ČETRDESET GODINA OD LAINOVIĆEVE  PRVE KNJIGE “BOJE U NOĆI” – NEPREKINUTI DIJALOG

ČETRDESET GODINA OD LAINOVIĆEVE  PRVE KNJIGE “BOJE U NOĆI” – NEPREKINUTI DIJALOG

Piše: Željko Rutović

U izdanju NIO ” Univerzitetska riječ” iz Nikšića, te daleke 1987. god. izašla je prva, veoma zanimljiva knjiga uglednog crnogorskog slikara Cvetka Lainovića, “Boje u noći”. Urednik izdanja književnik, Žarko Đurović, a recenzenti, dramaturg Slobodan Novaković i dramski pisac i novinar Dragan Uskoković. Lektor, priznato i poznato novinarsko ime,Vesna Mališić. Nakon ove, slijedile su i druge Lainovićeve knjige – ” Stvari “, ” Boja duše “, ” Moje promašeno ludilo “, ” Ostatak misli “, ” Misao i slike “,  ” Svijetle sjenke “, ” Prije molitve “, ” Stid od riječi “,” Bijelo nebo “.

Knjiga” Boje u noći ” je, naime, osobeno aforističko štivo u rasponu od misaone jezgrovitosti antičkih sentenci, preko filozofsko duhovnih maksima, do satiričnog sadržaja aforizma kao univerzalne poruke o karakteru, manama i slabostima  čovjeka i društva. Vičan filozofskom dubokom promišljanju, Lainović ovom knjigom problematizuje paradigmu postojanja svekolike stvarnosti, njenog lica i naličja, sučeljavajući ih i propitujući ih.

Naime, riječ je o svojevrsnom dijalektičkom jedinstvu Lainovićeve moći riječi i moći boje kao čistote promišljajućih svjetova neprekinutog dijaloga. I tamo gdje staje njegova vječna linija, nastavlja riječ, a tamo gdje staje riječ, nastaju boje u noći. Kazali bi da u Lainovićevom umjetničkom i misaonom  magnovenju nastaje slika unutrašnje boje i unutrašnje riječi.

Lainovićeve ” Boje u noći ” daju novo misaono prostranstvo svjetlosti koja raz – otkriva zatomljene i neotkrivene horizonte čovjekovih duhovnih krugova. I svaki krug optočen je svojom bojom noći kojom sno – vidimo i ono nevidljivo. Riječ koja vidi i boja koja nas vodi. I sve u decentnom misaonom minimalizmu i linije i boje i riječi. Linija riječi koja ontološki ispituje i ispisuje filozofiju egzistencijalizma. A  prirodno, u toj filozofemi raščlanjuje se na više promišljajućih nivoa i bit i bivstvo egzistencijalizma. Antropocentrični pristup.

Ukazuje on svojim aforizmom da je u tišini univerzuma čovjekova potreba za traganjem  smisla njegovog pra – postojanja. Ispisuje i ispituje Lainović misaone niti našeg mjesta stranca u nemilosrdno dehumanizovanom  svijetu, suočavajući nas sa ogoljenim istinama postojanja -( ne ) slobodom, ( ne ) pravdom… Sve važne vrijednosti za razumijevanje egzistencijalnih pitanja naše danas hiperkonektovane civilizacije ispraznjene od duha i smisla čovjekovog  postojanja.

Nalik Vitrujevim  crtežima spektra čovjekovih likova ili Tagorinih mudrih misli, Lainovićeve ” Boje u noći ” predstavljaju nam riječ koja vidi kroz noć, kroz njegovu graničnu tačku, kroz njegovu kosmografiju i makro i mikrosvijeta. U tim bojama u noći susreću se filozofija i metafizika, intelektualna igra, sumnja i paradoks, beskonačnost i konačnost između pamćenja i zaborava – sve u ogledalu istine u kojem se vrijeme iznova ponavlja. To su boje u kojima se mogu vidjeti sva mjesta i razmjere nesavršenog ljudskog univerzuma. Konaćno, riječ je o jednom velikom Lainovićevom misaonom svijetu asocijativnih rakursa tumačenja čovjekovog svijeta koji vječito podrhtava zbog nemogućnosti odgonetanja  esencijalnih pitanja smisla života.

Prezivjele su njegove misli i političke sisteme i ideologije, preživjele su upravo jer su to sažete dijagnostičke opservacije o čovjeku i društvu. Te misli često djeluju kao paradoksi, ali iz njih govori iskustvo, te otuda mnogi Lainovićevi aforizmi – sentence danas zvuče proročki :”  Život nije masovna pojava – pokvarenost jeste,- Prijatelja izgubiš ako shvatiš ono što i on zna, – Na žalost, svako ima rođendan, – Zli  su odani svome zlu, – Vrijeme je razmak između dva trenutka koja ne postoje, -Samo su estetske stvari moralne, – Sudbina je razlika između uzroka i posledice – Istinite misli u najboljem slučaju služe životu posle smrti, – Uzalud je ćovjek srećan pošto je sazreo, – Ljudi su isti kao i trenući, zbog nekih te stid da pišeš, radi drugih bi pisao, – Političko uvjerenje zavisi od onoga što je loše u nama, – Život piše romane onome ko ih ne čita, – Inteligencija je uperena protiv same sebe, lukavstvo protiv drugoga, – Kajem li se kadgod što sam povrijedio sebe? – Oči mnogo bolje razmišljaju nego mozak, – Umjetnost je kao predosjećaj da ćes sanjati čudesan san, – Portret, to su oni prorezi na čovjekovom licu”.

Lainovićeve riječi diraju trajne ljudske slabosti, sujetu,dogmatizam, zloupotrebu moći, konformizam…. zbog toga i danas zvuče savremeno. I svevremeno, jer riječ je o čovjeku – njegovim vječnim datostima i slabostima. Uostalom, on nije pisao britke misli za svoje vrijeme, već za sva vremena. Misli i poruke nalik rijećima čuvenog poljskog i svjetskog aforističara Stanislava Ježi Leca, koji je govorio  “Stvarajte vječite aktuelnosti “.

Cvetko Lainović – vječnost umjetničko – duhovnog imena i djela.