DodikoviJADe i mantijaški jataci

Može li Dodik da izazove rat na prostoru Bosne i Hercegovine, koji bi se potom mogao proširiti na Balkan, makar i donekle, pitanje je koje muči mnoge. Najviše građane Bosne i Hercegovine koji su prošli pakao rata 90-tih, a kad nekoga zmija ujede, kazaće poslovica, i guštera se boji.
Ako gušter može ovako otvoreno da prijeti, bahato da se podsmijeva evropskim i uopšte civilizacijskim vrijednostima, vrijeđa osiono neistomišljenike i pripadnike drugih vjera i nacija, onda to poprilično znači da mu je takva retorika, a śutra možda i realizacija užasa koji njegova priča nosi u sebi, omogućena. Dakle, odgovor je da može Mile da izazove rat, ali bi to onda bio rat koji je otpočela Evropa a ne Dodik. Jer, njeno ćutanje i otvoreno nesuprostavljanje pomanitaloj retorici nečega što slovi kao politički (re)kreativni habitus, što god to značilo u Miletovom slučaju, je ruka na koju se on ipak u konačnici bar malo oslanja. Otuda toliko narastanje njegove krajnje inspirativne gluposti, koja u sebi nosi i onu upitnost, a što ako je ta glupost namjerno servirana kao takva, da nas ubijedi da nije moguća, oslabi nam čula i omogući agresivnoj reakciji prodor na otvoreno tržište zla i krvi do koljena? Dodikovijada u tom obliku pokazuje izvjesni smisao, koliko nam god izgledala idiotskom tvorevinom autora sijaset do sada plasiranih laži i obmana.

Mile Dodik, čini se, potporu svojim potezima vidi u podršci bratske Srbije i još bratskije Rusije. No to je, kako bi se narodski kazalo, sve do jedne URE. Śetimo se kako su braća Rusi poitali na prištinski aerodrom nakon potpisivanja Rezilucije savjeta bezbijednosti UN 1244 prije 20-set i koju godinu, kojom su srbijanske oružane snage trajno proćerane sa prostora Kosova. Tamo su stigli prvi, što je Srbe osokolilo i dalo im snagu da vjeruju da će tek sad, uz pomoć „braće“, lako do pobjede koja se sastojala u ideji osvajanja prostora etnički čistog Kosova za ličnu upotrebu, bez Albanaca i nekih ostalih naroda koji su predstavljali vezivno tkivo multikonfesionalnom suživotu. Ali, braća po intersima su se zadržala jedno vrijeme, ne mijašajući se u stvari NATO-a i njegovih saveznika, i nazad na svoje ognjište.
Čeka li sličan scenario Dodika?
Najbolje je da se sam uvjeri, a za to neće trebati neko duže vrijeme. Pretpostavka da će se konačno umiješati svojim kapcitetima i visoki predstavnik Angelin Šmit, sve je veća, naročito nakon njegove nedavne izjave da ovo ovako više neće moći.

Dodika podgrijava dodatno u svojoj prljavoj retorici i još prljavijem naumu Srpska pravoslavna crkva, parapolitička organizacija, koja s vjerom ima toliko dodirnih tačaka koliko i Dodik sa zdravim razumom. Pod njenim skutima zaštićene su anticivilizacijske „vrijednosti“ koje izmile kad god je potreban neki obračun sa onima koji joj u lice saspu istinu i pokažu joj vlastiti lik od kojega se i sami zgražavaju.
Jedan od najsvježijih primjera je pljačka plata nikšićkih penzionera i ubistvo radnika obezbjeđenja. Počinioci ovog gnusnog zločina su u tijesnoj vezi sa ovom vjerskom organizacijom, koja ih svojata i koristi po ličnom nahođenju.

Jedan iz Bileća a drugi Nikšićanin, povezani su sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Albijaniću je Nikšić bio druga kuća, a pripadao je, kao i ubijeni radnik obezbjeđenja, članstvu bratstva “Srpska čast” i učesnik litija u tom gradu. Viđen je u zagrljaju sa Dodikom na fotografijama koje su preplavile društvene mreže.
Ovaj drugi, Knežević je, ni manje ni više, nego rođeni brat ličnog sekretara šefa SPC u Crnoj Gori Joanikija Mićovića, Ostoje Kneževića.
Poznato je da Ostojin brat ima kriminalni dosije ali i da je pripremao grupu „istomišljenika“ da dođu 05. septembra na Cetinje kako bi se obračunali sa crnogorskim patriotama. To je vlastima saopšteno, ali ona na te indikatore nije reagovala.
Srpska crkva, Dodikova desna ruka, ali i obje ruke crnogorske vlasti, puna je ovakvih likova. Viđeli smo ih dijelom prilikom nedostojnog helikopterskog ustoličenja Jovana Mićovića na Cetinje, do zuba naoružane u Cetinjskom manstiru i ispred njega.

Srpska crkva ćuti. A kako da progovori? Što da reče? Na ovu sramotu nema odgovora. Ne čini ona ovo od juče i zato je potpuno tačna konstatacija Montenegro Internationala da su SPC manastiri i crkve postale sigurne kuće za razne pedofile, siledžije, ratne monstrume i ubice opšte prakse.

Dok je razumljivo zašto ćuti Srpska crkva, jer bridi šamar žestoko, ali zašto ćuti država? Je li to čudno, ili nije? Ipak nije? Kako nedavno reče preśednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, na pitanja zašto akademici ćute dok se zemlja trese i puca po svim šavovima uzduž i poprijeko, da Akademija nije pozvana da ima svoje stavove o svim dnevnopolitčkim događajima, iako je upravo za to dobro plaćena, tako valjda nije ni država. A morala bi da ustane snažno u odbranu državnih nacionalnih interesa, da zaštiti građane i obezbijedi im bezbjednost. Ništa od toga, a i kako bi kad je vladu napravila ova ista crkva, čije je interese branili svim raspoloživim policijskim specijalnim snagama, udarajući na mirne građane nedozvoljenim gumenim mecima na Cetinju 05. septembra ove godine, bojnim otrovima i šok bombama.

Vlada bez stava i integriteta, bez ljudskosti i kvaliteta, dokazana na mnogim ovakvim i sličnim primjerima, nije nikakvo iznenađenje.
Ali jeste svijetli primjer urednica  Gradske televizije Mirka Dević, koja je sinoć izgovorila uvodno slovo na početku Dnevnika koje se prepričava i koje će se pamtiti. Dok mnogi ćute, kojima je dužnost da progovore, ona je kazala:

-U oružanoj pljački u Nikšiću stradao je čovjek. Ubijen je dok je, kažu očevici, pokušavao da spriječi pljačkaše da otmu penzije nikšićkim penzionerima.

Dvojica osumnjičenih ubrzo su uhapšena. Obojica ponosni vjernici Crkve Srbije, branitelji svetinja, litijaši.

Nedavno je u Beranama njihov brat u Hristu opljačkao crkvu. Istu za čiju je navodnu odbranu mjesecima litijao. Njegovi „saborci“, smjerni hrišćani i “branioci svetinja”, iz Tivta su Cetinjanima javno prijetili novom Srebrenicom.

Članove ekstremnih pravoslavnih organizacija, sklonih nasilju, pljački, kamatašenju, kriminalu i ubistvima, možete prepoznati i po tome što su im tijela iscrtana krstovima, a usta puna Ostroga. “Ne kradi“, „Ne ubij“, „Ljubi bližnjeg svog kao samog sebe“, preveli su u Otimaj, Ubij, Mrzi sve koji nisu kao ti.

Ko im je u tome pomogao?

Čemu ih je naučila crkva koju su navodno branili? Kakve im je vrijednosti usadilo njeno sveštenstvo kad tako bezobzirno gaze osnovna hrišćanska načela? Ko im je objasnio da će im zlodjela koja čine biti oproštena stanu li u prvi red odbrane zločina, otimanja, laži, falsifikata, ratnog huškanja… Mraka!

Smrt čovjeka u Nikšiću potresla je javnost. Taj čin nasilja osudili su i predstavnici vlasti, koji su, ispostavlja se, i sa ubijenim i sa osumnjičenima za ubistvo branili svetinje, litijali, dijelili politička i ideološka uvjerenja, promovisali iste ciljeve.

Kada su osumnjičeni za zločine kojima se sudi i na zemaljskom i na božjem sudu uhapšeni, i vladike i državni vrh koji je zahvaljujući toj Crkvi i njenim “vojnicima” došao na vlast, oprao je ruke. I – zaćutao. Umjesto da preispitaju sopstvenu odgovornost za sunovrat i svojih podržavalaca i društva, izabrali su – tihovanje.

Samo mi nemojte reći da ste iznenađeni!

Svaka čast Mirka. Ovo je optimizam koji nam je toliko potreban.

A Dodik je, želim da vjerujem, bio i polako odlazi. Otići će i njegovi sljedbenici u Crnoj Gori. I on i oni pamtiće se po učincima zla.
Ali, više od njih pamtiće se slovo koje je izgovorila Mirka. I zbog toga sam danas relaksiraniji nego što sam juče bio.

Slavko Mandić