Bijes Vučića što mu se Crna Gora nije dala

Crnu Goru Vučić ne smije da dira. Niti da joj išta prigovara  a kamoli pripisuje. Genocid od strane krvavog palikuće Aleksandra Karađorđevića mora se stavit pred poslanike u crnogorskom parlamentu. To je najstrašniji genocid koji je u tadašnjoj Evropi iko napravio nad jednim narodom.

Bijes Vučića što mu se Crna Gora nije dala

Piše: Slavko Mandić

Ko zna što se muti u Vučićevoj glavi dugo već? Crnu Goru nikad nije volio i to je jasno pokazivao sve više iz dana u dan. Đukanović je bio državnik, a on ruska prišipetlja, koja je pokušavala da se malo očeše i o evropske fondove. Da se dodvori koliko god može, računajući da će Zaharovoj objasniti u četiri oka koliko je njegova politika „ni tamo, ni ovamo“ mudra. A ona mu je poručila da kad čita intervjue sa predsjednikom Srbije pita se da li tamo zaista postoji jedan preśednik Vučić. Portparolka MSP Rusije je tako odgovorila na pitanje RT Balkan o izjavi srpskog predsjednika da kupci municije proizvedene u Srbiji mogu da rade sˊ njom što god hoće. Braneći nemušto činjenicu da ukrajinska vojska srpskom municijom gađa njegovu rusku braću.

Vučić je prodajom municije Ukrajini, proizvedene u Srbiji, potpuno poremetio odnose sa Putinom. Ruski autokrata je pročitao njegovu dvoličnost i jasno mu preko glasnogovornice odredio buduće mjesto u njihovim odnosima. Bilo je to zasluženo poniženje koje je Vučića, silom prilika, okrenulo ka Si Đi Pingu, tražeći ovoga puta u ekonomski narastajućoj Kini partnera za sva vremena. Otuda Kinezima  prodaja  plodne doline Jadra za iskopavanje litijuma. Otuda Rio Tinto. Kineski graditelji po cijeloj Srbiji.  Biliskost Kine i Rusije, nadao se, omekšaće Putina, dok će on zadovoljavati Ursulu von der Leyen nastavljajući nesmetanu prodaju srpske municije Ukrajini. Lagao je sve u nizu, pričajući jedno za domaću upotrebu, a sasvim drugo kad bi pošao u Brisel, Moskvu ili Peking. Mislio je da mu to može vječno trajati. Prevario se. Evropi je prijao ovakav srpsko-ruski odnos. Prihvatila ga je i njeni čelnici su se ljubili i grlili s njim, radujući se susretima, kao što to danas u Crnoj Gori čini komesarka za proširenje Marta Kos sa vojvodom od parlamenta, uz čašicu žestoke šljivovice.

Opraštali su mu svakakve gadosti koje je činio svome narodu. Prebijanje studenata, novosadsku tragediju, nerasvijetljena ubistva, tamničenja njegovih protivnika, pljačku, korupciju, formiranje kriminalnog Ćacilenda u srcu Beograda, đe su stolovale presuđene ubice, krimilalci, ulični razbojnici i po koji zalutali omladinski plaćenik. Tamo đe je svraćala čuvena plava pevaljka i politički bolesnici i ostrašćenici tipa Đuke, Ristićevića, Orlića, Brnabićke, Bakareca, preletača Jovanova i sijaset sličnih nepomenika i nepomenica.

Sve više, Vučića je izolovalo okruženje. Nije više bio rado viđen gost kod suśeda, ako se izuzme Republika srpska i Mile Dodik, mada je pitanje koliko i u tom odnosu ima iskrenosti.
Pa ipak, najviše ga je boljela Crna Gora. Kako je moguće, pitao se, da sva njegova logistika koju je stavio na raspolaganje litijašima 2020. godine, ogroman novac i svi popovi, pripadnici BIE koje je instalirao u Crnoj Gori i raznorazni sumljivci koji su mešetarili Crnom Gorom, nijesu bili dovoljni da obezbijede bespogovornu poslušnost i apsolutnu odanost njemu, samoproglašenom voždu sveukupnog srpskog naroda. Sada kada je konačno uspio da ukloni Đukanovića sa crnogorskog trona, njegovog stalnog kompleksa, mislio je da je stvar gotova i da će uspjeti od Crne Gore da napravi srpsku guberniju. Ali nije. Prevario se. Zalud potpuna srbofilija koja je zavladala nakon litijaškog preuzimanja vlasti i crkvenog formiranja Vlade koje je bilo otvoreno i javno. Bez obzira što je Crna Gora Ustavom definisana kao sekularna a ne vjerska država.  To znači da je ona odvojena od crkve i da ni jedna vjerska zajednica nema status državne religije. Ali u praksi nije tako. Posebno ne nakon prevarnog potpisivanja takozvanog temeljnog ugovora, mimo zakona, a za račun bivšeg premijera Abazovića. Budžeti lokalnih uprava u kojima su vlast koalicioni Srbi dobrim je dijelom bio na raspolaganju Crkvi Srbije u Crnoj Gori. Davalo se i šakom i kapom. Stizali su „darovi“ iz „bratske“ Srbije pred izbore i kad je god trebalo.
Pa i pored svega Vučić nije uspio da zagospodari Crnom Gorom. Nije zbog toga mogao da sakrije bijes. Mržnja mu se ośećala u svakom javnom nastupu. Svaka mu je riječ vezana za Crnu Goru bila laž. Počeo je da napada ovdašnju vlast, prišivajući joj sve što mu je njegov um mogao iskonstruisati. Nije mogao da se pomiri što mu se ne dive i što ga ne smatraju svojim vrhovnikom. Manitao je kad bi dobio žestok odgovor iz Crne Gore kad god je pokušao da prisvoji crnogorske tradicionalne vrijednosti i značajne istorijske datume i pripiše ih Srbiji, potpuno svjestan da je, kao i mnogo puta do sada, uhvaćen u laži koja je lako dokaziva.

Bijesan što je Crna Gora poslala svoga predstavnike na proslavu „Oluje“, vojne operacije kojom je hrvatska vojska oslobodila dio svoje teritorije i zaokružila svoju cjelovitost, Vučić je u Mrkonjić Gradu, đe je zborio na skupu baš povodom „Oluje“, ali iz srpskog ugla gledanja, javno kazao da Crna Gora ne poštuje srpske žrtve. Kazao je da je crnogorsku vlast molio da ne slave ‘Oluju’ sa Hrvatima. Naravno da je slagao. Crna Gora nije slavila „Oluju“. Njen predstavnik, tačnije otpravnik poslova ambasade u Zagrebu je prisustvovao zvaničnoj ceremoniji poštujući domaćina, što je u skladu sa dobrosuśedskim odnosima. Crnoj Gori je tamo bilo mjesto, a Vučić bi trebalo da se zapita zašto je upravo njegova ideologija izazvala ratove, strahotna stradanja naroda svih vjera i nacija na prostorima bivše Jugoslavije. Ostavili su na ćedilu srpski narod u Krajini, kako bi ga Milošević upotrijebio za realizaciju bolesne ideje posrbljavanja Kosova Srbima iz Hrvatske. Nije mu to prošlo. Srbi iz  Krajine su razumjeli koliko su im pomogla „braća“ iz Srbije, i taj monstruozni plan Miloševića je propao. Isto to, samo malo drugačije je želio da sprovede u djelo i Vučić, kad je politički ojačao. Ali on nije strateg. On je jednostavno apsolutista i propadajući samodržac i ništa više.

Zato je urlao na Crnu Goru iz Mrkonjić Grada. Odnos zvanične Podgorice prema Srbiji nije se promijenio ni nakon smjene vlasti predvođene Demokratskom partijom socijalista, kazao je i zapitao se: Pobijedili Srbi, pobijedile litije 2020. godine. Je li se nešto promijenilo? Nije, još gore je. Isto i još gore. Nikakvu promjenu vidjeli nijesmo. Baš nikakvu.
Je li Crna Gora dio NATO-a? Jeste, naravno. Zato što ih je bilo baš briga za Srbiju, baš ih je bilo briga za naše zajedničko stradanje 1999. godine, kazao je Vučić.  Oni odoše u budućnost, a vi Srbi ostanite u prošlost, zaključio je ne objasnivši tamošnjem narodu ko Srbe konstantno šalje u prošlost i zbog koga oni nemaju šansu da vide budućnost? Decenijama i stotinama godina ista je priča. Svaki su rat izbubili. Svaki su i započeli.
Vučić je lagao da su u crnogorskoj skupštini donešene 4 deklaracije o genocidu u Srebrenici. Donešena je jedna, jer je to moralni čin. I jer je žalosna istina. Čak je i on jednom bio u Potočare.

Crnu Goru Vučić ne smije da dira. Niti da joj išta prigovara  a kamoli pripisuje. Genocid od strane krvavog palikuće Aleksandra Karađorđevića mora se stavit pred poslanike u crnogorskom parlamentu. To je najstrašniji genocid koji je u tadašnjoj Evropi iko napravio nad jednim narodom. Tu sramotu ovakvim ponašanjem Vučića, Srbi ne mogu sprati. I mnogih tamošnjih Vučića. A ima ih ka paśih repova.