Bogdanović obmanjuje penzionere zarad jeftine politike: Za sopstvenu političku nesposobnost krivca traži u privatnom biznisu

Umjesto odgovora na pitanje zašto građani i dalje ne žive bolje, vlast sve češće nudi krivce. Umjesto konkretnih ekonomskih mjera, većih plata i penzija, građanima se pokazuju računi privatnog kapitala i sugeriše da bi njihov život bio bolji da pojedini ljudi nijesu bogati. Takva politička matrica ne rješava nijedan sistemski problem – ona ga samo prebacuje sa institucija i odgovornih donosilaca odluka na nekoliko javno prozvanih pojedinaca.

Kada vlast nema dovoljno uvjerljiv odgovor za sopstvene rezultate, najlakše je pronaći metu. Kada nema rješenja za niske prihode, najlakše je pokazati na one koji imaju više. A kada nema rezultata koje može da ponudi građanima, nezadovoljstvo je najlakše preusmjeriti prema pojedincima i njihovom privatnom kapitalu.

Upravo takav obrazac otvara pitanje da li se nemoć i neznanje aktuelne vlasti da popravi standard građana pokušavaju prikriti proizvodnjom novih neprijatelja, podizanjem animoziteta i stvaranjem privida da su za male penzije i plate odgovorni oni koji posjeduju privatni kapital, a ne sistem koji kreira ekonomsku politiku.

Tako je poslanik Demokrata Boris Bogdanović nedavno, odgovarajući na opozicione navode o tome kada se bolje živjelo, iznio poruku koja otvara ozbiljna pitanja o načinu na koji vlast objašnjava ekonomske i socijalne probleme.

Bogdanović je, naime, naveo određene privatne firme i njihov kapital, tako targetirajući četiri javnosti poznate osobe kao neprijatelje naroda i krivce za manje penzije.

Bogdanović je rekao:

„Firme Aca Mijajlovića vrijede preko 490 miliona eura. Firme Dragana Bokana preko 410 miliona eura. Firme Veselina Pejovića preko 280 miliona eura. Firme Aca Đukanovića preko 290 miliona eura. Znate li, poštovani građani, šta je to? To je milijardu i pet stotina miliona eura. Poštovani penzioneri, da ova četiri čovjeka nemaju milijardu i pet stotina miliona, svaki mjesec u godini dana, pored ove penzije koju imate, bi mogli da primate još hiljadu eura.“

No, šta se zapravo krije iza ovakvih, veoma smišljenih i provokativnih političkih podmetanja – i kakvu poruku takva politička podmuklost šalje građanima?

Politikološkinja i docentkinja na Univerzitetu Donja Gorica Nikoleta Đukanović za Portal ETV ukazuje da se u ovakvim porukama briše granica između javne percepcije, političke interpretacije i pravno utvrđenih činjenica.

Imovina, percepcija i odgovornost institucija

„Ukoliko postoje osnovi sumnje da je bilo čija imovina stečena nezakonito, nadležne institucije dužne su da ispitaju njeno porijeklo i pokrenu odgovarajuće postupke. To mora važiti jednako za sve, bez obzira na političku, poslovnu ili porodičnu pripadnost“, kazala je Đukanović.

Ona, međutim, naglašava da se mora razlikovati percepcija javnosti od pravno utvrđenih činjenica.

„Međutim, moramo razlikovati percepciju javnosti od pravno utvrđenih činjenica. U dijelu javnosti nesumnjivo postoji uvjerenje da je bogatstvo pojedinih osoba povezano sa privilegijama, političkim vezama ili zloupotrebama. Ipak, takva percepcija, koliko god bila raširena, ne može zamijeniti istragu, sudski postupak i pravosnažnu presudu“, ističe Đukanović.

Upravo zbog toga, kako objašnjava, javno povezivanje imovine konkretno imenovanih ljudi sa visinom penzija, bez predstavljanja dokaza da je taj novac nezakonito stečen ili oduzet građanima, može proizvesti opasnu i pojednostavljenu sliku stvarnosti.

„Kada državni funkcioner javno poveže imovinu konkretno imenovanih ljudi sa visinom penzija, bez predstavljanja dokaza da je taj novac nezakonito stečen ili oduzet građanima, stvara se pojednostavljena i veoma opasna slika. Građanima se sugeriše da bi njima bilo bolje samo kada određeni ljudi ne bi bili bogati. Time se podstiču animozitet i društveno nezadovoljstvo, dok se istovremeno zaobilaze institucije koje jedine mogu utvrditi da li je počinjeno krivično djelo“, kazala je ona.

„Vi nemate zato što oni imaju“

Takva argumentacija posebno snažno djeluje u društvu u kojem su ekonomske razlike izražene, a pitanje plata i penzija direktno utiče na svakodnevni život građana.

Đukanović smatra da upravo zbog toga ovakva poruka može biti politički veoma efektna, ali istovremeno i pojednostavljena i manipulativna.

„Pominjanje plata i penzija snažno djeluje na osjećaj socijalne nepravde, naročito u društvu sa izraženim ekonomskim razlikama. Zbog toga je ovakva poruka politički veoma efektna, ali je istovremeno pojednostavljena i manipulativna“, ocjenjuje Đukanović.

Ona ukazuje i na suštinski problem same računice koju je Bogdanović predstavio – vrijednost kompanija ne predstavlja novac koji se nalazi na računu njihovih vlasnika, niti se ta vrijednost može jednostavno podijeliti građanima.

„Vrijednost privatnih kompanija nije isto što i novac koji se nalazi na nečijem računu, niti se može jednostavno podijeliti penzionerima. Takođe, čak ni oduzimanje određene imovine ne bi predstavljalo održiv izvor iz kojeg bi se svakog mjeseca isplaćivale veće penzije. Penzije zavise od rada ekonomije, zaposlenosti, doprinosa, produktivnosti i dugoročne fiskalne politike“, navodi Đukanović.

Zbog toga, prema njenoj ocjeni, ovakva računica prije svega proizvodi emociju, a ne daje ozbiljno objašnjenje ekonomskih i socijalnih problema.

„Zato ovakva računica više služi proizvođenju emocije: ‘vi nemate zato što oni imaju’, nego ozbiljnom objašnjenju ekonomskih i socijalnih problema. Time se identifikuje nekoliko ličnih krivaca, dok se izbjegava razgovor o odgovornosti države, kvalitetu institucija i rezultatima vlasti“, kazala je Đukanović.

Umjesto dokaza i rezultata – političko targetiranje

Posebno pitanje, međutim, jeste može li se ovakvo targetiranje posmatrati kao prebacivanje odgovornosti za sistemske probleme na pojedince.

Đukanović smatra da za takvu ocjenu postoji ozbiljan osnov, posebno imajući u vidu činjenicu da Demokrate nijesu opoziciona partija bez institucionalnih mehanizama, već godinama učestvuju u vlasti.

„Može, posebno zato što Demokrate nijesu opoziciona partija bez institucionalnih mehanizama, već godinama učestvuju u vlasti. Zbog toga Boris Bogdanović i njegova partija imaju obavezu da građanima ponude mnogo više od političke optužbe“, ističe ona.

Prema njenim riječima, ukoliko postoje dokazi da je imovina pomenutih osoba stečena nezakonito, oni moraju biti dostavljeni nadležnim institucijama, a ne ostati na nivou političkih poruka.

„Ako posjeduju dokaze da je imovina pomenutih osoba stečena nezakonito, treba da ih dostave tužilaštvu i da insistiraju na konkretnim istragama i sudskim epilozima. Ako tvrde da su državni organi zakazali, treba da kažu koje institucije nijesu radile svoj posao i šta su oni, kao predstavnici vlasti, preduzeli da to promijene“, kazala je Đukanović.

Jer, kako zaključuje, politička odgovornost ne može biti zamijenjena imenovanjem pojedinaca i iznošenjem procijenjenih vrijednosti njihovih kompanija.

„Nije dovoljno imenovati ljude, iznijeti procijenjenu vrijednost njihovih kompanija i zatim tu vrijednost simbolički podijeliti penzionerima. Politička odgovornost podrazumijeva dokaze, institucionalno postupanje i mjerljive rezultate. Sve drugo može se doživjeti kao populističko targetiranje kojim se nezadovoljstvo građana usmjerava prema pojedincima, dok odgovornost vlasti za sistemske probleme ostaje u drugom planu“, zaključila je Đukanović.