Bez lijeka

Piše: Danilo Kalezić

Razvoj događaja o formiranju vlasti u Podgorici, valjda, konačno, treba da stavi tačku na sizifovske pokušaje prevođenja “njih kod nas”. Nemoguće, banalno i pogrešno. Fokus treba da bude na prevođenje ali glasača – iz apstinenata u ove druge. Sve drugo od opozicije pravi saučesnike u zločinu protiv crnogorske nezavisnosti

Bez lijeka! U najkraćem, dijagnoza ideološkog i političkog stanja sadašnjeg, samo formalno, predsjednika Jakova Milatovića. Džabe su bili svi savjeti, tekstovi, analize, konferencije i ostali napori da se emancipuje i politički ojača prvi čovjek države. Sve na jednu stranu, ali za bolest ideološkog mraka, očigledno, lijeka nema.

Politički stav i karaktar se, doduše, teško mogu pozajmiti poput par rečenica za smatranja na društvenim mrežama. Isto je i sa logikom – teško je razumjeti, tek objasniti, da najednom antievropski i anticrnogorski djelovi izvršne vlasti to nisu kad se radi o konstituisanju vlasti u Podgorici. Valjda antievrospki i anticrnogorski ne mogu djelovati sa pozicija gradonačelnika i lokalnih sekretara.

Tako politiku razumije predsjednik – prije podne Crnogorac, o podnu četnik, a poslije podne što zazavuči primamljivo sa sastanka savjetničkog tima svih vjera i nacija. Riječju, zvečeća praznina. Dajte mu ANB – pokušaće savjetnik za bezbjednost da zaštiti Crnu Goru od antievrospkih i anticrnogorskih udara.

Nevjerovatan je uspjeh u istoriji političkih nauka da se od stola voljno završi pod stolom četničke i početničke družine. Sve to lakrdijaški, zbog kojeg mandata ili funkcije više, eventualno nove prilike da se lamentira nad iznevjerenim prijateljstvom bivših partijskih drugova. Teško da je moglo ružnije, tužnije sigurno jeste. Ne zbog Tebe, koliko zbog funkcije koju trenutno obavljaš a čiju težinu doživljavaš kao podlogu za realizaciju sitnih, ne čak ni političkih, već isključivo ličnih interesa.

Istorija je prema takvim neumoljiva – ako ih se uopšte i sjeti. Nekad je i fusnota misaona imenica. Zaborav briše i teže bedastoće. Ovdje stvar prijeti da postane tragičnije ozbiljnija. Umjesto poteza koji bi Crnoj Gori donio priliku da se, po receptu rušenja svih autoritarnih vlasti, oslobodi jedne takve Vlade, dobijamo, nanovo, konstituisanje jedne nove – po svemu sudeći gore. Dobrovoljno samoukidanje kako političke karijere, tako cijele funkcije predsjednika države.

Čak i da Milatović u ovom krugu ne formira vlast sa bivšim drugovima, već izazove vanredne izbore, nepopravljiva šteta demokratskom ozdravljenju je trajno nanijeta.

Svojevremeno, zapadnim diplomatama na privremenom radu u Podgorici prigovarana je lakoća”zaljubljivanja” u raznorazne političke vagabunde i amatere. Dug je spisak propalih projekata trusta mozgova koji definišu politiku prema Zapadnom Balkanu – od bivših premijera Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića, uporne vjere u magistra Aleksu Bečića pa do premijera Milojka Spajića. Fatalna ljubav!

Sličnu stvar u kontinuitetu ponavlja crnogorska opozicija. Greške jednako kobne kao i one koju pravi zapadna diplomatija. Razvoj događaja o formiranju vlasti u Podgorici, valjda, konačno, treba da stavi tačku na sizifovske pokušaje prevođenja “njih kod nas”. Nemoguće, banalno i pogrešno.

Umjesto toga, fokus treba da bude na prevođenje ali glasača – iz apstinenata u ove druge. Sve drugo od opozicije pravi saučesnike u zločinu protiv crnogorske nezavisnosti.