Od Euro modela do euro kampanje: Premijer obećava, strina računa

Poređao sam stručna objašnjenja, ekonomske pokazatelje i pitanja koja bi trebalo razjasniti prije nego što obećane iznose počnemo računati kao siguran dobitak. Pisao sam o proizvodnji, potrošnji, doprinosima, budžetskom manjku i zaduživanju, o svemu što ekonomista smatra važnim kada pokušava da objasni od čega jedna zemlja živi.

A onda sam pročitao što sam napisao i pomislio na svoju strinu. Neće ona od ovoga mnogo razumjeti. Ne zato što nije sposobna, nego zato što sam jednostavna životna pitanja pretvorio u jezik kojim ekonomisti uglavnom razgovaraju jedni s drugima. A moja strina izlazi na izbore, a ne na ispit iz makroekonomije.

Ako još počnem da kritikujem premijera, naljutiće se na mene. Shvatiće da sam protiv povećanja stričeve penzije. I stric izlazi na izbore. Tu je i moj brata od strica, pa bi neko iz NSD-a, u sportskom raspoloženju, već mogao da proglasi rezultat: tri prema nula za Vladu.

Ja sa analizom, oni sa tri glasa u plusu.

Zato odložih stručne izraze i rekoh sebi: hajde da pokušamo jednostavno, onako kako se razgovara za porodičnim stolom. Ako je računica dobra, može se objasniti i bez grafikona.

Strinina računica

– Zamisli, strina, da ti dođe čovjek i zatraži hiljadu eura na zajam. Treba da plati majstora koji mu je ugradio video-nadzor u štali.

– A što će mu kamere u štali?

– Telad mu sisaju mlijeko koje je namjeravao da prodaje, pa hoće da ih nadgleda.

– Dobro, a kad će vratiti pare?

– Nema određenog roka. Kad zaradi od mlijeka. Kaže da će mu kamere pomoći. Uz to planira da podigne cijenu mlijeka, a da manje troši na hranu za krave. Tako će, veli, imati i veći prihod i uštedu.

Strina me gleda, pa pita jesam li ozbiljan.

– Bi li mu ti pozajmila?

– Nijesam valjda luda. Mogao je da odvoji tele od krave kad treba, pa mu za to ne bi trebale kamere. A mora i tele da jede. Ako podigne cijenu mlijeka, neko će umjesto litra kupovati pola. Ako kravama zakine potrebnu hranu, imaće manje mlijeka. Od čega će onda meni vratiti hiljadu eura?

Eto, rekoh, završismo prvi dio ekonomske rasprave.

Naravno, država nije štala, niti se čitava privreda može objasniti kravom i teletom. Ali pitanje koje je strina postavila ostaje isto, bilo da govorimo o hiljadu eura ili o državnim milionima: od čega će nastati prihod kojim se obećanje ispunjava i dug vraća?

Nju nije zadivila oprema. Nije joj bilo dovoljno ni obećanje o većoj zaradi. Htjela je da zna hoće li biti više mlijeka, ima li ko da ga kupi i kada joj se vraća novac.

Ista koverta, druga raspodjela

Hajde sada, strina, da zamislimo jednu kućnu kovertu. U njoj je novac od kojeg se plaćaju hrana, struja, ljekovi i ostale obaveze. Dio se odvaja za starije ukućane.

Jednoga dana domaćin kaže zaposlenima u kući:

– Od sljedećeg mjeseca vama ostaje više. Manje ćete odvajati u zajedničku kovertu.

Lijepa vijest. Svakome prija kada mu više ostane u džepu.

– A od čega ćemo za lijekove i za stare, pita strina.

– To će kuća obezbijediti.

– Znam da će kuća. Pitam ko će u kovertu staviti ono što nedostaje.

Tu već dolazimo do penzija.

Ako dio novca koji se ranije izdvajao za njih ostane u neto plati, zaposleni će dobiti više. Ali obaveza prema penzioneru ostaje ista. Njegovu penziju treba obezbijediti iz nekog drugog prihoda.

Može i tako, ali treba reći kojeg. Koliko ga ima, koliko je siguran i šta ćemo ako ga bude manje nego što očekujemo.

Strina ne bi pristala da iz porodične računice izbriše trošak samo zato što ga je neko premjestio na drugi papir. Ona zna da račun za struju nije plaćen time što ga je iz kuhinje odnijela u dnevnu sobu.

A ja bih volio da i zaposleni dobije više i da stric ima veću penziju. Upravo zato pitam kako ćemo puniti kovertu.

Pekar i njegova peć

Uzmimo sada pekara.

Ima malu pekaru, nekoliko zaposlenih i peć u kojoj tokom dana može ispeći određenu količinu hljeba. Stigne odluka da mora povećati plate.

Radnici se obraduju. Imaju i zašto. Njihove potrebe odavno prevazilaze ono što zarađuju.

Pekar sjedne da računa. Brašno košta, struja košta, zakup košta. Ako je prodavao isti broj hljebova kao ranije, odnekud mora obezbijediti razliku.

Možda može da smanji svoju dobit. Ako dobro zarađuje, sasvim je razumno očekivati da veći dio pripadne radnicima. Ali ako je i do sada jedva pokrivao troškove, moraće da poveća prodaju, podigne cijene ili pronađe neku uštedu. Koliko može od svakog od tih rješenja, zavisi od njegove stvarne računice.

– A može li mu se pomoći da više ispeče i proda, pita strina.

Može. Da nabavi bolju peć, da manje troši struju, da ne gubi vrijeme na nepotrebnu administraciju, da ugovori isporuku hotelu ili prodavnici. Tada raste mogućnost da isplaćuje veće plate.

– Pa što onda i o tome ne pričaju?

Pričaju, strina, ali nova peć mora da se nabavi, ugradi i otplati. Kupac za veće količine hljeba mora da se pronađe. Za to treba vremena i rada. Iznos plate može stati u jednu rečenicu.

A na izborima se rečenice lakše pamte od poslovnih planova.

Povišica na tezgi

Zamisli sada da svi na pijacu dođemo sa više novca, a na tezgama ista količina sira, krompira i paradajza.

Hoćemo li svi odnijeti kući više?

– Kako ćemo, ako više robe nema, kaže strina.

Može stići iz drugog mjesta ili iz druge države. Može i nešto poskupjeti. Kako će se završiti zavisi od ponude, konkurencije i troškova. Veća plata sama po sebi ne stvara novu vreću krompira.

Zato bi uz povećanje primanja trebalo pomoći i onome ko sadi, proizvodi, prerađuje i prevozi. Da može ponuditi više robe, po cijeni od koje može živjeti i koju kupac može platiti.

– Znači, treba i njivu obraditi?

Treba, strina. I navodnjavati, i ubrati, i sačuvati, i prodati.

Ne možemo se svake godine iznenađivati što nam je hrana skupa, a čovjeku koji bi je proizvodio ostaviti da sam rješava put, vodu, otkup i naplatu.

Veća primanja imaju pun smisao kada za njih možemo više da kupimo. Strina to provjerava bez statistike. Zna šta je prošlog mjeseca donijela kući u dvije kese i koliko je za iste namirnice platila danas.

Tri mjeseca gostiju, 12 mjeseci života

Na primorju imamo još jednu dobro poznatu računicu. Ljeti se radi, izdaje, služi i prodaje. Novac pristiže, pa se čovjeku učini da će tako potrajati.

Onda odu gosti, a ostanu računi.

Strina bi od ljetnjeg prihoda prvo odvojila za zimu. Znala bi da januar ne možemo preskočiti zato što nam je avgust dobro prošao.

Tako bi trebalo razmišljati i o turizmu. Kako da od jednog gosta zaradu ima što više domaćih ljudi? Da hotel kupi sir od našeg proizvođača, povrće sa domaćeg imanja, da angažuje lokalnog majstora i gostu ponudi izlet od kojeg će živjeti još neka porodica.

I kako da posao traje duže od ljeta?

To su pitanja za održivi model. Odgovori traže mnogo više od povećanja cijene apartmana. Traže uređeno mjesto, dobar prevoz, čistoću, sadržaje i ljude koji znaju svoj posao.

Ako je sve što gostu nudimo skuplji račun za istu uslugu, i on će napraviti svoju računicu.

Ko prvi steže kaiš

Kad u kući zafali novca, strina najprije pogleda na šta se nepotrebno troši.

Neće prvo uskratiti lijek stricu ili knjigu unučetu. Pitaće zašto je kupljeno ono što nije trebalo, kome je dat novac bez razloga i može li se isti posao završiti jeftinije.

Tako bi i država trebalo da pokaže gdje će uštedjeti. Koliko joj je službenih automobila potrebno, kakva putovanja plaća, koliko ljudi ide na njih i šta su donijela. Koje se službe preklapaju, koji se poslovi bespotrebno ponavljaju i zašto građanin istu potvrdu nosi od jednog šaltera do drugog.

I ambasade i konzulati imaju troškove koje treba uporediti sa poslom koji obavljaju. Građanima u inostranstvu potrebna je dobra usluga, a zemlji djelotvorna diplomatija. To zahtijeva da se zna šta se plaća i kakav se rezultat dobija.

Neće jedna otkazana večera ili jedno putovanje manje napuniti penzioni fond. Ali bez spremnosti da se provjeri sopstveni račun teško je od građana tražiti povjerenje za mnogo veće iznose.

– Znači, i oni da pripaze, pita strina.

Da pripaze i da polože račun. Kao što bi ga tražila od mene kad bih upravljao njenim novcem.

Od modela do izborne kampanje

Tu se vraćamo izborima.

Veća plata je jasna poruka. Veća penzija još jasnija. Građanin odmah zna zašto mu je potrebna.

Objašnjenje kako će privreda to zaraditi traje duže. U njemu postoje rokovi, ulaganja, rizici i poneko neugodno pitanje. Zato se lako dogodi da iz čitavog ekonomskog programa u javnosti ostane samo iznos.

Tada Euro model počinje da liči na euro kampanju.

Obećanje se ponavlja, broj se pamti, a pitanje o pokriću doživljava kao protivljenje boljem životu. Kao da onaj ko pita odakle novac priželjkuje da ga građani imaju manje.

Zato strini i kažem: nijesam protiv stričeve povišice. Volio bih da bude i veća. Samo bih da je dobija redovno, da mu cijene ne pojedu povećanje i da poslije izbora ne slušamo kako se moramo strpjeti jer su nastupile nepredviđene okolnosti.

Želio bih i da moj brat može bolje zarađivati od svog rada, u firmi u kojoj je zaposlen i kad država ne najavljuje novi program.

Za to nam treba održivi model: više dobrih poslova, više domaće proizvodnje, pametnih ulaganja i manje nepotrebnih državnih troškova. Sve ono što omogućava da povećanje primanja potraje i kada se završe govori i ugase kamere.

A kome strina vjeruje?

Na kraju pitam strinu jesam li sada bio jasniji.

– Jesi. Samo mi još reci: hoće li penzija biti veća?

Eto zašto je važno kako razgovaramo sa ljudima. Ja objašnjavam čitav sistem, a ona me vraća na ono od čega živi.

– Volio bih da bude, strina. I da za nju možete više kupiti. Zato i postavljam ova pitanja.

Zastade, pa se vrati na onog čovjeka sa početka priče.

– Neka on meni prvo kaže koliko krava ima, koliko mlijeka prodaje i šta mu ostane kad sve plati. Pa da vidimo za pozajmicu.

Zaćutah. To sam, zapravo, pokušavao da kažem još na početku kolumne.

Samo mi je za to trebalo mnogo više papira.

Do izbora će nas mnogi uvjeravati koliko ćemo dobiti. Bilo bi dobro da od svakoga zatražimo i računicu od čega ćemo to zaraditi.

Moja strina bi je tražila za svojih hiljadu eura. Imamo razloga da tražimo objašnjenje i od Vlade za državni novac.