Dragulj crnogorske sakralne arhitekture postao je ogoljena laž

Ovakve neovlašćene intervencije imaju jasan, dugoročan anticivilizacijski cilj: da kroz stotinu ili dvije stotine godina ovi likovi posluže kao vizuelni konstrukt koji bi śedočio o njihovoj navodnoj dubokoj ukorijenjenosti u crnogorskoj tradiciji.

Kako se mijenjao vjerski život srednjovjekovne Zete i kakav je trag ostavio u kasnijoj tradiciji?

– Projektovana navodna ukorijenjenost se s naučnoga stanovišta nikako ne može primijeniti na srednjovjekovnu Zetu u doba crnogorske dinastije Balšića, u kojoj je sve do 1403. godine katoličanstvo bilo zvanično priznata državna konfesija, što u potpunosti dekonstruiše pokušaje retroaktivnoga nametanja nemanjićkoga kulta na prostoru Crne Gore.

Od navedene 1403. godine, što je bilo direktno uslovljeno smrću Đurđa II Stracimirovića Balšića, državnom konfesijom postaje pravoslavlje.

Ova odluka Balše III donesena je pod uplivom njegove moćne majke, udovice Jelene (odive iz Srbije), kao proračunati politički i, dakako, ciljani vjerski čin.

Da bismo se sasvijem pravo razumjeli (narodski – po crnogorski rečeno): Nije im se nesretnji otac i domaćin dvora još bio ni u grob fino o’ladio, a jado mu našljednik i vrla nevjesta, zisto „pouzdana“ stopanica su brže-bolje po’itali da se što priđe katoličanstva litrose.

Nadalje, ovdašnja tobožnja posvećenost kultovima Simeona i Save karakteriše se sljedećim istorijskim fazama:

  • Nasilno uvođenje: Prije približno osam stoljeća, na prostoru današnje Crne Gore, oni su prvobitno na silu uvezeni i nametnuti od strane spoljašnjega (raškog/srpskog) osvajačkoga faktora.

  • Istorijski diskontinuitet: Tokom dugoga niza stoljeća u svijesti naroda i za sve crnogorske vladare njihova imena suštinski nijesu ni postojala, dok su u crkvenomu kalendaru bila formalno navedena, a kada je Sava u pitanju i marginalno, kao bilo koji drugi manje važni svetitelji.

  • Institucionalno nametanje: Počev od 1856. godine, kroz ime upravo mlađega Nemanjića, ovaj kult, nažalost, biva neutemeljeno, neprirodno i, naravno – od strane mitropolita-izvanjca – ciljano inaugurisan u crnogorski obrazovni sistem (skoro za sve smo sami krivi – prim. aut.).

  • Ideološka asimilacija: Tokom okupacije Crne Gore i njezinoga nasilnoga, krvavoga prisajedinjenja Srbiji u periodu od 1918. do 1941. godine, ovaj koncept je pod prinudom i sistemski nametnut crnogorskomu društvu.

  • Savremena agresivna revitalizacija: Od devedesetih godina XX stoljeća pa sve do danas, takav se narativ ponovo neprirodno i agresivno nameće po svakoju cijenu. To se osobito odnosi na starijega Nemanjića – istorijski dokumentovano surovoga osvajača Duklje/Zete – kojemu se, suprotno crnogorskoj istorijskoj i kanonskoj tradiciji, podiže hram u Beranama i u čiju se čast (biće da se radi o okupatorskoj, genocidnoj i kulturocidnoj, to jest zločinačkoj i krvavoj časti – prim. aut.) organizuju i razvlače ulične manifestacije.

Povrnimo se istorijski anahronom freskopisu i uopšte retrogradnom slikarstvu konkretnoga, zlonamjernoga sadržaja.

Novokomponovano slikarstvo u unutrašnjosti Manastira Starčevo (kao i u ostalim crnogorskim manastirima) – koje u XXI stoljeću predstavlja puki kitsch – oličenje je perfidne podvale i besramne prijevare.

Dakako, pobornici kulturocida iz Crkve Srbije itekako dobro znaju da stotinama puta opetovana laž postane opšteprihvaćena istina, tačnije rečeno: da poprimi snagu svoga suprotnog značenja, te da će buduće godine, decenije i stoljeća učiniti svoje.

A što je, sa stanovišta arhitektonske struke, trebalo sačuvati u unutrašnjosti crkve na Starčevu?

– Moje kategorično stanovište je da su – u skladu sa višestoljetnim stanjem – unutrašnji arhitektonski sklop i izvorni graditeljski slog crkve Uspenja Bogorodice morali ostati u potpunosti vidljivi.

To podrazumijeva očuvanje originalne tehnike zidanja, teksture zidova, te autentičnoga načina konstruisanja nosećih lukova, svodova i same kupole.

Tako očuvana arhitektonska struktura morala je služiti kao prvorazredno śedočanstvo jednoga osobitoga razdoblja srednjovjekovne sakralne arhitekture u Crnoj Gori, tačnije rečeno – dijela zetske graditeljske škole, koja pripada širem korpusu mediteranske arhitekture, umjetnosti i kulture.

U vezi sa manastirom Starčevo pominjete i jedan posebno dramatičan događaj iz 2001. godine, kada su, prema Vašim saznanjima, uništeni vrijedni kameni ostaci iz vremena Vojislavljevića. Što se tada dogodilo i kakva je sudbina tih ostataka?

– Nazovi monah i „dobronamjernik” svemu crnogorskomu je novembra 2001. godine, maljevima i macama nemilosrdno do u tirinte (sitne komade) razbio pronađene vrijedne kamene ostatke iz doba Vojislavljevića, koji su bili rukom dukljanskih/zetskih majstora isklesani i śedočili o tadašnjoj kulturi.

Razbijeni i uništeni ostaci veličanstvene dukljansko-zetske kulture su, uz angažovanje radne snage od njegovoga povjerenja, prenešeni i bačeni u škrape ovoga školja, a potom zatrpani gomilama zemlje i krša.

Radi čega mu je tako silno smetala obrađena i latinicom ispisana monolitna ploča upadljivo velikih dimenzija, koju je otkopao i od koje danas na tom mjestu u porti nije ostalo apsolutno ništa?

Poznato je da naši śeverni suśedi već stoljećima imaju patološku potrebu planski poništiti i ciljano uništiti – ako i kad im može biti – sve dokaze postojanja dinastije Vojislavljevića, jer im njihova slava ne odgovara. S druge strane, drsko prisvajaju ovu crnogorsku, njima tuđu dinastiju – da bi produžili i uzdigli svoju povjesnicu koja nema novovjekovni kontinuitet i srednjovjekovne moćne korijene prije Nemanjića – ali ne i katoličanstvo i znamenitu latinsku kulturu Vojislavljevića.

No, dok su spomenuti ostaci u kamenu – crnogorsko nacionalno blago – zatrpavani, dotični monah-izvanjac, tačnije rečeno zločestina (jer on monahu i hrišćaninu ni po čemu nije podoban), uz jedan primitivan gest rukom i nepristojan položaj srednjega prsta desne šake usmjerenoga prema ostacima ovdašnje kulture koji nestaju sa svjetlosti dana, ubijeđen da ih šilje u śen vječnoga mraka – ushićeno i pobjedonosno kličući izgovara (citiram):

„Evo im ga sad njihovi Vojislavljevići!”

Komentar na citirano nije potrebit, ali je ovo bilo jako važno istaći, pošto sve ono što se ne pribilježi i ne objavi doživi sudbinu nepostojećega – kao da se nikada nije ni dogodilo. Stoga u etičkom smislu smatram obavezujućim ostaviti śedočanstvo za buduća vremena i generacije Crnogoraca – rodoljuba.

Što je na manastiru Beška urađeno i zašto savremene intervencije na njemu smatrate jednim od najtežih primjera devastacije crnogorske sakralne baštine?

– Kada je u pitanju Manastir Beška, na samom začetku želim iskazati lični, emotivni odnos: savremena sudbina ovoga neprocjenjivo dragocjenoga blaga naše arhitekture, umjetnosti i kulture izuzetno mi teško pada, i nema dana kada na ono što u nastavku slijedi ne pomislim i to s dubokom tugom.

Manastir Beška je – prije bestraganja, oličenoga u radikalnoj devastaciji i očitoj degradaciji započetoj začetkom XXI stoljeća – po svim istorijskim, kulturološkim i arhitektonskim kriterijumima nesumnjivo zasluživao status kulturnoga dobra od nacionalnoga značaja (u negdašnjoj II (drugoj) kategoriji).

U prilog tomu navodim ključne činjenice i argumente:

  • Ranohrišćanski kontinuitet: Graditeljska aktivnost na otoku Beška počinje potkraj VII stoljeća podizanjem trobrodne, troapsidalne bazilike (u spomenutoj knjizi u pripravi formulišem upravo ovakvu hipotezu). Iako znatno manjih dimenzija, ona je građena po uzoru na nešto stariju sakralnu strukturu na Martinićkoj gradini (Lontodokli), koja je funkcionisala kao biskupski centar još od kraja VII stoljeća. To Bešku smješta u istorijski kontekst od oko stoljeće i po prije vladavine kralja Svetopeleka, koji je sahranjen na Martinićkoj gradini.

  • Političko-kulturni epicentar: Kumulativno sagledan, ovaj kompleks profilisan je kao ključno duhovno, kulturno i, povremeno, državno śedište balšićke Zete.

  • Dinastička vertikala: Lokalitet Beška jedinstven je po tome što se na njemu gradilo i obnavljalo tokom epoha sve četiri crnogorske dinastije.

  • Istorijska slojevitost: Ovaj izgrađeni prostor je materijalno śedočio o višeslojnoj, osobenoj i uzvišenoj dukljansko-zetsko-crnogorskoj povjesnici, s posebnim akcentom na epohu Balšića.

  • Ambijentalni sklad: Autentična arhitektonska kompozicija i autohtona logika građenja tvorile su prekrasnu sliku u prostoru, čineći kompleks prepoznatljivim mentalnim orijentirom.

  • Kulturni pejzaž: Ovđe je bio ostvaren vrhunski sklad prirode i graditeljstva, odnosno neraskidiva interakcija prirodnoga ambijenta i ljudskoga djelovanja, kao autentični spoj Božje kreacije i djela ljudskih ruku.

  • Arhitektonska jedinstvenost: Kompleks je prije devastacije i degradacije pośedovao izuzetnu arhitektonsku vrijednost.

Pokraj brojnih drugih kulturocidnih radnji učinjenih u XXI stoljeću na Beškoj gorici – među kojima je i doslovice uništenje višestoljetnoga kulturnoga pejzaža i negdašnje sveukupne slike u prostoru, što je bilo materijalizovano uz duboko uvažavanje duha mjesta (genius loci) – izdvojiću dvije najdrastičnije koje se tiču samih građenih struktura – Crkve Svetoga Đorđa i Presvete Bogorodice.

Koje biste intervencije na Crkvi Svetoga Đorđa na Beški posebno izdvojili i zbog čega?

– Na Crkvi Svetoga Đorđa, crnogorskomu arhitektonskom i istorijskom dragulju i osobitomu dobru kulture, takozvani obnovitelji iz Crkve Srbije oburdali su vaskoliko, srazmjerno gabaritu crkve, monumentalno kampanjelo ili zvonik na preslicu, da bi ga konstruktivno (armirano-betonski) ujačili, pa iznova ozidali, odnosno kako je njima bilo drago – laički i neodgovorno prezidali.

Sve je urađeno a da se pritom nijedan kamen nije označio kako bi ponovnim zidanjem bio na istom mjestu ugrađen, kao što se radi u civilizovanom svijetu.

Tako je potpuno uništen njegov prvobitni izgled, odnosno sve originalne partije zvonika, podaci o tehnici zidanja i originalnomu vezivnom materijalu.

Nizdol priložena fotografija pruža nedvosmislen dokaz o brutalnom činu vandalizma; cjelokupno kampanjelo Crkve Svetoga Đorđa je nenadomjestivo oburdano, tako da originalno više ne postoji – a tijem ni samo kulturno dobro u izvornomu izgledu – što predstavlja jedan od daleko najtežih primjera zločina nad kulturom u Crnoj Gori tokom cijeloga novoga vijeka.

Posmatrano s nivoa arhitektonsko-građevinske struke, odgovorno tvrdim da je to učinjeno bez ama ikakve potrebe!

U tehničkom smislu to je prosto morala biti sitnica, što znači da se injektiranjem betona (ubrizgavanjem pod pritiskom) ovaj zvonik mogao konstruktivno ujačiti, a da se pritom nijedan jedini krš ne pomjeri, a kamoli vaskoliki razvali.

Da su barem svaki njegov kamen i svaku prekrivnu ploču povrh preslice numerički označili – kada su ih neodgovorno razmicali i skidali – i nakon armirano-betonskih, apsolutno nepotrebnih intervencija, vrnuli na ranije mjesto.

Nijesu ni svi negdašnji originalni krši vrnuti tokom savremenoga zidanja kampanjela, niti su, kako je već rečeno, krši koji su vrnuti ni približno ugrađeni na isto mjesto.

Ali, i da jest tako učinjeno – što je samo kao nužna mogućnost navedeno – uz pedantno numeričko označavanje, i da je svaki kamen s najvišom pažnjom i stručnošću vrnut i ugrađen na svoje negdašnje, jedino pravo mjesto na kampanjelu:

  • ne bi to više bio onaj kamen koji su neke majstorske ruke – u smiraj nekojega oktobarskoga dana potkraj XIV stoljeća, dok su se tmurni oblaci od Rumije polako primicali i kiša pomalo počinjala padati – baš tu počinule, tako ugradile i potomstvu ostavile;

  • niti bi to više bio onaj kamen koji su neke majstorske ruke – u sami osvit nekojega majskoga dana potkraj XIV stoljeća, dok se s one strane Jezera, poviše visokih gora, širilo jutarnje rumenilo na istoku – baš tu počinule, tako ugradile i potomstvu ostavile.

Za pripadnike Crkve Srbije, novostvorena „ljepota“ savremenoga kampanjela (čiju fotografiju ne želim priložiti da ne naruži ove stranice) je, doslovice rečeno: najgori mogući bezvrijedni falsifikat.

U arhitektonskomu i kulturološkomu smislu, dragulj crnogorske sakralne arhitekture zetske graditeljske škole učinjenom devastacijom i degradacijom u XXI stoljeću je postao ogoljena laž u arhitekturi, umjetnosti i kulturi, te jedan od simbola istorijskoga potiranja i poništenja identiteta Crnogoraca.

Ovo je samo dio ukupne priče o bestraganom pročelju Crkve Svetoga Đorđa.

Što nam arhitektura Crkve Svetoga Đorđa na Beški govori o graditeljskoj tradiciji srednjovjekovne Zete?

– Naročito je važno istaći da se crnogorska tradicionalna hrišćanska arhitektura temelji na principima zetske graditeljske škole – čiji su ogledni primjeri Crkva Svetoga Luke u Kotoru iz 1195. i upravo Crkva Svetoga Đorđa na Beški, podignuta oko 1390. godine – i predstavlja dio širega korpusa mediteranske sakralne arhitekture zapadnih, romaničkih upliva.

Dakle, pripadnici srpskih klerikalnih krugova iz duboke unutrašnjosti Balkana šljegli su na područje Mediterana s ciljem da sprovedu svoje asimilatorske namjere, koje su rezultirale kulturocidom.

Rabim priliku da iskažem svoje, još od 1990-ih godina, duboko i nepokolebljivo uvjerenje da mi, Crnogorci, trebamo insistirati da smo – prije svega – Mediteranci, to jest ono što zbiljski jesmo. Komu je do toga da je Balkanac – terako mu bilo (neka ga). E, sad, koliki smo (u savremenom smislu) Evropejci – to ćemo tek viđeti, odnosno morati dokazivati.

Što se događalo sa drugom crkvom na Beški, posvećenom Presvetoj Bogorodici?

– Na ovoj su Crkvi, nakon 2004. godine, u potpunosti improvizovano – bez stručnoga utemeljenja u materijalnim ostatcima, dokumentaciji ili tradicionalnim graditeljskim iskustvima – dograđeni paraklisi s apsidama.

Takvim antiistorijskim zahvatima u vidu nearhitektonskih dogradnji trajno su uništeni stariji kulturno-istorijski i graditeljski slojevi, koji su predstavljali primarnu osnovu podataka o faznim izvornim izgledima crkve, tehnikama zidanja i ukupnoj genezi ove sakralne građevine.

Na istovjetan način, na zapadnomu dijelu crkve – njezinomu pročelju – prije petnaestak godina podignuta je, nazovi, priprata na popločanom prostoru negdašnjega drvenog trijema sa začetka druge polovice XV stoljeća.

Inače, Bogorodičina crkva na Beški u svojoj izvornoj arhitektonskoj koncepciji pripratu nikada nije imala.

Kako je stručna javnost reagovala na intervencije na Beški i drugim manastirima, i koliko su one obrađene u stručnoj literaturi?

– Stručna, građanska, patriotska i etička mi je obaveza pred crnogorskom javnošću naglasiti da u Leksikonu likovnih umjetnosti Crne Gore, koji je u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU) objavljen 2021. godine, u potpunosti izostaje čak i najblaži kritički osvrt na teške i brojne nepojmljive kulturocidne zahvate Crkve Srbije koje sam prethodno naveo.

Ovakvo namjerno iliti ciljano, neodgovorno, sramno, kukavičko i nadasve nečasno prećutkivanje materijalne devastacije i degradacije dobara nacionalne kulture naročito dobija na težini kada se ima u vidu da su ti procesi u momentu kodifikacije leksikona egzistirali već približno tri decenije.

Koliko je danas, bez stručnog znanja i stare dokumentacije, moguće razlikovati autentične djelove manastira od naknadnih intervencija?

– Najbolji odgovor na ovo pitanje daje upravo priložena foto-dokumentacija.

Šta konzervatorska struka podrazumijeva pod legitimnom obnovom vjekovima stare građevine i đe je granica između očuvanja autentičnosti i njenog narušavanja?

– Pomeđu ostalih, u struci postoji temeljno pravilo da se prilikom rekonstrukcije graditeljske baštine ide toliko daleko u prošlost – do što starijih struktura i stratigrafskih slojeva – odnosno dokle gođ postoji dovoljno opipljivih i pouzdanih materijalnih dokaza, potkrijepljenih teorijskim saznanjima i analognim primjerima, koji garantuju vjerodostojnu obnovu objekta ili njegovih davnašnjih segmenata.

Prethodno (pogotovo glede Manastira Beška), ni u najmanjoj mjeri, nije bio slučaj u režiji aktera savremenih kulturocidnih radnji.

Crkva Srbije je nad zatečenom arhitekturom sprovela radikalne zahvate i na svoj primitivni način obavila takozvanu restauraciju, rekonstrukciju, adaptaciju i konzervaciju – odnosno obavila „obnovu“, najtačnije rečeno: arhitektonski kulturocid.

Kao odgovor na potonji dio pitanja navešću još jedan primjer.

Prije petnaestak godina obnovljena je, odnosno u cjelosti „rekonstruisana”, Crkva Svetoga Jovana u Zatonu, pokraj Bijeloga Polja.

U pitanju su ostaci trikonhalne crkve podignute na prijelomu XI na XII stoljeće, koji su u XXI stoljeću (i to do šljemena) nadograđeni.

Najbliže analogije ovom trikonhosu nalazimo na Crkvi Svetoga Nikole kod Nina u Dalmaciji, Svetoga Krševana kod Glavatoka na otoku Krku, i trikonhalne crkve u Drivastu kod Skadra.

Nabrojano śedoči o značaju koji su ostaci Crkve Svetoga Jovana u Zatonu imali za crnogorsku istoriju, sakralnu arhitektonsku tradiciju i umjetnost, odnosno kulturu, a koji su neprimjerenom nadogradnjom iliti nedopustivom takozvanom rekonstrukcijom apsolutno poništeni.

Ukoliko je za potrebe toga kraja bila neophodna gradnja crkve, moglo se, ako se već tako željelo, po uzoru na davnašnju crkvu – istoga oblika, pa čak i istih dimenzija njezinoga horizontalnoga gabarita – projektovati i izgraditi crkva u relativnoj blizini, da bi postojeći konzervirani ostaci bili adekvatno sačuvani i vidljivi.

Eto, čak i to se događa.

No, Crkva Srbije ne bi bila kulturocidna institucija kada bi poštovala struku, zakone i tekovine civilizacije.

Kada se takve intervencije ponavljaju na velikom broju starih sakralnih objekata, možemo li još govoriti samo o pojedinačnim slučajevima neadekvatne obnove ili one mijenjaju ukupnu sliku crnogorskog sakralnog nasljeđa? Može li se tako stvoriti nova slika prošlosti, koja će budućim generacijama izgledati kao vjekovna iako je dijelom nastala tek posljednjih nekoliko decenija?

– Upravo to je dio njihove strategije – stvoriti novu sliku crnogorskoga sakralnoga nasljeđa.

Figurativno rečeno, kada je crnogorska hrišćanska sakralna arhitektura u pitanju, negdašnja lijepa i kvalitetna slika – kojom mi, Crnogorci, dadosmo relativno skroman, ali itekako pažnje vrijedan doprinos široj mediteranskoj arhitekturi i kulturi, kao ponos jednoga maloga Naroda – nepovratno je skinuta sa zida galerije evropskih naroda.

Zamijenjena je nekom drugom – prepravljenom, tuđom, nametnutom, lažnom i bezvrijednom.

TREĆI DIO INTERVJUA OBJAVLJUJEMO SJUTRA

Na linku ispod možete pročitati prvi dio