotu i dobrotu da svojom književnošću pruži utočište svima koji traže mudrost i utjehu. On je čovjek u pravom, istinskom i iskrenom smislu te riječi – onaj koji svoj životni put krči sa dubokim osjećajem za ljudskost i solidarnost. Zato ovaj esej želim da posvetim njemu, kao moj skromni doprinos priči o čovjeku koji, na razmeđi domovina, gradi mostove ljubavi i mira. Faiz je više od prijatelja – on je simbol svega što bi jedan čovjek trebao biti. U njegovim djelima i njegovim knjigama vidim najljepši izraz onoga što nas čini ljudima a u njegovom prijateljstvu nalazim snažnu energiju i snagu. Neka ovaj esej bude skromno svjedočanstvo o jednom velikom čovjeku koji ne prestaje da nas sve zajedno oplemenjuje svojim postojanjem.