Slobodan Bobo Slovinić: Moj otac, ŠJOR – ANTE SLOVINIĆ, kako su ga u redakcijama dugo godina oslovljavali saradnici, bio je pionir crnogorskog novinarstva

Slobodan Bobo Slovinić: Moj otac, ŠJOR – ANTE SLOVINIĆ, kako su ga u redakcijama dugo godina oslovljavali saradnici, bio je pionir crnogorskog novinarstva

Povodom Dana Pomorskog muzeja Crne Gore Kotor predstavljena je publikacija „Na Balkanskoj pruzi – Lovćenom od Kotora do Konstance“ autora Anta N. Slovinića.

Sjećanje na oca Anta, glavnog urednika lista Pobjeda, profesora i jednog od utemeljitelja crnogorskog novinarstva nadahnuto je evocirao njegov sin Slobodan Bobo Slovinić, akademski slikar, znameniti publicista i pisac, autor trilogije Don Đuro, Šjor Ante i Pitore Liberto.

Njegov tekst portal Radio Skala prenosi u cjelosti:

Svaki boravak u vječnom – gradu Kotoru – za mene predstavlja neizmjernu radost, kazao je Slovinić. Osobito, kada sam počastvovan da govorim na predstavljanju neobične publikacije – NA BALKANSKOJ PRUZI – LOVĆENOM – OD KOTORA DO KONSTANCE – čiji je autor moj otac. Putopisni – feljton, objavljen je u više nastavaka u listu – GLAS BOKE, davne (1938) godine.

Riječ je o prvom putničkom motornom plovilu – LOVĆEN – modernom parobrodu u Bokokotorskom akva-torijumu, koji je pribavljen (1937) i uveden u plovidbu. Na promotivni plovni put od – Jadrana do Crnog mora – pozvani su brojni jugoslovenski novinari, a među njima i profesor – Ante Slovinić, u to doba, urednik – GLASA BOKE i dopisnik više naših listova iz drevnog Kotora grada.

Draga Gospodo, dozvolite mi, kako je i red, da saopštim nekoliko sentenci o pioniru crnogorskog novinarstva – ŠJOR – ANTU SLOVINIĆU, kako su ga u redakcijama dugo godina, oslovljavali saradnici.

ANTE je rođen (1900) godine, u porodičnom domu na Veljoj vodi u Budvi kao osmi, najmlađi sin NIKOLE i TONINE MEDIN udane SLOVINIĆ. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a Klasičnu gimnaziju u Dubrovniku. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1926) godine. Grupa za srpskohrvatski i italijanski jezik i književnost. Bio je profesor na POMORSKOJ AKADEMIJI U KOTORU.

Uhapšen je u Budvi (1943) godine i zatvoren u Baru. Interniran je u logor u Bariju, a potom je odveden i zatočen u logore poviše Peruđe. Zbog odličnog znanja jezika, bio je kapo interniraca u zarobljeništvu. Pobjegao iz logora u Peruđi i povezao se sa naprednim pokretom u Italiji. Vratio se u Crnu Goru, a na oslobođenoj teritoriji u Herceg Novom, bio je delegat na Konferenciji na kojoj je formiran Okružni odbor Narodno-oslobodilačkog fronta Boke. Radio je u Agitpropu Odbora i u Okružnom i Sreskom odboru Narodnog fronta.

Poslije rata je bio profesor u GIMNAZIJI i POMORSKOM TEHNIKUMU u Kotoru. Na prvim izborima u Boki, postao predsjednik Gradskog odbora Narodnog fronta. Bio je od (1947) urednik lista – POBJEDA na Cetinju i u Titogradu. Kasnije je postao glavni i odgovorni urednik lista i VD direktora – POBJEDE. Postavljen je (1960) godine za pomoćnika sekretara Izvršnog vijeća Crne Gore, u Kabinetu Predsjednika. Penzionisan (1969) godine kao prvi – Šef protokola Skupštine Crne Gore.

Bio je predsjednik Udruženja novinara SR Crne Gore i član Udruženja novinara SR Jugoslavije. Radio je na razvoju kulture, posebno pozorišne i filmske umjetnosti i osobito na unaprjeđenju turizma u Crnoj Gori. Nakon penzionisanja, bio kontrolor RTV Titograd za govorni program. Jedno vrijeme je bio Sekretar Matice iseljenika Crne Gore. Vječno je otputovao u Titogradu, aprila (1970) godine i sahranjen je u svom rodnom mjestu u Budvi.

Uvažena Gospodo, rođen sam u jeku rata (1943) godine, kao mlađi sin Anta i profesorice Dobrile Radosavljević – SLOVINIĆ, u privatnom Turističkom Depandansu familije – MEDIN – u Starom gradu u Budvi. Prve dječake korake, napravio sam u porodičnoj vili trgovca Luke Mjesečevića iz Konavala, u prelijepoj – DOBROTI – u Kotoru.

I dok je moj otac Ante, predavao na Pomorskoj Akademiji u Kotoru, udaljenoj samo stotinjak metara od vile u kojoj smo stanovali, ja sam pravio – BRODOVE i BARKE – IGRAČKE i vukao ih na uzici u morskom plićaku u čarobnoj – DOBOTI. Tu sam, u moru pokraj ponte, kao petogodišnji dječak, naučio i da plivam. Naredne godini, krenuo sam u prvi razred Osnovne škole na – Benovu u Kotoru. Eto, upravo zbog toga, naprosto obožavam Boku, Dobrotu i čaroban, drevni grad – KOTOR.

Uskoro su – profesora i novinara – ŠJOR ANTA, mojega oca, pozvali da iz Kotora pređe na Cetinje i nastavi da radi u republičkom listu – POBJEDA. Preseljenje iz tople Boke Kotorske u hladno i snježno Cetinje – porodica je doživjela prilično dramatično.

Ali, živjeti, raditi i učiti u slavnoj prestolnici – CETINJU – bila je prava privilegija. Pohađao sam Osnovnu školu – NJEGOŠ, pismenosti me je, van škole, obrazovao moj premili otac – ANTE.

Kada je (1954) godine, kompletna državna administracija preseljena u TITOGRAD, time je i republički list – POBJEDA prešao u glavni grad – Crne Gore. Kompletna porodica – SLOVINIĆ se preselila u uzavreli – TITOGRAD.

Davne (1961) pripremao sam se da maturiram u gimnaziji u Titogradu. Odabrao sam matursku temu iz likovne umjetnosti – Savremeni crnogorski umjetnici – Petar Lubarda i Milo Milunović. Za mjesec dana sam formirao – Maturski elaborat – na 50 kucanih strana.

Predao sam ga svom ocu – profesoru lingvisti – da izvrši lektoriranje i korekturu rada. Nakon pažljivog pregleda, sveo je – Maturski rad sa 50 na svega 20 strana. Sadržinski ništa nije uklonio, ali je sasvim eliminisao i skratio opise, pridjeve, zamjenice, tuđice. Tada sam u potpunosti postao svjestan, kakvu volšebnu moć posjeduje moj – OTAC.

Samo mi je na kraju rekao – SINE – rad je izvrstan i sadržajan. Ali zapamti za svagda – AKO NEŠTO NIJESI U STANJU DA SAOPŠTIŠ NA JEDNOJ KARTICI – NEĆEŠ NIKAKO USPIJETI NI NA – 30 – STRANICA.

Mnogo kasnije, kada sam postao – LIKOVNI KRITIČAR, a posebice, kada sam nastavio da literarno stvaram – PRIPOVIJESTI, NOVELE i ROMANE, pamtio sam dobro – OČEVE RIJEČI, zaključio je svoje izlaganje jedan od najznačajnijih crnogorskih slikara Slobodan Bobo Slovinić, publicista, likovni kritičar i pisac.