Da li će Mandićeve političke dekoracije zaista tražiti njegovu smjenu?

Piše: Slavko Mandić

Śećate li se one priče kada je drug toboš branio druga? „Prkosno“ je stao i posmatrao sa strane kako ga udara jedan jači od njega. On to više nije mogao podnijet, pa reče, prilično zapovjednim glasom, agresivnom činiocu: Ne udaraj ga više! Ovaj pa pogleda, pa još jednom odalami njegovog druga. „Zaštitnik“ sad grubljim glasom opomenu silnika: Ajde udari ga još samo jednom, ako smiješ? Ovaj opet nasrnu, a on njemu ponovi istu rečenicu. I dok se izudarani drug valjao po prašini, podiže nekako ruku i reče ovome što ga brani: Kumim te bogom, nemoj me branit više!
Ko zna što je bilo poslije svega, ali ova priča mi liči na ovu združenih manjinskih partija (mimo HGI-ja, koja je ostala dosljedna sopstvenim stavovima i demokratskim principima) koja je zaprijetila Spajiću da će izaći iz političkog braka ako preśednik Skupštine Andrija Mandić ne bude smijenjen sa te funkcije. Nema nikakve sumnje da bi oni to i uradili, principijelno, kao i sve do sad, kad bi takva odluka podrazumijevala da sa njima idu i brojne stečene, svakoom od njih ponaosob.

Dakle, vjerujem da ni ova inicijativa nije proistekla iz manjinskih glava Mandićeve političke dekoracije. Ona je plod onih koji imaju priličnog uticaja na funkcionisanje partija manje brojnog  naroda, koje su se odrekle ideološke matrice i ušle u kolo sa otvorenim negatorima njihovog postojanja. Zauzvrat, ovoj družini je dato da obnaša ministarska mjesta. Više kao privid, uz mogućnost da zaposle članove porodice, kumove i prijatelje, da voze besplatno skupe automobile, putuju o trošku naroda i da ništa ne rade. To istovremeno podrazumijeva da se pitaju  taman onoliko koliko i pjan s gaćama. Pa kad na to pristanete, čemu čuđenje što Andrija Mandić čestita neustavni dan Republike Srpske i tako stavlja prst u oko našim suśedima, koji su toliko puta do sad pokazali privrženost  i prijateljstvo prema Crnoj Gori.
Manjinske partije sad treba da afirmišu jedinstven stav po pitanju navodne smjene skupštinskog vojvode. Koliko dana treba da takav stav ujedini mišljenje da se družini, koja o jadu zabavi Crnu Goru, konačno kaže ADIO!!! Jer ovakva  koaliciona sprega nespojivih matrica, znači potiranje vlastitih vrijednosti, istorijskih, kulturnih i tradicionalnih, svakoga naroda ponaosob.
To bi moralo tako, ali, stolica pravi đon od obraza nerijetko.

Kako se ministar vanjskih poslova ośećao kad je usvajana rezolucije o Jasenovcu? Je li se zapitao što će na to reći sopstvena savjest, ako je više ima?
Jesu li Albanci zažmurili na oba oka na nepriznavanje Kosova, pjevanje šovinističkih pjesama od strane koalicionih partnera, čije su poruke, da im ovđe nije mjesto, jasno upućene svakome ko nije iz (veliko)srpskog ešalona. Uz (pre)čestu prijetnju da će ta garda jadovnika ubrzo s nekakvom vojskom sve do Prizrena.  Bezumno, kao i većina tragi komičnih eksperimentalnih seansi.
Takvi mogu sa onima koji ne priznaju Republiku Kosovo. Onima koji ne daju Bošnjacima u Pljevljima da obnove džamiju. Koji falsifikuju i skandalozno prikrivaju stravične zločine u Vraneškoj dolini i prave serijale na RTCG, negirajući da su tamo živjeli drugi narodi, sem Srba. Što je notorna laž. Zar sve to nije dovoljno da se odlaskom iz vlasti ispravi greška?
Mnogo je detalja preko kojih se nije moglo niti smjelo preći. Pa da je u pitanju svo bogatstvo ovoga svijeta. Mandić nije krio svoje ciljeve. A oni su, između ostalog i podrivanje dobrosusjedskih odnosa i zaustavljanje našeg evropskog puta. Ali…

Prepadoše li se Kosovari kad je vojvoda od skupštine oštro poručio Kurtiju da pušti tri momka, od kojih dva pripadnika Vojske Crne Gore, koja su u pritvoru, jer su prkosili  zakonima njihove države. Tamošnja sudska vlast se grohotom nasmijala na Mandićev zahtjev, i odrezala momcima koji su na tablicama u Mitrovici stavili naljepnicu Kosovo je Srbija, još mjesec zatvora. Pa onda kako bude.
Ne brani nas, ako boga znadeš, kazali bi vojvodi crnogorski Srbi kad bi im moglo bit. Ali tamo đe su, ne idu poruke.

Umjesto zauzimanja nekakvog stava oko dalje sudbine njihovog opstanka u Vladi Milojkovoj, što je samo kupovina vremena dok se sve ne zaboravi, njima je jedino rješenje bilo da odu dok još vremena imaju. Ajde da shvatimo da su se malo preigrali u nadanjima i da su zaista mislili da su faktor. Mada opet, viđeli su da nijesu i prije nego što su prigrlili Spajića, Mandića, Milatovića i kompaniju koja im urušava državu i sramoti svaku njihovu posebnost.

Možda su imali razloga da izađu iz Vlade nakon pogroma na mirne građane Cetinja prvoga dana Nove Godine? Je li ih što taklo da budu u žalosti zbog strašne tragedije koja se dogodila u prijestonom gradu, ni malo slučajno. Jesu li se zapitali ko je za to kriv, i zašto je sve to moralo da se desi? Je li im smetala pucnjava i veselje njihovih koalcionih srpskih partnera, dok je slobodoumna Crna Gora tugovala? Ništa od toga. Ni riječ u lice onima koji su sramota svakog društva i svake države.

Najavili su da će se konsultovati sa ambasadorima Kvinte i sa Spajićem. Kao da ne znaju da se premijer pita taman koliko i oni u Vladi. Jer, šef je onaj na kojega su tobož sad udarili. I to ne svojom namjerom. Što će im razgovor sa Spajićem, kad dobro znaju da bi on prije sebe smijenio nego skupštinskog vojvodu.

Njegov stav oko Mandićeve  čestitke povodom neustavnog Dana Republici Srpsko, kojom je vojvoda od parlamenta pokazao koliko ga interesuje Evropa i Crna Gora u njoj, najbolje ilustruje izjava iz njegovog Kabineta:  Predsjednik Skupštine Andrija Mandić prema pojedinim pitanjima odnosi se iz sopstvenog političkog ugla i u svoje ime može da čestita šta god želi.
I to bi tako moglo, da vojvoda nije na čelu Skupštine Crne Gore. Nažalost jeste, kao što je nažalost i premijer Milojko Spajić. I nažalost preśednik države Jakov Milatović. Zaključiću vlastitim uvjerenjem da će śednik čelnika partija manjina, proći uz onu narodnu Tresla se gora, rodio se miš.