Družina mržnje, trulih kompromisa i njihov predsjednik MNG

Piše: Balša Knežević

Jakov Milatović – intelektualno i fizički mlohav, nadobudan, pun sebe bez ikakvog vidljivog pokrića, štreber koji je godinama školovan po principu mehaničkog usvajanja informacija do tog stepena da mu intelekt funkcioniše na nivou šuplje tikve pune fraza i floskula, favorit ”srpskog sveta” i koncerna Vijesti – novi je predsjednik Crne Gore.

Lice Jakov Milatović i njegov politički eksperiment ”Evropa sad”, nastao u laboratoriji zapadnih lobija koji bi da trampe Crnu Goru za Kosovo u jednačini stvaranja nove velike Srbije i povratka devedesetih, nijesu sami pobijedili na predsjedničkim izborima.

Po ko zna koji put treba ponoviti da Milatović iako se predstavlja kao prozapadni političar, nema nikakve veze sa zapadnim vrijednostima o čemu najbolje govori i impozantan spisak ”uvaženih” predstavnika ”srpskog sveta” koji su ga podržali prije izbora i koji su mu čestitali nakon izbora. Jedina veza Milatovića sa zapadom su lobiji koji žele da kao 90-ih, prekomponuju granice u regionu, i srpskom autokrati Aleksandru Vučiću nadomjeste tugu za izgubljenim Kosovom servirajući mu Crnu Goru na geopolitičkoj tacni.

Upravo je populističko-malverzacioni program ”Evropa sad” smišljen u takvoj zapadnoj laboratoriji. Baš tu su majstori političkog manipulativnog inžinjeringa izračunali da je prosječnog intelektualno hendikepiranog crnogorskog glasača lakše kupiti vještačkim podizanjem plate iz sumnjivog zaduživanja, nego po ”DPS modelu” 50 eura i džak brašna prije izbora.

Jer prosječni intelektualno obogaljeni i politički nepismeni glasač-koritar, ima jasnu računicu – ”Imam četiri zelene i jednu žutu novčanicu, prije sam imao dvije zelene i jednu žutu”. Nije bitno što je sumnjivim zaduživanjem u svrhu stvaranja biračke baze inflacija u Crnoj Gori počela da divlja, i što za četiri zelene i jednu žutu prosječni intelektualno obogaljeni glasač može da kupi manje nego ranije za dvije zelene i dvije crvene. Bitno je da ima više papira u novčaniku sa kojim će uskoro moći samo da obriše guzicu, jer ekonomski uništena država neće moći više ni da se zaduži. Možda eventualno kod nekog zelenaša, po kamatnoj stopi od 20 odsto! Ali nema veze – valjda je to suština populizma na koji su arhitekte prevare ”Evropa sad” i računale.

Finansijska prevara i zaduživanje kojim su korumpirani birači, samo su jedan dio jednačine koja je rezultirala pobjedom populiste Milatovića na jučerašnjim izborima. Tu se prije svega kao važan faktor mora uzeti vrijeme, odnosno rok trajanja. Đukanović je već decenijama na političkoj sceni gdje je zavrijedio status istorijske ličnosti, ali vrijeme čini svoje i neumoljivo je prema bilo kome ili bilo čemu.

Presudnu ulogu, kao uostalom i u svakom izbornom ciklusu od avgusta 2020. imala je takozvana SPC i djelatnici ”srpskog sveta”, o čemu je glupo i govoriti jer su upravo njihove pristalice slavile sinoć pobjedu ”prozapadnog” Milatovića uz ”Vesli se srpski rode”, Danicu Crnogorčević, tri prsta, skandiranje Mladiću…

Manjinski narodi nijesu, čini se bili previše zainteresovani za izbore, izostala je dijaspora (makar onako masovno kako je najavljeno), a bivši glasači DPS-a, koji su od ove partije dobili sve, su pokazali da je prosječnom Crnogorcu, ipak milije korito od bilo koje ideologije i svete patriotske ideje. Mnogi su iz Đukanovićevog tabora još odavno napuštili DPS korito, i prešli na ono Milatovćevo i Spajićevo koje se trenutno preliva od populističkih splačina i smrdljivih obećanja. Ipak – četiri zelene i jedna žuta, iako su zbog inflacije izgubile svaku vrijednost, su više od dvije zelene i jedne žute, mantra je prosječnog koritara. Mada su pojedini možda dobili i više – eventualno neku ljubičastu, malo više zelenih… To je ipak manje bitno jer je upravo roćenovski DPS patentirao stimulisanje koritarenja i koritaša zapostavljajući najkvalitetnije kadrove koje pokreću ideali i ljubav prema državi. Nalogodavci ”Evrope sad” samo su usavršili tu predizbornu formulu i dali je svojim pulenima Mickeyu i Jakovu. Ostalo je istorija!

Još kad se u javnosti Đukanović upornim propagandnim ponavljanjem laži izjednači sa DPS-om, odnosno onim njegovim najprljavijim dijelom koji se povezuje sa sumnjivim kompanijama, švercom kokaina i cigareta – to je svakako dobar recept za katastrofu.

Ipak, sve ovo ne bi bilo dovoljno za pobjedu kandidata ”sprskog sveta” sa prozapadnom fasadom, da mržnja prema jednom čovjeku, kao paradigmi crnogorske suverenosti i samoodrživosti, nije ujedinila neočetnike iz DF-a, kriptočetnike iz Demokrata, euročetnike iz Evrope sad, SPC, Beograd, Moskvu i njihove satelite.

Kolike su razmjere mržnje i animoziteta koje ova raznolika politička skupina gaji prema Milu Đukanoviću, najbolje govori i objava jednog od najistaknutijih aktivista DF-a u Zeti, koji je  na Facebooku pokazao imopozantan nivo političkog znanja i sposobnosti da procjeni ljudski karatker.

Milatovića i njegov program Evropa sad je nepogrešivo skenirao u jednoj rečenici, u postu koji je objavio dan prije izbora.

”Izaći ću na glasanje i glasati ovo malo nadobudno govno (MNG), i ovom prilikom MOLIM sve moje istomišljenike da svoj ponos ostavimo po strani i da poguramo ove mlade snage što su nam ‘dale’ platurine, a zadužile za kratak rok da nam se ni čukun unučad ne mogu razdužiti”, napisao je Momčilo Kukuličić, aktivista DF-a.

Jasno je da su i pristalice DF-a svjesne za kakav su ljudski materijal glasali na izborima, kao i da će zbog Spajićevog i Milatovićevog programa ”Evropa sad” ispaštati generacije u Crnoj Gori. Ali sve to je zanemarljivo naspram mržnje prema Milu Đukanoviću, koja je u krajnjem postala glavni ujedinjujući faktor politički nespojivog i istakla se kao osnovni razlog pobjede Milatovića.

Za kraj treba konstatovati da je i ovoga puta kao u nebrojeno slučajeva do sad, došlo do trijumfa mržnje, trulih kompromisa, koritarenja, konvertitstva i olakog shvatanja geopolitičkih i ekonomskih prijetnji koje će tek pritisnuti Crnu Goru. Rezultat kohezije ovakvih faktora može biti samo Jakov Milatović koji je već postao poznat pod nadimkom ”predsjednik MNG”. A Crna Gora će po svemu sudeći, tek u narednim godinama shvatiti što se dešava kad mržnja i truli kompromisi predstavljaju osnovni faktor političkog izjašnjavanja.