Sudbina jedne žene, sjećanje crnogorskog naroda

Sudbina jedne žene, sjećanje crnogorskog naroda

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik

U izdanju Crnogorskog kulturnog foruma objavljen je roman „Crnogorka-žena koje više nema“ Snežane Žane Martinović. Kroz lične i porodične sudbine autorka pripovijeda o snazi, stradanju i dostojanstvu crnogorske žene, povezujući njeno životno iskustvo s pamćenjem jednog naroda.

U stijenama ljutog crnogorskog krša, u podnožju Lovćena, đe su se vodile lične, porodične i identitetske borbe, rađale su se Crnogorke, simboli hrabrosti, majčinstva, stradanja i žrtve. Tu, đe je čovjek učio da se ne smije slomiti, nego da mora opstati, žena nije bila samo saputnica života, nego snažan stub kuće i ognjišta. Nije imala vremena da bira, jer joj je život bio zadat kao sudbina, a sudbina kao iskušenje. I sve što je nosila, nosila je bez pobune, ali nikada bez dostojanstva. U svijetu u kojem se rad mjerio snagom ruku, a čast dubinom duše, Crnogorka je rasla kao stijena, ćutljiva, postojana i stroga prema sebi, a blaga prema drugima. Znala je da se život ne daruje, nego zaslužuje i da ono što se lako dobije lako i nestane.

Zato je učila da podnosi, jer je znala da je izdržati najveća pobjeda koju čovjek može izvojevati nad sobom. Kada bi godine i sudbina ogolile sve pred njom, ostajao bi krš, surov, nemilosrdan, ali istinit. I u tom kršu, đe ni sjeme ne niče bez borbe, žena je bila ona koja čuva zemlju, koja je obrađuje i iz nje izvodi život. Bila je hraniteljka i čuvarica, ona koja bdije nad ognjištem i nad đecom, koja sabira rasuto i podiže srušeno. Bila je i tišina i snaga, i ruka i srce, i trajanje koje ne traži priznanje. Ali iznad svega bila je majka, ona koja daje život i onda kada joj život uzima najviše.

Njena snaga nije bila u riječi, nego u trajanju. Njena veličina nije bila u onome što je tražila, nego u onome što je podnijela. Znala je da čovjek nije velik po onome što osvoji, nego po onome što sačuva: obraz, porodicu i vjeru u život. U njoj su se susretali i bol i nada, i gubitak i smisao. Ona je bila ona koja ispraća bez suza pred drugima, a plače kad ostane sama. Ona koja podiže đecu da budu jača nego što je ona bila i koja u toj žrtvi pronalazi razlog svog postojanja. Zato Crnogorka nije bila samo žena jednog vremena, nego snaga jednog naroda i temelj njegovog trajanja.

U našim krajevima odvajkada se znalo da se život ne bira, nego podnosi i da se čovjek ne mjeri riječima, nego izdržljivošću. Ova knjiga izrasta iz tog saznanja, iz tvrde stvarnosti u kojoj se nije govorilo mnogo, ali se pamtilo duboko. Ona donosi sudbine koje nijesu tražile da budu zapisane, ali su svojom mukom to zaslužile.

Roman „Crnogorka – žena koje više nema“ ne govori o jednoj ženi, nego o mnogima koje su živjele tiho s patnjom, a nosile sve. O majkama koje su čekale, o ženama koje su trpjele, o borcima koji nijesu nosili oružje, ali su izdržali najteže bitke. O onima koje su bile domaćice, radnice, čuvarice zemlje i ognjišta i nevidljive graditeljke života. U likovima Vojina, Maše, Miljane, đeda Filipa i đeda Mitra ogleda se vrijeme u kojem se nije živjelo lako, ali se živjelo časno. Rat nije samo razdvajao ljude, nego ih je ogoljavao do suštine. U takvom vremenu žena ostaje da drži ono što se rasipa, da sastavlja ono što se ruši i da čuva ono što svi drugi napuštaju.

Posebno mjesto u ovoj priči ima odnos majke i sina, odnos koji traje, ali nosi ranu koju vrijeme ne liječi. Budo je dijete koje prerano postaje čovjek, koje ne dobija odgovore i koje u sebi nosi teret vremena. Njegovo ćutanje govori više od riječi, a njegova udaljenost svjedoči o onome što je nepovratno izgubljeno.

Mudrost ovog romana nije naučena, nego proživljena. Ona podsjeća na staru istinu da čovjek ne može birati što će ga snaći, ali može birati kako će to podnijeti. U toj časnoj snazi nalazi se dostojanstvo koje se ne može oduzeti. I zato, kao zapis i kao opomena, ostaje misao: Crnogorka nije bila slaba zato što je ćutala, nego jaka zato što je znala koliko boli treba podnijeti da bi drugi živjeli.

Ovaj roman ne uljepšava prošlost. On je vraća onakvu kakva je bila: tešku, surovu i neumoljivu. Ali u toj surovosti pokazuje ljude koji nijesu izgubili dostojanstvo i ženu koja nije imala glas, ali je imala snagu da izdrži. Ona nas podsjeća da vrijednost čovjeka nije u onome što ima, nego u onome što može podnijeti i sačuvati. Podsjeća da postoje životi koji nijesu bili laki, ali su bili časni.

I zato je ovaj roman, pored toga što je djelo ženske književnosti, i dug. Dug Crne Gore prema Crnogorkama. Dug prema majkama koje su rađale i sahranjivale, prema ženama koje su trpjele i gradile, prema borcima koji nijesu nosili pušku, ali su izdržali najteže bitke života. Jer sve što prođe može se zaboraviti, ali ono što se izdrži ostaje.

A ova Crnogorka je izdržala sve.