
Otvarajući izložbu slika crnogorsko-pariškog slikara Draga Dedića u Galeriji “Solidarnosti” u Kotoru, Slavko Mandić novinar i publicista, portretišuci Dedića i njegovo slikarstvo je kazao da umjetnik zagledan u sebe odakle mu se najbolje vidici ka stvarnosti pružaju, najčešće sjetno ćuti.
Kroz usku stazu kojom korača ruku pod ruku sa suvom iskrenošću, Drago Dedić osjeća da je vrijeme pomiješalo vihore koji su znalački nosili tu čarobnu nit stvaranja i učinili da u vlastitom zrcalu ljudi najčešće liče na svoju suprotnost. Zato će on bogatstvo svoga duhovnog kolorita, u noćima mjesečevih oblikovanja zaigrati kičicom po platnu, stvarajući neprekidne spletove ljudskih duša. Dedić sa njima ima zajedničku priču koja se osjeća ako se malo dublje zagledate i ako uhvatite pogled u poketu koji grabi da ga osokoli uvjerenjem da nije sve u tamnoj zoni već da ima i sjaja, i svjetlosti i srebrne lune koja nam podiže krila i čini ih spremna da polete.
Drago Dedić plete likovnu pređu istinom, đe nema mjesta za folirante, grebatore, ždrebatore, gurače ka vrhovima malih ljudi na visokim funkcijama, iskrivljene škrabopisne kritičare koji su ukalupljeni u model sopstvene oskudnosti. On ne priznaje takvu stvarnost i neće sa njom da sarađuje. Slikom drugačiju priču priča pred kojom otkriva svoju snagu, ali i slabosti zbog kojih mu ranjivost ne tako rijetko nanese bol.
Slikarsko pismo Draga Dedića je originalno i prepoznatljivo. Ono ima jasnu poruku kojom bi slikar svima da se obrati tragajući za potrebom da ujedini sve jaču razjedinjenost koja poput neke aždaje halapljivo guta etiku i moral, uništava ljepotu i obesmišljava ljudsku potrebu za punim smislom života.
Slikar se otima i otima vrijednosti da se ne zakorove. Tako mu teče slikarski život iz koga se nazire cvijet koji će jednog dana, daleko od ovoga danas, na kraju puta izađi kao osvit bijeli, kao pobjeda dobra, kao snažno vrelo na kome će se napajati zaboravljene vrijednosti.
Drago Dedić je slikar ljubavi i iz ljubavi. On stvara lakoćom koju mogu samo umjetnici visokog etičkog ritma i lake ruke koja ima direktnu komunikaciju sa izvorištem života odakle sve počinje. Upravo tu je slikar pronašao svoju osobenost, svoj put i pravac odakle su prohodali likovi koji nas s pravom podozrivo gledaju. Oni i slikar trebaju se uzajamno, i čini se nekako, da su jedni drugima sasvim dovoljni.
Slikar pariških zora i ljutog crnogorskog krša, obišao je planetu predstavljajući svoje radove znatiželjnicima koji nijesu krili da gledaju nešto novo, nešto što ima pitku priču u samom početku, koja se neposredno potom nekim čudom uzburka i uskovitla. Tu je za sladokusce poetska nit kojom Dedić veže potrebu za drugačijim čitanjem slikarskog stvaralaštva.
Drago Dedić je zadužio crnogorske slikare i uopšte crnogorsku kulturu. Predstavljao je našu likovnu scenu biranoj pariškoj publici, organizovao izložbe i brojne susrete za pamćenje. On je to radio iz duše, kao što radi sve.
Crna Gora mu se, iako on to nikada nije tražio nije odužila. Ali, on bi bio neko drugi kada bi ga to dodirivalo.
U Parizu se teško može bitisati od slikarstva. Za tako nešto morate da probijete slikarsku vaseljenu grada svjetlosti. Drago Dedić je davno to uspio. Možda mu je luča Crnogorska osvjetljavala pute, rekao je Mandić proglašavajući otviorenom izložbu u Kotoru.
Postavka Dedićevih slika u Galeriji “Solidarsnosti” palate Pima, nam donosi Dedićevo slikarstvo, koje je kontinuirana priča, prepuna simbola i metafora, čije stranice iščitavaju polagano, a odgonetanje znakovlja postaje zanimljivo, ali bez konačnosti pronicanja u zamršenu ikonografiju sazdanu na realnom i imaginarnom, kazala je pozdravljajući umjetnika i njegovo djelo sinoć u Kotoru, Marija Mihaliček istoričarka umjetnosti.
Breme vremena i memorije iz djetinjstva i mladosti poneseno iz zavičaja, trajna su duhovna i emotivna spona sa Crnom Gorom, postale su i ishodište njegovog slikarstva. Dedić je svoju osobenu likovnu poetiku sazdao na tim istrganim prizorima, iz života događajima, ličnostima, na melanholiji i nostalgiji svijeta koji je ostavio Otišao sam da bih samovao samo za njega, jednom je kazao umjetnik.
Od rodnog Orahova u Kučima do Pariza, vrijeme je lutanja Draga Dedića, a sudbonosna odluka da se 1967. otisne u grad umjetnosti, donijela mu je nekoliko godina borbe za golu egzistenciju. Dedićev san počinje da se ostvaruje 1971. kad se posvetio slikarstvu. Rekli bi, s pravom, romaneskna biografija, slična mnogima koje je privlačila magija Pariza i želja da se na izvoru umjetnosti napajaju i sami ostvaraju. U Parizu opstaju najtalentovaniji, najjači, najuporniji, a šansu dobijaju i oni bez predhodne edukacije. Autodidakt Drago Dedić je uspio da se isključivo snagom svoje umjetnosti nametne i ostvari zavidnu karijeru slikara.
Stečeni umjetnički renome doveo ga je na prestižno mjesto podpredsjednika Jesenjeg salona, najstarije evropske smotre likovne umjetnosti, gdje je omogućio mnogim umjetnicima iz Crne Gore i regiona da pokažu slikarsko umijeće. Pariški Dedićev umjetnički put, krunisan je Monografijom, 2002. godine, koja sadrži predgovor Yves Kobri – ja, i tekstove poznatih francuskih istoričara umjetnosti i likovnih kritičara (između ostalih o slikarstvu Draga Dedića pisali su: Alain Bosquet i Jean- Marie Dunoyer).
U Galeriji “Solidarnosti” u Kotoru autor se predstavlja sa 35 radova u tehnici ulja na platnu, nastalih u periodu od 1987. do 2013. godine.
Složenost Dedićevog slikarstva ne dozvoljava podvođenje pod jedan stil i pravac, jer se u njemu mogu pronaći elementi nadrealizma, fantastike, oniričnog, metafizičkog … ipak, slikarstvo Draga Dedića se najbliže konceptu figuralnog simbolizama.
Ako se čini, a i jest košmaran i uznemirujući simbolični svijet njegovih slika, ispunjen je ljudskim figurama, djelovima tijela, totemskim životinjama, imaginarnim bićima čini nagomilani koloplet kojem sam pripada i nas u njega uvlači.
Ovaj kompleksni Dedićev univerzum, koga Alain Bosquet vidi kao „kipteću masu ljudi, vrstu Vavilonskog toranja“, sazdan je od sjećanja, doživljenog iskustva i izmaštanih snoviđenja.. Ipak, slikarstvo Draga Dedića, kolikogod bilo produkt njegovih unutrašnjih demona i tjeskobe kao da je zaogrnuto nekom čudnom blagošću koja izvire iz umjetnikove duše, kao izraz nevinosti i razumijevanja i humanosti.
Dedićev likovni rukopis nije stereotipan, podložan je mijenama, eksperimentu što njegov slikarski opus čini raznovrsnim u likovno-estetskom smislu.
Ovaj susret sa slikarstvom Draga Dedića u Kotoru, na izložbi koja donosi izbor iz njegovog bogatog opusa nastalog u posljednje dvije i po decenije će svakako potvrditi vrijednost njegovog slikarstva kao originalne pojave crnogorske moderne, ispričala je Mihaliček.
Muzičku notu dale su profesorice kotorske Muzičke škole “Vida Matjan” Andrea Petrović i Tamara Knežević – flauta i Dragana Krgović – klavir.



Izložba je bila prekrasna. Radovi gospodina Dedića me očaravaju. Uvodnu riječ o djelu , radu i životu ovoga svojstvenoga slikara je veoma nadahnuto i stručno iznio naš sugrađanin i poznavalac likovne umjetnosti gospodin Mandić. Trebalo je da izložbi prisustvuje i gospodin Ilija Prijin iz moderne asocijacije slikara i umjetnika AP Vojvodine “Jeli pala na žbun” što bi ovo otvaranje izložbe potpuno upotpunilo. Sve pohvale za lijepe trenutke koje smo proveli u Galeriji Solidarnošć !!!
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].