Danas je Dan medija

Danas je Dan slobode medija. Kada je Crna Gora u pitanju, kazaću glasno i jasno, da svi čuju, kako ne bi bilo prostora za sakrivanje iza korisnih nejasnoća, da su mediji u našoj zemlji slobodni. Možda je baš tolika sloboda medija uslovila njihov kvalitet, jer novinar može biti bukvalno svako ko poželi da se tim poslom bavi. Pritom najčešće mora da ima savitljivu kičmu, da se sagne i kad se od njega ne traži. Profesionalni i etički standardi spadaju u očigledno slobodno tumačenje vlasnika koji kroz proklamovanu slobodu javno izgovorene riječi, može da lijepi etikete, vrijeđa i kleveće do mile volje.

Naravno, javnost je vrhovni sudija, ali narod kaže: lipši magarče do zelene trave.

Danas čestitke mnogih. Od onih oficijelnih, koje razumijem kao protokolarnu potrebu i obavezu, do onih drugih kojima su usta puna slobode medija, strašnih ataka države na ove kreatore svijesti i neprikosnovene vlasnike raznoraznih i raznobojnih istina. Oni iz vlasti zahvaljuju medijima na profesionalnom radu i odnosu u teškim danima epidemije izazvane korona virusom, dok oni opoziciono nastrojeni napadaju vlast da za njih nije uradila dovoljno. A neko se potrudio da nas u svom izvještaju NVO Reporteri bez granica stave na 105-tom mjestu. Neću objašnjavati ovu parišku korona organizaciju, ali sam siguran da će svakome u Crnoj Gori biti jasno o kavim se plaćenicima radi kada su ispred nas, kakvi god da smo, stavili Srbiju i njene medije, za koje svijet zna da su u kandžama tamošnje vlasti do te mjere da osim Vučića i kamarile, više i nema drugih koji se javno pojavljuju. Novac, dokazuju i oni, nema ideloško opredjeljenje, kao što ga nemaju ni mnogi mediji, nevladine organizacije, pa na žalost ni pojedine političke partije.

Kada je u pitanju odnos vlasti prema pojedinim medijima u Crnoj Gori, on je isti kao i onaj prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Što su mediji više protiv sopstvene drževe, to ona pokazuje veći stepen razumijevanja i tolerancije prema njima. Zato ću i reći da se svi mediji nijesu ponašali baš dobronamjerno za vrijeme trajanja Covid19 pandemije. Sjećanje nam nije jača strana, ali pamtimo prilično zlonamjerna pitanja stručnom medicinskom timu na početku borbe sa ovom neviđenom pošasti u novijoj istoriji i njihovom izraženom čuđenju i nevjerici kad su ljekari saopštavali da kod nas nema još uvijek oboljelih. Neću reći da je kod nekih bio vidno prisutan žal što ne prednjačimo po broju oboljelih i umrlih, ali je cijela priča opasno na to mirisala.

Na sreću, prednjačili su oni drugi, koji su se sojski ponašali i istinom borili protiv ove opake bolesti. Oni su javnost upoznali sa sjajnim medicinskim ekipama i njihovim požrtvovanim ljudima, svakodnevnim radom policije, vojske, pripadnika službi zaštite i spašavanja, čistača, trgovaca, pekara, apotekara. Nijesu pričali o sebi, a bili su u prvim borbenim redovima. To i jeste uloga medija. Da informišu istinito i pravovremeno.

U danu slobode medija neću pominjati one politički ostrašćene medije koji otvoreno mrze Crnu Goru i zalažu se javno i bez ikakvih posljedica za njeno nestajanje.  Pomenuću samo jedan tabloid, jednu grupaciju medijsku i jednu masovnu uzurpaciju koja, iz razloga neobjašnjivog samo neobaviještenima, čini spojivost sa pojedinim djelovima vlasti o kojima ćuti i koje ne napada. Svi drugi su na spisku i po spisku. I nikome ništa. Oni će biti finansijski nagrađeni čak i kada tvrde da nam je borba protiv koronavirusa u Crnoj Gori pokazala da država nezaustavljivo klizi u fašizam.

Dodvoravanje medijima je čak i gore od lošeg odnosa prema njima. To je dosluh sa licemjerstvom najgore vrste. Oni koji to mogu, jer imaju moć, a sami će se prepoznati, zavući će ruku u špag cijela naroda i baciti onima koji su najčešće bez etike, profesionalne i ljudske časti, u korito onoliko koliko je po cjenovniku usluga za ćutanje definisano.
Neko je to dobro prepoznao kada je formulisao fenomen pasivnog odnosa vlasti prema onima koji ne biraju sredstva u nastojanju da Crnu Goru ponište, razgrade, izbrišu trajno, i onog aktivnog odnosa kojim finansiraju njihovo postojanje i djelovanje.

Zašto to rade, pitanje je za njih.
Ove druge, koji čestito rade svoj posao, neće odbraniti ni od nasrtaja prvih, čije uvrede i laži, etiketiranja, spinovanja i klevete smatraju slobodom medijskog izražavanja.

Zašto?

I na to pitanje postoji odgovor, a svi ga u našoj maloj Crnoj Gori dobro znamo.

Slavko Mandić