E jado jadni

Piše: Dubravka Jovanović

I poslije svega ja volim njega.
Vojvodu  dvojnog  državljanstva koji žari,pali i barjači, vojvodu  anti- crnogorske, anti- evropske, anti- ustavne anti- natovske vlasti.
U vojvodsko kolo sa opanci i obojci,napred jedan, nazad dva  u Evropu!
Sa  Spajketom bratom iz boce apostolske, i ad koh ministrom, i sa ženinim mužem iz čete s pjesmom- sprem te se sprtem te i šubarom od Nikšića grada, pa sa vojnim đeneralom i njegovim ešalonom bez stava po svim pitanjima.
Sa njima, sa kojima je istina i došao da prosvijetli i razvedri, da izliječi i obasja i razbudi  i prodrma  Crnu Goru okovanu, zarobljenu, mračnu, porobljenu, prodatu, opljačkanu, prokazanu, prije njih.

Oslobodioci avgustovskog svitanja čija riječ vrijedi samo dva dana. Mjeri se onoliko koliko je potrebno da sve što je izrečeno protiv, za samo 48 sati bude suprotno sa vizijom i opravdanjem višim ciljevima.

A riječ u Crnoj Gori  zna se što je do avgusta 2020- og ljeta značila.
Vjerujte (reći će pjesnik)  odavno nijesam sreo nekoga ko je u sebe tako aljkavo preobučen.
I nije više bitno što je Jakov vojvodin  govorio, tvrdio i iza svojih riječi i stavova (ako ih je ikad imao) stajao, koliko je važno  kojom brzinom je presvukao kožu. Da mu zmija u proljeće pozavidi.
Ponekad im ostane samo malo stare kože oko repa.
Njemu, vojvodinom,  ni toliko. Preobukao se i ponovo kokardom zakitio obeshrabren i  strahom pojeden. Četničkim ptijetnjama i litijaškim lekcijama popovske družbe.
U  svakom od  4S sa njihovog barjaka za njega je bila napisana riječ STRAH .
Toliko jaka  da mu je progutala onu izgovorenu pred Crnom Gorom zemljom riječi i dostojanstva, čojstva i junaštva, kojom je opisivao svoje zauvijek drugove po prevari.
Priznajem da sam mu naivno povjerovala. Možda i on sam sebi. Čim je odio na konferencije sa anti ustavnima i pro evropskima istodobno.
Doduše i u pro evropske zalutalih je, jer nemaju đe ni s kim, pa nam sirak tužni bez igđe ikoga izigrava šefa opozicije na parlamentarnom barufu. Deboto brani medije, ustav, Crnu Goru. Brat Drile preko noći posta čudo od demokratije, evropeizma, eufemizma.
Ko kome danas da vjeruje i do kad. Mjeri se sad već minutima.
Ko da više. Ko se kome brže pod skute uvuče da istinu u laž zasuče, da prije dohvati porinuće i zaboravi na amanet svoje kuće.
Mnogi su istina i prije Jakovčića na nekom raskršću isto ovo doživjeli i pobjegli od straha.
A možda će tek doživjeti jer “svaki dan što dolazi nosi im po jednog sebe okrenutog naglavačke“.
Njegove i riječi njegovih iz vojvodinog kolca,koje u Crnoj Gori znače i krš i karakter i brk i obraz i ognjište i grob su bez daha, bez  težine.
Male i kržljave tek du pokušaju da se istine dohvate. A ona im izmiče  čim se na prste propnu da je dohvate.
Vlast je najlakše jer im je najplića.
Iznošene, okračale i krpljene riječi njihove mjerene lažima, služe im samo za zamjenu fotelja. Do juče neprijatelja kojima su se gađali i častili riječima njihove postojanosti.
Pa dok traje traje.
Neće dugo. Koliko im traju skrpljene vlade, evo će peto ljeto. A Crna Gora na dnu ambisa. Zalivene su njene granice krvlju i zakletvom časnih predaka. Danas nema ni časne riječi u onih koji je vode.
U ambis.