Crnogorac koji se borio na dubrovačkom ratištu: “Sramota me, bio sam agresor, lagali su da nas napada 30 hiljada ustaša”

Anđelko Jovanović iz Kolašina mobilizovan je u oktobru 1991. godine i upućen na dubrovačko ratište. U razgovoru za Rmedia prisjetio se odlaska prema Konavlima, ulaska u Hrvatsku, pljačke i paljenja kuća kojima se pokušao suprotstaviti.

Govorio je i o padu helikoptera u Popovićima, onome što je čuo o pogibiji admirala Krsta Đurovića te vlastitom teškom ranjavanju.

Jovanović je prije mobilizacije radio u pogonu Kombinata aluminijuma u Kolašinu. Vjerovao je da neće biti poslat na ratište jer mu je direktor rekao da je proizvodnja u toku. Međutim, dok je bio kod roditelja u Morači, došli su po njega.

Mobilizacija i dolazak u Konavle

“Nijesu me našli kod kuće pa su došli na selo. Rekli su mi: ‘Moraš da ideš s nama‘. Odgovorio sam da nije problem i da nijesam pobjegao, nego da sam kod roditelja u Morači”, prisjeća se.

Nakon nekoliko dana u Podgorici vojnim kamionima krenuli su prema Hercegovini. Stigli su u Grab, na uzvisinu iznad Trebinja, gdje je zatekao velik vojni logor i desetke haubica. Granatiranje Konavala trajalo je satima, a nakon kratkog zatišja vojnicima je naređeno da krenu prema Hrvatskoj.

“U daljini su se već čule detonacije, negdje prema Hrvatskoj. Pred samu noć počelo je jako granatiranje. To je trajalo neprestano. Gađani su Konavli”, kaže Jovanović.

U selu Dubravka gotovo da nije bilo stanovnika. Vojnici su, prema njegovim riječima, u početku imali stroge zapovijedi da ne ulaze u kuće i ništa ne uzimaju.

“Samo smo tražili naoružane ljude, ali ih nijesmo našli. Kad smo ušli u Konavle, zatekli smo ponekog starijeg stanovnika, starca ili stariju ženu.”

Prisjeća se da je disciplina u početku bila stroga.

“Disciplina je bila stroga, što bi se reklo, partizanska.”

Situacija se promijenila kada se među vojnicima proširila priča da je neko u kući pronašao pršutu. Pojedinci su počeli uzimati hranu i alkohol, a nekoliko dana poslije Jovanović i njegovi saborci vidjeli su da kuće pokraj kojih su ranije prolazili gore.

“Stigli su dobrovoljci, palili i pljačkali. Nekolicina nas u brigadi ‘Veljko Vlahović‘ se pobunila zbog toga.”

Jedan od nadređenih pokušao je upozoriti vojnike na pljačku i paljenje kuća, ali mu je uticajniji pripadnik postrojbe zaprijetio vojnim sudom.

Jovanović naglašava da postupke drugih postrojbi ne želi pripisivati svojoj brigadi.

“Što se tiče naše brigade, koliko ja znam, nijesmo napravili neko veliko zlo. Ono što su radili oni koji su dolazili poslije nas ne mogu da pripišem našoj jedinici”, kaže.

‘Ušao sam u Hrvatsku i toga me je sramota‘

Jovanović kaže da je odlazak na ratište isprva doživljavao kao domoljubnu obavezu. Vojnicima su govorili da ih napada velik broj hrvatskih snaga, pa su mnogi vjerovali da idu braniti svoje.

“Govorili su nam da 30 hiljada ustaša napada. Mnogi su povjerovali. I ja sam, kad sam krenuo na mobilizaciju, mislio da idem da branim svoje. Nijesam očekivao da ću ulaziti u Hrvatsku.”

Prizori pljačke i paljenja kuća promijenili su njegov pogled na rat. Kaže da je zbog toga bacio pušku.

“Ušao sam u Hrvatsku, moja čizma je kročila tamo. Toga me je sramota, jer sam ipak bio agresor.”

Pad helikoptera u Popovićima

Jovanović se 5. oktobra 1991. nalazio u Popovićima, gdje se njegova postrojba zaustavila u blizini vinograda na putu prema Čilipima. Dok je sjedio uz cestu, metak je, priča, prošao pokraj njegove glave i okrznuo mladića prezimena Mešter koji je sjedio iza njega.

“Pojavio mu se mali ožiljak i malo krvi. Svi smo se sklonili u kanal.”

Nakon što je sanitetska ekipa zbrinula mladića, vojnici su ponovo zauzeli položaje u kanalu. Tada su čuli helikopter koji je nisko dolazio iz smjera Herceg-Novog.

“Odjednom se čula jaka buka i helikopter se srušio u vinograd. Digla se ogromna prašina.”

Jedan mladić iz njihove postrojbe krenuo je automobilom Renault 4 prema mjestu pada, vjerovatno kako bi pomogao i prevezao opremu. Zbog hrvatskih oznaka na automobilu vojnici su pomislili da pripada hrvatskim snagama i otvorili vatru. Mladić je poginuo.

Jovanović ne zna ko je pogodio helikopter ni što se točno dogodilo u trenutku pada. U početku je mislio da su poginuli pilot i kopilot, ali poslije je čuo da je stradao jedan član posade. Ne vjeruje u verziju prema kojoj je helikopter pogođen protivvazdušnim topom.

“Odjednom se čula jaka buka i srušio se u vinograd. Zatim je počela rafalna paljba sa svih strana. Mi smo bili na uzvišenju, odakle se nije pucalo.”

Nakon pada helikoptera njegova je postrojba nastavila prema Čilipima. Ondje je došlo do razmjene vatre između njih i Pete crnogorske brigade, što Jovanović pripisuje lošoj komunikaciji i zapovijedanju.

“Nije bilo dobre komande. Ušli smo među neke velike hrastove i nijesmo mogli da se sporazumijemo. Umjesto da imamo radiovezu i kažemo: ‘Peta, ne pucaj‘, oni su pucali na nas.”

O pogibiji Krsta Đurovića saznao je poslije. Među vojnicima se govorilo da je Đurović krenuo na sastanak u Trebinje, no Jovanović ne zna zašto je išao tim putem.

“Niko ga nije poznavao. Nijesmo znali da je komandant. Tek kada je stradao, malo se podigao moral, jer se govorilo da su ga pogodili Hrvati.”

Susreti u bolnici i teško ranjavanje

Tokom liječenja Jovanović je susreo pilota helikoptera, za kojeg kaže da je bio povučen, ali dobar čovjek. I on je zadobio teške ozljede.

Na pitanje što se dogodilo, pilot mu je odgovorio:

“Odjednom je sve otkazalo”.

U Meljinama, a potom i na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, susreo je generala Cokića, koji je takođe bio teško povrijeđen u padu helikoptera. Jovanović mu je tom prigodom rekao da su ga iz helikoptera izvukli upravo pripadnici njegove brigade.

“Zahvalio je. Onda se nasmijao i pitao: ‘A, bogati, ko mi ukrade škorpion?‘. Sreo sam ga još dva-tri puta u bolnici VMA.”

Nakon otprilike mjesec dana na dubrovačkom ratištu, Jovanović je teško ranjen. Geler granate pogodio ga je u kralježnicu, a tokom liječenja imao je četiri operacije. Jedna od njih odnosila se na živčani sistem u području završnih korijenova leđne moždine, a doktori su mu, kaže, objasnili da je bila prva takve vrste u svijetu.

Danas ne skriva žaljenje zbog učestvovanja u ratu i smatra da oružje nikada ne bi trebalo biti rješenje. Svojoj djeci, ističe, ne bi dopustio da uzmu pušku dok je živ.

“Rat je najveće zlo. Lako je ratovati za tastaturom, pucati u igricama i slično, ali kada odjekne prva granata ili prvi pucanj, više nije isto.”

Svoju poruku zaključuje zabrinutošću zbog mogućnosti novih sukoba na Balkanu.

“Balkan je čudan. Bojim se da se nešto ponovo ne dogodi. Ima ratobornih izjava, ali su još prikrivene.”