Anticrnogorska histerija Vučića i Vučićevog Dačića

Anticrnogorskoj histeriji u Srbiji juče se priključio otvoreno i njen predsjednik Aleksandar Vučić. Valjda u bijesu što su mu upravo oni zbog kojih je namjeravao da dođe na sjever Crne Gore za Božić kako bi, pireći vatru, podsticao njegove radikale da prizivaju đavola, srbijanski predsjednik je samo još jednom pokazao ko je i od kakvog je materijala satkan. Političar bez manira, najčešće i bez razuma, osuo je po Crnoj Gori uvrede i klevete kakve ne priliče ni njegovom trećerazrednom ešalonu. Pa čak ni bledunjavoj političko-estradnoj pjevačici Dačiću koji mu se pridružio u napadima na Crnu Goru samo zbog nastavka političkog tezgarenja koje mu Vučić lako može izmaknuti. Nastojeći da zapanji svoje sunarodnike objašnjenjem da su Crnogorci, sa samo 0,5 odsto učešća u tamošnjoj strukturi stanovništva, vladali  Srbijom, i to iznese u negativnom kontekstu, šef srbijanske diplomatije je zapravo priznao ono što negiraju razni Antići, Bećkovići, Vuksanovići, Terzići, Čurovići, Miloševići…, da Crnogorci nijesu Srbi i da se radi o drugom narodu koji je upravljao njegovom zemljom. A upravlja i dan danas. Zašto, neka se zapitaju i Vučić i njegov trenutni štićenik.

Vučić je, u maniru politikanda populističke svijesti, izmislio da je vlast u Crnoj Gori počela da plasira informaciju kako će njegov dolazak u Pljevlja da izazove krvoproliće, nemire, haos, jer ga ni njegova crkva a ni politka neće. Njegov mogući dolazak prokomntarisan je iz Vlade kratko da o tome još uvijek nijesu dobili nikakvu najavu. I ni riječ više.

Potom se Vučić obrušio na Zakon o vjerskim zajednicama konstatujući da se njime direktno pogođeni interesi srpskog naroda. Namjera režima u Podgoriici ili dijela režima je očigledna – da se smanji srpski korpus”, kazao je ne trepnuvši srbijanski predsjednik.

Kako vas nije sramota, lažovi jedni, poručio je crnogorskoj vlasti Aleksandar Vučić, doduše s dovoljnog odstojanja. Taj heroj na magarcu, sa nejasnom slikom ko koga ustvari jaše, još jednom je dokazao da je lažov ustvari isključivo on. Zaboravio je Vučić da je izazvao bijes crnogorskih četnika, ali i mitropolita njegove crkve Amfilohija Radovića kada je javno, glasno i jasno saopštio javnosti da je Crnogorska crkva postojala i da je bila autokefalna. Potom je, valjda poučen od strane savjetnika, tu izjavu povukao, da bi na koncu svega, juče saopštio da neće doći jer ne želi da daje alibi i da mu kažu da bi to bio napad na nezavisnost i ustavni poredak Crne Gore.

Vučić je slagao i oko paljenja crnogorske zastava ne ambasadi u Beogradu. Ne trepnuvši izgovorio je laž da je bilo angažovano hiljadu policajaca za zaštiti crnogorskog diplomatskog predstavništva. Malo više od toga broja je bilo huligana i domaćih izdajnika koje je Beograd i kroz istoriju njegovao i zalivao mržnjom prema sopstvenoj državi, uz, razumije se, potrebne apanaže. Da se nađe, zlo ne trebalo.

Srbnijanski predsjednik je našao za potrebnim da napadne i američku ambasadorku u Podgorici, koja je osudila paljenje crnogorske zastave na našoj ambasadi u Beogradu. Obrato joj se prilično bahato i prostački, što je samo u njegovom stilu i ne predstavlja nikakvo iznenađenje.

Vučić je apsolutista sklon svemu i svačemu da zadrži vlast. Brojne afere drmaju negovu zemlju, a on je našao da oštri kandže na Crnu Goru. Bez uspjeha svakako, jer ni jedan njegov pohod nije imao rezultat. Osim onaj kratkoročni kada je 24. marta 1998. godine postao ministar za informisanje u Vladi „narodnog jedinstva” Mirka Marjanovića, koju su činile SPS, SRS, i JUL. Valja se prisjetiti da je za vreme njegovog ministarskog mandata donešen sramni  Zakon o javnom informisanju, koji je ostao zapamćen po tome što je uveo visoke novčane kazne za novinare čije se pisanje kosilo sa politikom režima Slobodana Miloševića. Kazne su se morale platiti u roku od 24 sata, u protivnom bi njihova imovina bila zaplijenjena. To je dovelo do gašenja redakcija „Dnevnog telegrafa“, „Evropljanina“ i „Naše borbe“, kultnog radija B92. Mnogi drugi nezavisni mediji su bili kažnjavani. Mediji su u ovom periodu bili pod ozbiljnom represijom od strane režima, a inostrani mediji su bili posmatrani kao „špijuni” i „strani elementi”.

Srbijanski predsjednik Vučić je imao zapaženu ulogu u propagandi Miloševićevog režima za vrijeme rata na Kosovu i Metohiji kada su vršeni pritisci na medije putem krivičnih progona i zastrašivanja, pogotovo nezavisnih novinara koji su pisali o zločinima nad albanskim civilima, kao što su Dejan Anastasijević i Slavko Ćuruvija.Tada je donešena Uredbu o posebnim mjerama u uslovima prijetnje oružanim napadima NATO-a. Tada su ukinuti Radio Indeks, Radio Senta, Kikinda, TV Pirot i Radio Siti u Nišu. Sa kablovskih mreža su skinuti svi inostrani TV kanali, a zemaljskim radio i TV stanicama je zabranjeno reemitovanje inostranih servisa na srpskom jeziku. Nakon početka NATO bombardovanja, Vučić je pozvao urednike beogradskih medija i saopštio im da tokom izvještavanja upotrebljavaju isključivo stavove i terminologiju režima. Urednici su bili u obavezi da dostave ministarstvu kopije tekstova, a dozvoljeno je bilo prenositi samo vijesti domaćih medija koji su bili pod strogom cenzurom.

Vučić je tada izjavio za list Argument da će se „kad tad osvetiti Slavku Ćuruviji“, novinaru i osnivaču nekih od ugašenih listova. Ćuruvija je ubijen 11. aprila 1999. godine, a njegova supruga je 15 godina kasnije izjavila da je Vučić bio umiješan u ubistvo i da je bio, „ne samo kreator Zakona o informisanju već i prakse progona novinara“.

To je samo dio lika i djela srbijanskog predsjednika koji se usudio da udara po Crnoj Gori. Manji dio njegove biografije, od koje bi morao trajno da crveni, objavljen je na Vikipediji, slobodnoj enciklopediji i dostupna je svima.

Lažna zabrinutost za srpski narod u Crnoj Gori najbolje se manifestuje kroz njegovo tumačenje Zakona o vjerskim zajednicama koji, očigledno je, nije ni pročitao. Da jeste, znao bi da se od odnosi na imovinu koja je do 1918. godine bila vlasništvo države Crne Gore. Dakle, nema riječi o otimanju crkava, ali ima o nepoštovanju pravnog i ekonomskog poretka u našoj državi, divljoj gradnji koja je manir Srpske crkve u Crnoj Gori, stvaranja enormnog bogatstva, otvaranju hotela, motela, trgovinskih centara i svega što popovima donosi profit. Država Crna Gora je rekla: dosta je bilo. Pred zakonom svi moraju biti isti.

Tako će i biti, bez obzira što srbijanskom predsjedniku to nikako ne odgovara. Pogotovo ne u godina izbora. Doduše ni njegovim minijaturnim političkim protivnicima koji su, jednako ili čak malo više, ostrašćeni u mržnji prema pomenu imena Crna Gora.

Vučić nikako da shvati da je suvereno pravo Crne Gore da donosi zakone u svom parlamentu izabranom većinom. Naravno da je pravo svakog građanina naše zemlje da o odlukama vlasti razmišlja na svoj način pa i da, mirnim protestima, ukaže na potrebu da se oni mijenjaju.

A najnovija izjava Vučićevog Dačića da treba oduzimati državljanstvo građanima Srbije koji imaju drugačije mišljenje po određenom pitanju, predstavlja vrhunac histerije koja vlada već desetak dana u Srbiji, smatra lider LDP-a Čedomir Jovanović, koji misli da je to  primjer ne samo otvorene diskriminacije, nego čistog fazišma.

Da ne govorimo o traženju od Crnogoraca koji žive u Srbiji da se izjasne o Zakonu o vjerskim zajednicama koji je usvojio crnogorski parlament. To je, ništa drugo do kopija obračuna fašista u Njemačkoj sa svima koji drugačije misle. Evropa to ne smije da posmatra mirno. Od nje se očekuje snažna i odlučna reakcija. Ukoliko ne žele ponovljeni scenario devedetih godina prošloga vijeka.

Slavko Mandić