UKIDANJE ČOVJEKA: KOMPJUTER I(ILI) ČOVJEK?

UKIDANJE ČOVJEKA

KOMPJUTER I(ILI) ČOVJEK?

Piše: mr Željko Rutović

Godina 1983. Datum 26. septembar. Vrijeme: nekoliko minuta poslije ponoći. Lokacija „Serpuhov – 15“ komandni punkt za rano upozoravanje o raketnom napadu, južno od Moskve.

U objektu najvišeg nivoa tajnosti na ogromnom ekranu i na konzolama na kojima su zasvijetlile razne lampe, sistem za detekciju napada poslao je informaciju da je stigao signal od satelita za nadgledanje „Molnija“ (munja) po kojem je SSSR napadnut. Naime, računar protivraketnog sistema izvršio je analizu signala i „donio zaključak^“ da je sa kontinentalnog dijela SAD ispaljena jedna interkontinentalnobalistička raketa sa više nuklearnih bojevih glava. Crveno dugme pored stolice komandanta, četrdeset četvorogodišnjeg potpukovnika Stanislava Petrova, počelo je da trepće. Taj taster imao je samo jednu funkciju – pritiskom na njega otpočinjao je proces lansiranja hiljada sovjetskih raketa usmjerenih na zemlje Zapada. Stigla su obavještenja da je ispaljen drugi, treći, četvrti i peti projektil i da svi lete ka ruskim gradovima sa procjenom da će stići u roku od trideset minuta. Vrhovnoj komandi bilo je potrebno petnaest minuta da pokrene raketni protivudar, čime se hoće reći da bi oficirsko oklijevanje u bunkeru propuštilo nepovratnu priliku da se uzvrati na napad. U komandnom lancu Petrovljevo zaduženje bilo je da prati satelitske signale i u slučaju potrebe obavještava nadređenu komandu.                                                                                                              Konkretna situacija bila je dodatno opterećujuća djelovanjem tadašnjeg američkog predsjednika Ronalda Regana, koji se još od 1980. godine, kada je započeo svoj prvi predsjednički mandat, ustremio prema SSSR. „Mnogi od njegovih saveznika dugo su se prije toga zalagali za pripremu nuklearnih napada aktivno radeći u tom pravcu“, napisaće Nikola Tompsom za magazin „Wired”. Oni su bili nastavljači djela Hermana Kana, autora knjiga „О termonukleamom ratu“ i „Misliti o nezamislivom“.

Sumarno, potpukovnik Petrov se našao u veoma delikatnoj situaciji u kojoj je trebalo hitno, ali i odgovorno i profesionalno reagovati. Izazov karijere, ne jedne generacije, odlučivalo se o sudbini čovječanstva. Neočekivano odluci vojnika i težini situacije Petrov, poput jednog od aktera Kubanske raketne krize iz 1962. godine Vasilija Arhipova, koji je odbio da ispali torpedo sa nuklearnim glavama na američke brodove uprkos njihovoj provokaciji, takođe prenebregava pravila službe nevjerujući indikatorima koji su govorili da je napad u toku. „Da smo tada išli do kraja, Amerika danas ne bi postojala“, kazaće naknadno ovaj oficir protivvazdušne odbrane.

Na telefonskoj vezi sa sovjetskim rukovodstvom Petrov će kazati „Naš sistem vam daje pogrešnu informaciju“. I zaista, sistem je pogriješio. Sta se desilo? Sistem je reagovao na rijetku pojavu poravnavanja sunčanih zraka i visokih oblaka. SAD nijesu lamsirale nikakve rakete prema SSSR-u. Odgovarajući na pitanje kako je donio odluku, Petrov je kazao da jednostavno nije vjerovao u napad Vašingtona na SSSR sa samo pet raketa. Da su zaista htjeli napasti, učinili bi to iz svih raspoloživih sredstava, zaključuje ovu dramu Petrov, dobitnik Drezdenske nagrade (2013), čovjek kojem je i posvećen film.

Proučavajući kompjuterski sistem koji je koristio SSSR, izražavajući skepsu prema kompjuterima uopšte, Petrov je u intervjuu za portal gazeta.ru naglasio: „Dao sam sebi za pravo da nemam povjerenja u sistem jer sam ja čovjek, a ne kompjuter“.

Javnost je inače za ovu lažnu uzbunu saznala početkom 1990-tih kada je general Jurij Votincev, bivši komandant protivvazdušne odbrane SSSR-a objavio svoje memoare u kojima je pomenuo incident i ulogu Stanislava Petrova u njemu.

Na drugom kraju ove izuzetno zanimljive priče po mnogo čemu, ostaće blaga pohvala Petrova, ali i blagi prekor od strane šefova zbog toga što „nije kako treba popunio zapisnik“ za vrijeme incidenta. Po Petrovljevim riječima, komanda nije žurila da ga zvanično pohvali jer bi se tako otkrili ozbiljni nedostaci u sistemu za rano otkrivanje nuklearnog napada.

Stanislav Petrov je umro u sedamdeset osmoj godini, maja 2017. godine za čiju su smrt međunarodni mediji sasvim slučajno saznali, na način što ga je njegov prijatelj Karl Šumaher iz Njemačke pozvao da mu čestita rođendan i tom prilikom saznao da je umro, kojim povodom će na sjednici Savjeta bezbjednosti OUN posvećenoj pitanjima neširenja nuklearnog oružja, državni sekretar SAD Reks Tilerson kazati: „Ove nedjelje smo saznali da je preminuo ne tako poznat čovjek, ali veoma važan za istoriju hladnog rata. Zvao se Stanislav Petrov. Neki kažu da je to čovjek koji je spasao čitav svijet.“